Lokacija: Seebronn (Rottenburg am Neckar) / Festplatz / Njemačka
Datum: nedjelja, 31.07.2016
Stigao je posljednji, ujedno treći dan 11. festivala Rock of Ages. Bila je nedjelja i počela je doista bijedno. U jutarnjim satima se izlilo. I lijevalo je. I lijevalo. Isto tako i posvuda oko Seebronna, to jest u selima Hailfingen, Ergenzingen, Wolfenhausen, Bondorf, većem mjestu Rottenburg Am Neckar. Pljuskovi su bili konkretni. Sve do jedan popodne. Onda se vrijeme stabiliziralo, a oblaci su se polako, ali uporno razilazili, i zamijenili su ih sunčeve zrake koje su probijale kroz raspršene oblake. Nevjerojatna sreća s vremenom, već treći dan zaredom. Dakle, ni prevruće ni prehladno.
Zadnji dan također je počeo programom poslijepodne, i to u pola četiri. Na rasporedu je bilo pet izvođača. A ipak su nastupila samo četiri. Otpao je naime koncert glavne zvijezde trećeg dana, a to je pop ikona osamdesetih Kim Wilde. Odmah nakon koncerta sastava Fargo na pozornicu je izašao voditelj festivala Horst i objavio da je zbog nesreće na stuttgartskom aerodromu on zatvoren. Bez obzira na to što su pokušali prebukirati let za avion kojim je na Rock Of Ages trebala doći Kim Wilde sa svojim pratećim sastavom, nisu imali sreće i koncert je stoga morao biti otkazan. Nakon UFO-a, dakle, to je već drugo otkazivanje na ovogodišnjem Rock Of Ages festivalu!
Pojavilo se dosta negodovanja, gunđanja pa čak i zvižduka. Tako su na rasporedu ostali samo Fargo, Erste Allgemeine Verunsicherung – neka vrsta »austrijske verzije recimo površno slovenskih Agropop«, legendarni britanski rockerski teškaši Slade i iza njih znatno sofisticiraniji Barclay James Harvest (verzija sastava koju vodi basist Les Holroyd).
Još prije nesretne obavijesti o otkazivanju koncerta Kim Wilde, program trećeg dana otvorili su hard rock veterani iz Hannovera, njemački Fargo, koje vodi ništa manje legendarni basist Peter Knorn, poznat i po suradnji s heavymetalcima Victory. Nastup Fargo bio je ekskluziva ovogodišnjeg festivala, jer je zapravo nakon dugo vremena riječ o jedinom nastupu sastava. Knorna u današnjoj postavi okružuju još gitarist i pjevač Peter Ladwig, glavni gitarist Arndt Shultz i bubnjar Nikolas Fritz. Bend, koji je u zlatno doba između ostalog otvarao koncerte AC/DC-ju, Mother’s Finest i The Small Faces, svirao je svoj klasični materijal, koji čine albumi izdani između 1979. i 1982. Sveukupno četiri albuma. Pa ipak to nije mjerilo. Nego materijal. Izuzetno zbijene skladbe s pravom ravnotežom rockerske udarnosti i melodične zarazljivosti, okrunjene nevjerojatno pjevnim i slušljivim refrenima. Energija umijesena iz pravovjernog hard rock tijesta stare škole, koja te začas osvoji. Sličnu uvodnu fenomenalnu dozu rock’n’rolla na festivalsko su mjesto dan prije unijeli već Lucifer’s Friend. Izvrstan nastup legendarnog sastava u kojem je prije priključenja The Scorpions nakratko gitaru čak vukao i Matthias Jabs. S obzirom na rijetke koncertne nastupe sastava, izuzetno kompaktan, dotjeran i ugođen nastup!
