Nick Mason’s Saucerful Of Secrets
Palmanova / Piazza Grande / Italija
četvrtak, 20. 7. 2023
Nick Mason ne treba predstavljanje. Pink Floyd i? Bubnjevi. Ostalo je povijest. Godine 2018. odlučio je stasiti gospodin da je vrijeme za koncertnu reaktivaciju. Okupio je oko sebe Leeja Harrisa (Blockheads) i basista Guya Pratta, s kojim je svirao na posljednjoj turneji Pink Floyda 1994. godine. Pratt je možda čak poznatiji po tome što je neko vrijeme bio u braku s Galom Wright, kćeri pokojnog klavijaturista Pink Floyda Richarda Wrighta. Ta su se tri muškarca odlučila prebirati po materijalu Pink Floyda iz rane ere. Isprva za zabavu, da vide “što imaju”. Dakle, taj materijal iz vremena kad je bendom zapovijedao Syd Barrett. Uskoro su se ekipi pridružili klavijaturist Dom Beken, kojeg je na suradnju privukao Guy Pratt (Pratt i Beken godinama glazbeno surađuju) te gitarist Gary Kemp. Potonji je poznat ponajprije kao integralni član senzacije osamdesetih iz doba novog romantizma – Spandau Ballet (i uz to autor velike većine njihovih neumrlih hitova).
Bend tako obilazi svijet od 2018. nadalje (odbijemo li ‘dvogodišnji p(l)andemijski teatar’). Furlanija – Julijska krajina već je godinama poznata po tome što se tamo u ljetnim mjesecima, osobito u srpnju, vrvi od zanimljivih koncerata. Tako je 20. 7. 2023. u tom smislu oživio i veličanstveni glavni trg prelijepe Palmanove, gdje smo uspjeli uloviti jedan od koncerata talijanskog dijela nove europske koncertne turneje velikog Nicka Masona i njegovih Saucerful of Secrets. Doista. Nije nikakva novost da je ovo ljeto potpuna lutrija što se tiče odlazaka na koncerte na otvorenom. Koncert Nicka Masona u talijanskoj Vicenzi samo dva dana prije nepovratno je otkazan zbog ekstremnih vremenskih uvjeta. Mi posjetitelji u Palmanovi bili smo te večeri dakle veliki sretnici.
Prelijepa vijest bila je i ta da ovaj put nije bilo nikakvog predgrupe ni dodatnog čekanja. Koncert od dva dijela počeo je malo poslije devet navečer. Serijom skladbi koje ni Waters ni Gilmour u post-Pink Floyd eri nikako ne izvode. U tom je smislu Nick Mason na svojoj turneji isporučio upravo ono što nam nedostaje na kolosalnim turnejama njegovih dvaju pink-floydovskih drugara, kojima se jednostavno lijepi glas velikih zvijezda. Ne samo to. Mason je tijekom koncerta pokazao nevjerojatnu pristupačnost. Neke je točke uvodno popratio čak i cijelom pričom. Isto tako nije zaboravio reći da ljudi mogu fotografirati koncert po mili volji, samo neka pritom isključe bljeskalice.
Zanimljivo je pritom da Mason nije tražio vokale koji bi bili približak Barrettu, Watersu, Gilmouru ili Wrightu. Pratt i Kemp svojim su vokalnim karakteristikama milju daleko od nabrojenih. Istodobno stvaraju slikovit vokalni kontrast, kao što je to na ovaj ili onaj način vrijedilo u karijeri Pink Floyda. Kemp posjeduje vrlo zanimljiv vokal. Zapravo iznenadi, jer isprva ne znaš kamo bi ga strpao. Mjestimice je blago disonantan. Možda je čak najsmislenija asocijacija na Davida Bowieja. Pratt s druge strane donosi ‘blažu’ boju, s povremenim falsetom koji bi bio na mjestu kod neke progresivnorockovske institucije stare škole i ponajprije se dobro veže uz skladbe u kojima se može istaknuti psihodelični moment ‘ezoteričnosti’. Zato ne čudi da je preuzeo, među ostalim, vokal u Remember A Day. To je komad koji je napisao pokojni Richard Wright. No to nije postalo pravilo. Pratt je gotovo iznenadio kad je svojim vokalnim pristupom fenomenalno odvozio »More« skladbu The Nile Song, poznatu po Gilmourovoj vokalnoj ‘sirovosti’. Vokal je poprilično daleko od Gilmourova, a Pratt se ipak fenomenalno uklopio sa svojim pristupom. Isto tako je zanimljivo da se Kemp, koji je preuzeo većinu vokalnih zadaća na koncertu (ponajprije Barrettove komade), nije ‘zafrkavao’ upotrebom ‘cockney’ akcenta, što je bila izrazita značajka Barrettova vokalnog pristupa. Zanimljivo je bilo i spoznaja da su se i Kemp i Pratt, bez obzira na to što ni jedan ni drugi nemaju mnogo srodnosti ni s jednim od izvornih floydovskih vokala, svojim pristupima odlično uklopili u materijal Pink Floyda klasičnih, recimo romantično-psihodeličnih dana. Dakle onih prije nego što su Pink Floyd postali globalna (glazbeno-komercijalna) velesila.
