Izdavač: Favored Nations / Mascot Label Group
Datum izlaska: 28. 1. 2022.
Produkcija: Steve Vai
Trajanje albuma: 46.41 min
Žanr: Art Rock/Progressive Metal/Guitar Rock
Ocjena: 9.0/10
Puno je godina prošlo od onih vremena kad je ‘mali gitarski šegrt’ Steve Vai prepisivao i zapisivao notne crtovlja svom velikom mentoru Franku Zappi – govorimo o nekima od ritmički najkompleksnijih djela besmrtnog Zappe. Danas je Vai i sam velik glazbenik koji definitivno živi u svom svijetu, što znači da je na neki način oblikovao i utemeljio jedinstven glazbeni žanr koji oživi iznova sa svakim novim studijskim albumom. Evo desetog, »Inviolate« – novog dijela glazbenog opusa tipske glazbene VAI-zacije ili VAI-slovlja. Kako god želite. No trogodišnje ‘šegrtovanje’ kod Franka Zappe ponovno se osjeća i u naravi skladbi novog albuma. Tome Vai jednostavno ne može pobjeći, a drugačije ni ne smije biti. Pa, barem mi ne želimo da bude.
Iako smo se kod Stevea Vaia već nekako navikli na to što možemo očekivati, svi njegovi studijski uradci uvijek nose element iznenađenja, neku vrstu potencijalne ‘šok terapije’. Već i zato što taj čovjek poantu glazbe osjeća za milju drukčije od prosječnog Zemljanina. Ta Vaijeva ‘čudaština’ možda čak odgovara i na pitanje zašto su se on i Zappa slagali. Nikad ne znaš što možeš očekivati i s kakvom će te torbom nove idejne slikovitosti Vai ‘srušiti’, očarati i omamiti kad te odvede u svoju vrstu glazbene galaksije.
S »Inviolate« se Steve Vai vraća u svjetlu u kojem ga najviše volimo. Album »Modern Primitive« bio je zacijelo svojevrsna ‘beštija’, s osuvremenjenim starim arhivskim motivima i skicama koje su čekale na doradu još od sredine osamdesetih, s hrpom studijskih gostiju. Među ostalim, bio je to i djelomično vokalni album. Eto, s »Inviolate« dobivamo devet posve novih skladbi, gotovo upola manje trajanja, ali briljantno sveobuhvatno instrumentalno djelo u kojem možemo uživati satima i satima. Vai traži ‘debelu kožu’ kad se upuštaš u slušanje njegove glazbe. To je neosporno. Oduvijek je bilo tako. Drukčije ne ide. Na to moraš biti spreman. No ovaj je put na album stavio nekoliko iznimno prodornih i upečatljivih fraza koje uz salve i salve razigranog plesnog podija ‘dah-oduzimajućih’ improvizacija poznate Vaijeve gitarske ‘komedije’ izuzetno dobro balansiraju samu eksperimentalnu i istraživačku stranu Vaijeva glazbenog artizma.
Svaku skladbu vodi drukčija gitara, odnosno posve drukčiji gitarski ‘gear’. Već po toj strani među točkama vladaju uočljive karakterne razlike. Primjerice, Little Pretty jedan je od rijetkih trenutaka u kojem se Vai prihvaća poluakustičnog Gretscha i na tren ispušta iz ruku niz svojih Ibanez gitara. S obzirom na samu strukturu skladbe i cilj koji je htio postići, postaje prilično jasno zašto je htio upotrijebiti taj zvuk. Opet, čovjek ne može mimo svoje privrženosti kiču, šljokicama ili recimo radije ‘Vai-glamu’. Vai to radi na svoj način. Otkad ga poznajemo. Ovaj put sve se vrti oko njegove nove svemirske gitare s tri vrata (donji od tri je zapravo četverožični fretless bas). Jednostavno je naručio od dečki iz japanskog Ibaneza da želi gitaru koja neće biti konvencionalna. Kad pogledate naslovnicu albuma, postaje jasno da su Japanci u toj Vaijevoj ‘skromnoj’ želji brutalno pretjerali u svemu. Stvorili su hidru (model gitare: The Hydra). Do posljednjeg kičastog detalja. Ludo je što Vai radi s tom gitarom u uvodnoj Teeth of the Hydra (vidi video), koja posjeduje jedan od impresivnijih rifova njegove karijere. Kako iskorištava gitaru, odnosno naizgled ekstremno ‘nezgrapan višežični izum’, među ostalim priključen i na dva pojačala.