Sljedeći su na pozornicu izašli austrijski Erste Allgemeine Verunsicherung odnosno skraćeno EAV. Šaljivdžije rock’n’rolla, mješavina nevjerojatno inteligentne satire i parodije na život modernog čovjeka. Sastav osnovan još davne 1977. je sekstet koji zastupaju pokretačka snaga i tvorac bezgraničnih ideja kipuće i bujne mašte pjevač i glumac Klaus Eberhartinger, gitaristi Thomas Spitzer te Kurt Keinrath, klavijaturist Franz Kreimer, tamnoputi basist Alvis Reid i bubnjar Aaron Thier. Sve su oči bile uprte u kazalište Klausa Eberhartingera, koji se tijekom predstave stalno presvlačio u središnje likove kojima su bile posvećene pojedine skladbe repertoara. Ne samo lucidni tekstovi, nego i zamisao samih skladbi, u kojima EAV u rockersku tradiciju uključuju žanrovske opruge popa, funka, kabaretske glazbe, tanga, a po potrebi skladbe potkuju i latino ritmovima, alpskom polkom, a kad se »narugaju« Talijanima (Heissse Nacht in Palermo) lijepo se pridoda i opušten dašak mediteranskog melosa. Ukratko. Komedija bez kočnica. Ni u stankama među skladbama Klaus nije dao publici da dođe do daha, kad je u stilu jezičnog doktora spretno vrtio jezikom i tako neprestano nesputano ispaljivao humoreske kojima nije bilo kraja. Toliko srdačnog smijeha zasigurno nije bilo izmamljeno iz publike tijekom nastupa nijednog drugog izvođača na cijelom festivalu. Sa smijehom, dakle, do suza i grčeva. Do boli. Tekstovi, naravno, u cijelosti na njemačkom. Bend je predstavio obvezne humoreske svog repertoara, kao između ostalog Ba-Ba-Banküberfall, Märchenprinz, Heiße Nächte (in Palermo), Fata Morgana, Küss die Hand, schöne Frau, An der Copacabana, Samurai, Was ist Loss, Geld Oder Leben, Burli,… Za gledanje predstave EAV obavezno je poznavanje njemačkog jezika, inače ti u tren oka može postati dosadno.
Sastav Slade jedan je od rijetkih aktivnih legendarnih rockerskih bendova koji su svojim pionirstvom nadahnuli između ostalih sastave poput The Ramones, Kiss, Mötley Crüe, Twisted Sister itd.. a ekipa RockLine do ovog dana, još nikad u desetogodišnjoj povijesti djelovanja portala, na pozornicama Europe nije uspjela uloviti. Zato je zanimanje za nastup sastava bilo utoliko veće. U kvartetu od izvornih članova postave danas još djeluju čuveni “pedalj čovjek” i gitarist Dave Hill te (danas) bezubi bubnjar Don Powell, dok mjesto basista (violinista) i dodatnog vokala popunjava John Berry, a poziciju glavnog pjevača i ritam gitarista Mal McNulty. Bend djeluje u takvoj postavi od 2005. nadalje. Autorskog materijala pak nema već od druge polovice osamdesetih, jer u ekipi već davno nema glavnih nositelja ideja, a to su umirovljeni članovi izvorne Slade postave Noddy Holder i Jim Lea. Kako god. Bend je udario na note nostalgije i to s izvrsnim koncertom, na kojem je spretno iskorištavao divovsku i prostranu pozornicu (zajedno s “cat walkom”). Posebno je pozornica bila puna Davea Hilla, koji je neprestano divlje trčao s jednog na drugi kraj, dugo vrebao na čelu cat walka, gdje je čvrsto vezao publiku uza se, koja je tako s bendom tijekom koncerta cijelo vrijeme odlično surađivala. Kako i ne bi, kad u rukavu imaš komade (otvarajuća) Gudbuy T’Jane, pa dalje Lock Up Your Daughters, Look Wot You Dun, Everyday, Cuz I Love You, My Baby Left Me, Far Far Away, Run Runaway, Mama Weer All Crazee Now, Get Down And Get With It te u samom finalu vruće iščekivani My Oh My te za njom Cum On Feel the Noize. Luda koncertna ruleta Slade klasika i hitova. I bend odlično svira. Dave Hill, vjerojatno jedan od najnižih gitarista cijelog planeta, ako ne i galaksije, iskorištava manji podij na koji se popne. Na njemu prestupa s lijeve na desnu nogu – njegov odrski zaštitni znak. Podiji su postavljeni i na sredini i na krajnjoj lijevoj strani. Kad danas vidiš Slade na pozornici, odmah postane jasno zašto ih ubrajaju među skupine koje su drastično utjecale na razvoj kasnijeg glam rocka i glam metala. I dalje iz sebe cijede teške količine neslućene rock’n’roll energije i izvedbene snage koju resi briljantna uigranost. Rock of Ages postao je kremeno naelektriziran i voltaža eruptivnog rock’n’roll bijesa razvrata punih Slade nije popuštala. Koncert se preokrenuo u tren oka. Hillu i ekipi se bez obzira na godine dugovječnost nikako ne pozna. I dalje je u današnjim Slade moguće osjetiti onaj mladenački žar i iskonski čar nesputane rockerske magije!