Dva sata i dvadeset minuta. S kraćom pauzom usred koncerta. Bomba. Interpretacija je naime bila izvanredna. Vremena od rane psihodelične ere do faze koketiranja s progresivnim rockom, što je u artističkom smislu kulminiralo na albumu tranzicije »Meddle« (1971). Sve poduprto i golemim filmskim projekcijama. Samo su album »Ummagumma« (1969) zaobišli, što ne iznenađuje, premda se autor ovih redaka potajno nadao da će Nick izvesti solo točku na bubnjevima i za to iskoristiti izvedbu skladbe The Grand Vizier’s Garden Party. No odabrani sadržaj koji je isporučio kvintet bio je zapravo sanjarski. U prvom dijelu moglo se zamijetiti tek blagu nepreciznost Pratta pri udvostručavanju Kempovih vokalnih linija u »Meddle« klasiku Fearless (navijači Liverpoola će to posebno znati), a inače je u svemu bila izvedbena briljanca. Mason pak nije zaboravio na gong. Slavni film »Live At Pompeii« tako je doživio briljantno utjelovljenje u Set the Controls for the Heart of the Sun, pri čemu je Kemp odradio lavovski dio posla u gradnji intenzivne hipnotičke atmosfere intenzivnom upotrebom “e-bowa”.
Teško je izdvajati vrhunce. Doista. Da ti odsviraju Arnold Layne već je prava bomba, ali da ti onda odsviraju i b-stranu spomenutog singla, to jest Candy and a Currant Bun, već je naprosto ‘nebesko’. U prvom smo dijelu koncerta. Iznenađenje je u njemu zasigurno isporučila Vegetable Man. Nick je prije njezine izvedbe rekao da je to stara skladba Pink Floyda koju je bend svirao na probama i kao kompoziciju nikad zapravo nije dovršio. Izdavačkoj kući skladba se nije svidjela i nije je htjela uvrstiti na album. Tako da je upravo osnutak Nick Mason’s Saucerful Of Secrets prvi put i koncertno oživio. Poseban koncertni trenutak donijela je kombinacija nježne If, koju je bend usred skladbe majstorski preslikao u početak Atom Heart Mother Suite, iz koje se nakon dva dijela vratio na posljednju trećinu skladbe If i vješto je zaključio. Orkestar tu nije bio potreban.
