Metal se vraća u Tolmin! Dobro, zapravo iz njega nikad nije ni otišao, samo je Tolminator imao strašnu mačkicu i morao se, u stilu Kralja Matjaža, malo odmoriti pod Kozlovim robom prije buđenja. No probudio se osvježen, naspavan i odmoran, taman za prvo izdanje festivala nazvanog po tom mi(s)tičnom stvorenju.
Vremena za predstavljanje svih novosti bit će još dosta, pa idemo odmah na posao, koji su na drugoj pozornici započeli makedonski Slave Pit. Dobro, zapravo ni ne baš, jer je malu pozornicu skoro odnijela poplava pa su organizatori ekspresno brzo osposobili natkriveni tzv. Hangar stage, na kojem su se idućih dana odvijali DJ after partyji. Slave Pit su solidno odradili svoj posao, a na višu razinu su ga u nastavku podigli koroški Britof i fukiči Vulvathrone, dok su žeđ za Vektor/Voivod progresivnim thrashom utažili talijanski Vexovoid.
Nekoliko minuta prije pet zaista je počelo i na glavnoj pozornici, na koju su stupile danske death metal zvijeri Baest, trenutno jedno od vrućijih imena »modernog« death metala. Dečki su prije dobre godine dana oduševili u ljubljanskom Orto baru, što je zapravo bio i vodeći razlog poziva da energičnim death metalom potresu i Tolmin. Točno to su Danci i napravili te su rano poslijepodne priredili i metal jogu vrata za, nažalost, još prilično malobrojnu publiku. Očito je prijepodnevna oluja ostavila posljedice, no ljudi su unatoč tome polako pristizali pred glavnu pozornicu s koje su Baest tresli visokooktanskom mješavinom death metala u kojoj se čuje i utjecaj floridskog i švedskog death metala, kao i melodičnih uložaka nalik Carcass. Odličnu zvučnu sliku dečki su nadogradili opuštenošću i dobrim raspoloženjem koje se prelilo i pod pozornicu, s koje su ubijali rušitelji poput Meathook Massacre, Genesis, počasti prerano preminulom Trevoru Strnadu iz Gargoyles i završnog Necro Sapiens. Sjedi, pet!
U mnogo ozbiljnijem i mračnijem death metal tonu nastavili su švedski veterani Demonical, koje smo na ovom mjestu zadnji put vidjeli prije nekih pet godina. Ovaj put su u Tolmin ponovno doveli novog pjevača, Charlieja Fryksella, koji je svoj posao odradio vrlo korektno, a pod pozornicu je stiglo i nešto više ljudi. Demonical su u slabih sat vremena ponudili pouzdanu švedsku mesorezačnicu rifova, jasno provedenu kroz kultni zvuk Boss HM-2 pedale, te bez većih poteškoća zadovoljili žeđ za švedskim death metalom.
Nakon death metal dvojca došlo je vrijeme za nešto malo drukčije. Grind polku i opjevavanje govnā, sperme i raznoraznih (ne)ljudskih izlučevina. Nizozemci Rectal Smegma pobrinuli su se za kratke ode navedenom i humorom uspjeli uvjeriti već nešto brojniju publiku. Naslovi pjesama poput Two Girls One Cupcake, Fat Grannies are Cool i Cream Bukakke govore dovoljno. Nizozemci su bez većih problema držali publiku u šaci, prvenstveno zahvaljujući humoru vokalista Yannica, koji opet nije mogao proći a da ne skine majicu i pokaže svoje istetovirano i napumpano tijelo. Rectal Smegma su svoj posao odradili kako treba, ali je goregrind tipa Rectal Smegma, Gutalax, Spasm i sličnih bendova stvar posebnog ukusa, koji ja osobno ne razumijem baš dobro, a svoju potrebu radije nego uz polku u ušima obavljam na zahodskoj školjki.