S obzirom na otkazivanje nastupa Kim Wilde, uloga glavne zvijezde nekako je tiho prešla na nastup sastava Barclay James Harvest feat. Les Holroyd. Bend je doduše bio zamoljen da produži koncertni repertoar, no više, od dodatnih pet minuta sviranja nismo dobili. Tehničari su radije odugovlačili i razvlačili stanke između izvođača. Zato je čekanje postalo vrlo mučno. Istodobno je Les Holroyd već na početku, to jest pri dolasku na pozornicu, izrazio sućut sastava publici zbog otkazivanja nastupa Kim Wilde. Nastup Barclay James Harvest feat. Les Holroyd donio je na pozornicu izvođača koji se stilski na milju razlikuje od svega što smo do te večeri na festivalu doživjeli. BJH posjeduju artističku sofisticiranost. Nose elemente simfonijskog, kao i progresivnog rocka. Zato su prije bliži ljubiteljima progresivnog rocka, kao što su recimo sastavi Pink Floyd, Camel, Genesis, pa kasnija garnitura sastava neoprogresivnog rocka, nego onima koji traže izravnu hard rock izbrušenost. Njih je na festivalu naravno bilo u odlučnoj prevlasti, zato nastup BJH feat. Les Holroyd nikako nije mogao isporučiti završni krešendo u razvoju događaja na festivalu. Bolje bi naime bilo da su BJH feat. Les Holroyd i Slade u ovom slučaju zamijenili uloge odnosno pozicije na rasporedu nastupajućih. Posljedično nije bilo teško primijetiti konkretno osipanje publike, koja je uporno napuštala festivalsko mjesto tijekom nastupa BJH feat. Les Holroyd. Kako god, tko se znao uživjeti, bio je nagrađen. BJH su naime nevjerojatno melankolični u figurama vodećih melodija, a istodobno s lakoćom uspostavljaju koprenu mističnosti. Ipak je verzija BJH koju vodi Les Holroyd nešto više »rockerski naoštrena« u usporedbi s verzijom sastava koju vodi Holroydov nekadašnji BJH drug John Lees. Verzija BJH s Lesom Holroydom izvodi i pretežno kasniji materijal sastava. Zato nije ni iznenadilo kad je sastav već kao drugu točku repertoara odabrao »razvikani« i do danas vjerojatno najpoznatiji komad cijele BJH karijere, zvan Mockingbird.
Zanimljivo je bilo i to da je cijeli sastav bio tiše ugođen u odnosu na prethodnike koji su toga dana već posjetili pozornicu festivala. Struktura zvučne slike zahtijevala je apsolutnu ravnotežu, pri čemu je kratko prošla glavna gitara, koja je u miksu ostala pretiha čak i u srednjim – instrumentalnim dionicama koje je punila solažama. Te su solaže naime slijedile nevjerojatnu filigransku istančanost, po uzoru na majstore kontrole gitarskog tona, kao što su Andy Latimer (Camel) ili David Gilmour (Pink Floyd). Zato je utoliko više smetala premala čujnost gitare tijekom koncerta. S obzirom na to da tanak, tih, čak pomalo sramežljiv (i piskav) vokal Lesa Holroyda posjeduje nešto zrelosne istrošenosti, utoliko je dobrodošlije bilo povezivanje vokala u harmonizirane napjeve, koje tvore četiri od pet članova kvinteta. U tome su BJH apsolutni majstori i taj je element tijekom izvedbe koncerta definitivno oduševio u punom iznosu.
Bend je počeo nastup skladbom Who Do We Think We Are?, nastavio s već spomenutom Mockingbird, slijedile su još: Time of Our Lives, Sip the Wine, Victims of Circumstance, Ring of Changes, Crazy City, akustična Poor Boy Blues, Fly Away, That Was Then… This Is Now, Love On the Line, Hymn,Tonight’s Gonna be the Night, Life is for Living.
Vrlo lijep nastup pun artističnog cjepidlačenja, a ipak pomalo pretiho ugođen. Zato je kraj festivala ostao bez završnog vrhunca koji su svi posjetitelji festivala više nego zaslužili. Kao što je to običaj na bratskom Bang Your Head!!! festivalu, i za kraj festivala Rock Of Ages ponovno je na pozornicu izašao Horst, i ovaj put u društvu svoje male kćeri, te s nekoliko ohrabrujućih riječi zahvale još posljednji put pozdravio publiku. Festival je potom zaključio fantastičan vatromet i »zastor je naposljetku pao«. Rock of Ages, vidimo se opet iduće godine! Nadajmo se da će izdanje festivala 2017. proći bez otkazivanja nastupajućih.
autor: Aleš Podbrežnik
fotografije: Aleš Podbrežnik
