Steve Vai
Zagreb / Dom sportova (mala dvorana) / Hrvatska
četvrtak, 13. 4. 2023., u 20.30h
Steve Vai vratio se u Europu. S albumom “Inviolate” (2022, RockLine recenzija) i drugim dijelom “Inviolate” turneje. Prošlog smo ga ljeta na prvom dijelu uhvatili u videmskom dvorcu Castello Di Udine, gdje je nastupio 1. 7. 2022. Album “Inviolate” izašao je krajem siječnja prošle godine. Kao što znate, na njemu je Vai (tko bi drugi) koji u rukama drži čudesnu kitarsku/bas-kitarsku nemani s tri vrata zvanu Hidra. Te Hidre nije imao u Vidmu, iako je svirao materijal s novog albuma, jer je tijekom snimanja albuma ozlijedio desnu ruku. Ovaj se put vratio posve zdrav i njegovi koncertni spektakli obećavali su i prisutnost tog čudovišnog instrumenta, koji po novome preuzima ulogu dobro poznatog Steve Vai glama, što od davnina prati karijeru ovog genijalnog i jedinstvenog glazbenog virtuoza i umjetnika.
Steve Vai tako se nakon jedanaest godina ponovno vratio u Zagreb, gdje je nastupio treći put u karijeri. Zanimanje je bilo izniman. Prije jedanaest godina nastupio je drugi put u Tvornici kulture. Pisao se 9. 11. 2012. Tamo je trebao nastupiti i treći put, no potražnja za koncertom bila je toliko velika da su ga prebacili u malu dvoranu Doma sportova. Prizor i udaljenost nalažu bezuvjetan pristanak na odlazak na takav spektakl. Tome se ne može pobjeći. Bio bi grijeh. Pet dana prije Vaijeva zagrebačkog postanka RockLine je odjurio na zagrijavanje u režiji slikovitih gitarističkih vragolija, gdje je 8. 4. 2023. pogledao bečki nastup bivšeg Vaijeva mentora i učitelja Joea Satrianija. Kakav niz koncertnih užitaka i slasti. Pitate li? Bolje od toga ne ide. Ovaj Vaijev koncert u Domu sportova bio je simboličan i po još nečemu. Točno prije 23 godine Steve Vai nastupio je prvi put u Ljubljani (Hala Tivoli, 13. 4. 2000).
Krenimo ipak na Vaijev treći zagrebački koncert. Do njega je bilo teže doći nego što se može pomisliti. Bez obzira na to što je Zagreb od slovenske Pivke udaljen nepunih 200 km, dan je bio prožet golemim gužvama na autocesti, prometnim nesrećama i nemilosrdnom kišom. Za povrh se suočiš s ne baš briljantnim uvjetima kad je riječ o traženju parkirališta u blizini Doma sportova i mjera je puna. Kako bilo. Sat je pola devet navečer i kao što je obećano. Koncert počinje. Svi su već zauzeli položaje. Slijeva (gledano prema pozornici) stoji dodatni gitarist Dante Frisiello, koji je u pratećoj postavi po novome očito posve zamijenio Davea Weinera, zdesna basist Philip Bynoe, a u pozadini dugogodišnji Vaijev bubnjar Jeremy Colson, kojeg su neki možda uhvatili i na posjetu kojem od nastupa Billyja Idola. Colson je kod Vaija od 2002. godine. Uvod. Dobro poznati zvuk gitare već je u središtu događanja, a Vaija još uvijek nigdje na pozornici. Opet nas draži. Na sebi svojstven način, koji volimo i na koji smo navikli. Razigrana gitarska fraza u novoj Avalancha tako je uvodno probudila publiku, koja se ‘strese’ ravno uvis čim se s njom na pozornici napokon pojavila znamenita silueta gitarističkog pauka.
Repertoar kojem smo svjedočili nije se mnogo razlikovao od posljednjeg koncertnog iskustva s tim stasitim i veličanstvenim glazbenikom u Vidmu prošle godine, ali je bio produljen za dobrih dvadeset minuta. Među ostalim zahvaljujući i famoznoj hidri. Produljen za pet točaka!
Strašni gitaristički velemajstor donio je na pozornicu upravo ono po što dolazi njegova publika. Možda se smirio za zrnce, jer više ne baca u zrak svoje gitare da bi potom teatralno promatrao njihov slobodni pad dok se ne razbiju o tlo, niti hoda po njima i slično. No ostaje zadivljujući. Začas. Nemoguće postaje moguće. S Vaijem uvijek. I u Zagrebu jedanput više. S razigranošću i šaljivošću te teatrom pozornicom izvijanja i grimasa, kojem nema premca, u trenu je kupio publiku. Kao što mu to uspije uvijek. S obzirom na repertoar, koji je obuhvaćao obilje točaka novog albuma “Inviolate”, čovjek je dao oduška i trenucima duljih eksperimentalnih bijegova, dok ga je ekipa trojice vrhunskih pratećih glazbenika kao u transu ‘krilila’ i mu u svakoj sekundi predano i vjerno slijedila. Kiksova nema. A ako ih i ima, projicirani su namjerno, da šokiraju publiku, a u takvim se situacijama Vai majstorski snađe i izmigolji na sebi svojstven jedinstven način, koji u najmanju ruku dodatno zapanji. Djeluje kao kaskader koji nonšalantno zuri u ždrijelo smrti na divljem vrtlogu svojih letećih gitara, pri čemu mu se tik iznad tla uvijek iznova uspije izvući iz razornog slijetanja. Pritom Vai svom teatru dodaje dodatni karakter ultraspektakla, kojem nema pandana. Jednostavno ostaje neuhvatljiv i jedinstven.