Brujeria su stari znanci slovenskih pozornica, ali ovaj put su Tolminator posjetili s posebnom turnejom na kojoj obilježavaju 30. godišnjicu prvijenca Matando güeros, koji su odsvirali praktički u cijelosti, što se pokazalo odličnim potezom koji je pod pozornicu privukao lijep broj ljudi. Narko-sotonistički kartel Brujeria i ovaj se put uspješno izvukao svim graničnim kontrolama te na pozornici Tolminatora priredio pravu death/grind meksičku feštu, punu humora koji uglavnom mogu razumjeti samo oni koji govore španjolski, jer su Brujeria na engleskom najavili samo novi album Esto Es Brujeria, koji uskoro izlazi. Brujeria su priredili izuzetno energičan nastup, prvenstveno zahvaljujući čak trojici vokalista koji su se cijelo vrijeme izmjenjivali, kao i jednako suverenoj instrumentalnoj slici. Nisu izostali ni brojni plesni uloci koji su začinili meksičku fiestu, a Brujeria su se, sasvim klasično, oprostili obradom Macarene, Marijuanom.
Stupnjevanje kvalitetnih glazbenih nastupa prvog dana festivala u nastavku su posve uništili Finci Lost Society, koji su nekoć obećavali kao mlad i svjež novovalni thrash metal bend, no koji je u posljednjih nekoliko godina posve okrenuo žanrovsku stranu i usmjerio se prema izrazito metalcoreovskom i nu metal zvuku. Lijepe, čiste vokale, našminkani izgled i elektroničke uloške na trenutke je bilo zaista teško probaviti, no srećom je slijedilo nešto zbog čega su Lost Society (p)ostali tek bljeda uspomena.
Za osobni vrhunac prvog, ako ne i svih dana festivala, pobrinuli su se britanski Anaal Nathrakh. Njihova je priča sada već općepoznata. Dvojac Dave Hunt i Mick Kenney jezgra je benda. Za vrijeme korone Kenney se preselio u SAD i zbog obilja producentskog posla za bend nažalost više nema vremena. Prošlog prosinca Anaal Nathrakh su u Londonu odsvirali, kako je isprva bilo zamišljeno, svoj oproštajni koncert. No reakcija publike i zahtjevi fanova bili su jednostavno toliko snažni da priča benda, koji je glazbeni sinonim za eksploziju vodikove bombe, srećom još nije završena. Dobro, bomba je detonirala već pri prvim taktovima uvodnog instrumentala Acheronta Movebimus, a njezina je gljiva rasla sve do posljednjih tonova završne Endarkenment, naslovne skladbe aktualnog albuma iz 2020. Anaal Nathrakh su cijelo vrijeme zvučali kao soundtrack Oppenheimera, prvenstveno zahvaljujući vrhunskom instrumentalnom nastupu, a još više životinjskom Daveu Huntu a.k.a. V.I.T.R.I.O.L.-u, koji je iz sebe bljuvao sav bijes na čovječanstvo najneljudskije zvučećim zvukovima na ovom svijetu, a pritom zadivio čisto otpjevanim i epski zvučećim refrenima pjesama poput Forging Towards the Sunset, Libidinous i Endarkenment. Da ne govorim o starijim slasticama poput Bellum Omnium Contra Omnes, Between Shit and Piss We Are Born, Submission Is for the Weak i Do Not Speak. Bez riječi… Hunt je vrhunski nastup cijelog benda nadogradio inteligentnim obraćanjima (napokon, doktor je filozofije), punim engleskog humora, kakav je bio taj da je basist s kćeri komunicirao telefonom i predstavljao joj festival: »Vidiš, ljubavi, ovo su Rectal Smegma«. Točku na i predstavljala je posebna i premijerna izvedba obrade The Specials, Man at C&A, pa se mogu samo ponoviti. Anaal Nathrakh jednostavno ne smiju i ne mogu prestati djelovati, jer su svojom porukom bend koji ovaj usrani svijet jednostavno treba.
Prvi dan zaključili su američki death metal staroste Dying Fetus, koji su imali tu nesreću da su nebo i sve što je gore do kraja razjebali Anaal Nathrakh, pa se uz snažnu kišu nažalost nemilosrdno slilo na trojku, koja je sve teže servirala brutalni death metal i bila primorana nastup prekinuti negdje na pola.
Tekst: Rok Klemše
Fotografije: Sebastijan Videc