Zanimljivo je da je Mason s ekipom odlučio posvetiti više pozornosti glazbi za film »Obscured By Clouds« (1972). Kvintet je izveo najjače točke s te ploče (naslovnu skladbu, When You’re In – obje u prvom dijelu, nadalje Burning Bridges i Childhood’s End u drugom dijelu). Kempovo teatralno: “Mijauuu,” značilo je samo jedno. Izvedbu Barrettove skladbe o nestašnom crnom mačku. Bila je to Lucifer Sam. No, u drugom dijelu koncerta svi smo grozničavo čekali izvedbu? Echoes. Da. U velikom finalu. Završna točka. Možemo je proglasiti kar koncertnim vrhuncem. U svakom pogledu. Bend je demonstrirao izvanrednu usklađenost i perfekcionizam. Tijekom izvedbe dodavao je naravno svoje finese i ukrase, jer su uz Masona okupljeni tehnički mnogo potkovaniji glazbenici nego što su bili Pink Floyd u vrijeme kad su snimili i napisali te komade, pri čemu je supstanca neprolaznog lika i djela Pink Floyda ostajala neokaljana. No to s obzirom na tehničku potkovanost uopće ne broji. Broji dojam. Pečat koji ostavlja ta izvedba. Sva ta hipnotička atmosfera koja te pokreće. Koja pokreće tvoje tijelo. Komadić po komadić. Poigrava se s najskrivenijim kutcima tvoje duše. Zadire u njezinu dubinu. Budi je, potresa. Probuđuje. Osobito u nostalgičnom smislu. Dodir emocija bio je izvanredan. U svemu. U tom je dijelu blistao i Lee Harris, iskorištavajući mikrofoniju i izvlačeći iz svog Stratocastera prave zvučne čudesa.
Ukratko. Mason se odlično drži. Kondicijski, izvedbeno, ali i u smislu šaljivosti. Tako je u jednoj od stanki, dok je predstavljao glazbenike na pozornici, Kempa označio kao: »From a new romantic warrior to the king of progressive rock«. Oznaka je letjela dakako na godine koje je Gary proveo sa Spandau Balletom, no treba imati na umu da su svi ti dečki koji su u osamdesetima komercijalno uspjeli sa svojim grupama – kao što su bili i Spandau Ballet – odrastali uz zvukove progresivnog rocka, što je potvrdio i Kemp u jednom od kasnijih emotivnih obraćanja, kad je među ostalim rekao da nikad nije mislio da će glazba s ploča koje je slušao kao tinejdžer jednom postati najbolja glazba ikad napisana u povijesti rocka.
Bend se vratio po zasluženi dodatak. See Emily Play apsolutno ne smije izostati. I nije. Vrhunac dodatka bila je cijela ‘psihodelična zmija’ Saucerful Of Secrets – bez sumnje još jedan od onih trenutaka koji te izbace u osebujan svijet, svijet koji kreira glazba Pink Floyda. No, da se uštipnem – svijet koji rekreiraju Nick Mason i njegova četiri izvrsna glazbena drugara. Onaj svijet koji te odnese u stanje zanesenosti. Svijet iz kojeg se dugo budiš. »Jeste li za još jednu?«, pita Pratt. Publika ludi. Bila je to šaljiva klasika ‘Barrettove škole’ s albuma »Piper At The Gates Of Down« (1967) zvana Bike.
Suma sumarum. Nezaboravno. Nisu Pink Floyd, ali je Nick Mason. Bolje Nick Mason nego nikad odnosno nikad više Pink Floyd. Tih komada bismo se načekali i ne bismo ih dočekali da se gotovo osamdesetogodišnji legendarni bubnjar nije odlučio ponovno otići na pozornice. Zato polažem na dušu i srce svakom ljubitelju Pink Floyda da pogleda barem jedan od Masonovih koncerata, jer će mu biti duboko zahvalan što je donio takvu odluku. Ako to mogu činiti gotovo nedodirljivi zvijezde Waters i Gilmour, može s punim legitimitetom i Nick Mason. A ako sam još malo zlurad, i bez dodatnog bubnjara (Gilmour mora imati uza se dodatnog gitarista – Raya Manzanera). Jedinstveno, kao što su jedinstveni i bezvremenski lik i djelo Pink Floyda!
Autor: Edita Klemen & Aleš Podbrežnik
Fotografije: Edita Klemen & Aleš Podbrežnik
Nick Mason’s Saucerful Of Secrets setlista:
—prvi dio—
1. One of These Days
2. Arnold Layne
3. Fearless
4. Obscured by Clouds
5. When You’re In
6. Candy and a Currant Bun
7. Vegetable Man
8. If / Atom Heart Mother/ If
9. Remember a Day
10. Set the Controls for the Heart of the Sun
—drugi dio—
11. Astronomy Domine
12. The Nile Song
13. Burning Bridges
14. Childhood’s End
15. Lucifer Sam
16. Echoes
—dodatak—
17. See Emily Play
18. A Saucerful of Secrets
19. Bike