Koncert je bio prekrasan. I u onom tzv. najmanje ugodnom elementu. Da jednostavno prebrzo prođe. Kamo su se ovaj put odvrtjela dobra dva sata Vaijeva pozornicom kraljevanja i jedinstvene gitarističke dominacije, zna samo sam samcati vrag. Jedan od vrhunaca zasigurno je na pozornicu donijela Hidra (na stalku) te izvedba nove skladbe Teeth Of The Hydra, kojoj je slijedila ništa manje Zeuss In Chains, a Vai je veliki finale najavio dugo očekivanim “Passion And Warfare” trenutkom, kad se prihvatio uvodne Liberty.
Da. Svi smo čekali na? For the Love Of God. Steve Vai, koji u obraćanjima ostaje vrlo eksplicitan, uvod u tu točku popratio je predstavljanjem člana svog tehničkog štaba. To je Danni G, koji je stupio na pozornicu i u stilu opere otpjevao nekoliko linija glavnog motiva. A onda akcija. Vai u prve redove publike slijeva (gledano prema pozornici). Tko je bio prisutan 13. 11. 2005. na njegovu koncertu u Tvornici kulture, zna reći da se čovjek tijekom solaže u toj fantastičnoj skladbi legao leđima na ruke publike, kad ga je ta kroz cijelu solažu nosila na rukama po cijeloj dvorani. No to je bila Tvornica kulture. Davno tomu. Nezaboravna točka. Uvijek iznova. Kao kompozicija zauzima u Vaijevu diskografskom opusu definitivno posebno mjesto. Svoje prijestolje. To je onaj trenutak Vaijeva koncerta za koji ne želiš da završi, iako znaš da je to finalni krešendo regularnog dijela njegovih nastupa. Kraj!
Svakako čovjek ne može mimo trenutaka kao što je uvijek zabavni na kataričnom zametaliziranom rifu temeljeni Bad Horsie, pa obvezna nježna Tender Surrender, obje uzete iz kultnog “Alien Love Secrets” (1995), a bilo je zanimljivo i iskusiti kako djeluje Vaijevo razumijevanje bluesa (Greenish Blues), koje je (pogodili ste) udaljeno milju od konvencionalnog.
Vaijeva koncertnog teatra čovjek se ne može nagledati. Nije samo bezgranično zabavan, nego ostaje Vai osobito šokantan. Sve je odrađeno perjanom lakoćom, iako u asocijacijskom korteksu prosječne percepcije odzvanja ‘bolesno’ složeno. Čovjek će početkom lipnja napuniti 63 godine. A djeluje na pozornici nezaustavljivo u svom šou teatru. Ove je godine izašao njegov novi album “Vai/Gash”. Riječ je o albumu opuštanja, albumu artističkog skretanja, albumu koji prikazuje Vaija u malo drukčijem svjetlu i albumu koji drži umjetnika u fokusu masa. Zanimljivo je da na turneji ne predstavlja nijednu točku s tog albuma, koji je vrlo zanimljiv i u svemu odličan. S obzirom na formu, koja dosiže razinu neiscrpnog pastuha željnog dokazivanja, jasno je da će Vai (u koncertnom smislu) zasigurno uskoro opet biti s nama. S obzirom na novo nezaboravno zagrebačko druženje s njim, nadajmo se što prije.
Autor: Aleš Podbrežnik & Edita Klemen
Fotografije: Aleš Podbrežnik
Steve Vai setlista:
1. Avalancha
2. Giant Balls of Gold
3. Little Pretty
4. Tender Surrender
5. Lights Are On
6. Incantation
7. Bass Solo (Philip Bynoe)
8. Lights Are On
9. Candlepower
10. Guitar Solo (Dante Frisiello)
11. Building the Church
12. Greenish Blues
13. Bad Horsie
14. I’m Becoming
15. Whispering a Prayer
16. Dyin’ Day
17. Drum Solo (Jeremy Colson)
18. Teeth of the Hydra (Vai svira ‘trovratnu’ Ibanezovu Hidru)
19. Zeus in Chains
20. Liberty
21. For the Love of God
—dodatak—
22. Fire Garden Suite IV – Taurus Bulba