Tijekom godina Vai je sve bliže činjenici da je organska narav zvuka jedan od temelja koji određuju maksimalni približak kreacije onoga što se rađa u asocijacijskom korteksu i što bi htio prenijeti na snimateljsku vrpcu. Ono što uši u glavi čuju. Produkcija novog albuma izrazito je topla i živa. Čak i u trenucima koji asociraju na vremena »Passion And Warfare«, kao što je to jedna od lakših skladbi albuma, inače silno živahna Avalancha, album zadržava iznimno prirodnu zvučnost. Na albumu se definitivno ističe i skladba Greenish Blues. Riječ je o jednom od rijetkih Vaijevih izleta u prostranstva blues glazbe, a naslov (vjerojatno) asocira na Petera Greena. ‘Vaizacija’ unutar te skladbe donosi hrpu za blues suvišnih tonova, ali tako pač mora biti, inače ne možemo govoriti o ‘Vaizaciji’ bluesa. ‘Ljupka’ sveobuhvatna ‘grimasavost’ Vaijeve blues improvizacije, zbog ‘šokantnosti’ kojoj slušatelj ne može pobjeći, ujedno je i jedan od najprivlačnijih trenutaka cijelog albuma »Inviolate«. Posebno zabavan trenutak albuma je i skladba Knappstack, koja je jedna od prvih kojima je Vai najavio novi album. Odnosi se na vremena kad je desnu ruku (ozljeda ramena) nosio u ortozi i bio u dobrim rukama doktora Knappa. Ta jazz-rock fusion skladba u cijelosti je odsvirana lijevom rukom. Pa, gotovo. Završni zvuk je Vaijev udarac povijenom desnicom po gitari, što je ujedno jedini čin u skladbi koji nije obavljen lijevom rukom.
U cijeloj toj iznimno dopadljivoj i uzbudljivoj novoj studijskoj priči, unutar širine improvizacija ističu se trenuci izraženijeg usredotočivanja na elemente jazz rock fuzije, kao u gore spomenutoj Little Pretty, ali i, primjerice, kraća Candle Power, u cijelosti odsvirana u ‘čistoj zvučnoj maniri’ (clean sound), koja se izvrsno ‘rasterećuje’ lukavim prijelazima u motivske strukture. Apollo In Center, kao i Zeuss In Chains, nastavak su dubljeg plovidbe prostranstvima jazzrockovske fuzije, koja u obje skladbe dosiže jedan od vrhunaca Vaijeve nove ploče.
Kompozicije mijenjaju karakter na svakom koraku, toliko promjena zvučnih krajolika obnavlja Vaijev neiscrpni genij. Album je njima doslovno posut. Zato u tako obilnom zvučnom raskošju i neukrotivim ‘podvalama’ improvizacijskog unikuma slušatelju ne ostavlja ni na tren da barem malo predahne. Upravo je to jedna od najvećih privlačnosti Vaijeve glazbe uopće, a ujedno novim skladbama dodaje i onaj dobro poznati element luciditeta koji prati Vaijev glazbeni opus.
»Inviolate« je u svemu neukrotiv glazbeni dosezi. Novo poglavlje Vaijeve eksperimentalno čudesne ‘čudaštine’. Zrači iznimnom zrelošću. Ekscesi ‘čudaštine’, koja inače prati Vaijev glazbeni opus iz prošlosti, ovaj su put briljantno uravnoteženi muzikalnim motivima, a album je i produkcijski iznimno živ, organski i topao, pa je Vai njime na neki način više ‘prizemljen’ u usporedbi s prijašnjim studijskim dosezima. Kako god, Steve Vai s »Inviolate« ostaje glazbeni konopohodac visokointeligentnog teatra glazbenog izričaja, koji živi u svom jedinstvenom svijetu i među gitaristima koji se redovito okušavaju sa samostalnim albumima zacijelo čovjek kojem se veći unikum gotovo ne može pripisati. Jednostavno rečeno – briljantan album.
Autor: Aleš Podbrežnik
Popis skladbi:
1. Teeth Of The Hydra
2. Zeus In Chains
3. Little Pretty
4. Candle Power
5. Apollo In Color
6. Avalancha
7. Greenish Blues
8. Knappsack
9. Sandman Cloud Mist
Glazbenici:
Steve Vai – gitara, klavijature, programiranje, bas gitara na skladbama br. 1., 2. i 4.
Philip Bynoe – bas gitara na skladbi br. 7. i 9.
Bryan Beller – bas gitara na skladbi br. 3.
Henrik Linder – bas gitara na skladbi br. 5.
Billy Sheehan – bas gitara na skladbi br. 6.
Terry Bozzio – bubnjevi na skladbi br. 4.
Vinnie Colaiuta – bubnjevi na skladbama br. 5. i 9.
Jeremy Colsson – bubnjevi na skladbama br. 2., 3., 6. i 7.
David Rosenthal – klavijature na skladbi br. 5
Bob Carpenter – orgulje na skladbi br. 7. i 9.
Dave Weiner – ritam gitara na skladbi br. 9.
