Leprous: Melodies of Atonement
Izdavačka kuća: Insideout Music
Datum izlaska: 30. 8. 2024.
Produkcija: David Castillo & Leprous
Trajanje albuma: 51.40 min
Žanr: Progressive Metal / Art Rock
Ocjena: 8.5/10
Leprous, norveški progresivnometalski i artrockovski kvintet, nakon tri godine od izlaska posljednjeg albuma »Aphelion« (2021, Rockline recenzija) vraća se novim pločom »Melodies of Atonement«. Promjena se osjeti. U odnosu na posljednja tri albuma, »Aphelion«, »Pitfalls« i »Malina«, bend je ovim albumom posvetio više pažnje tome da nas zaspe većom dozom decibela distorziranog karaktera. I to je jako dobro, jer novi album time približava vremenima albuma »The Congregation«, za koji se sada lako može reći da su ljubitelji grupe nakon njegova izlaska silno željeli sličnog nasljednika, no grupa je nakon tog albuma počela ‘mekšati’ svoj zvuk. Leprous nemaju namjeru vraćati se u prošlost, ali je veća mjera bolnog fraziranja na novom albumu dobrodošao prekretnica glazbenog usmjerenja, koja zahvalno odmiče grupu od sfere u kojoj su je počeli sve primjerenije opisivati izrazi poput ‘mekanog-mračnog’ art rocka.
Grupa je na novom albumu orezala orkestralne elemente, što naravno usmjerava fokus izdašnije na oštro gitarsko frazuranje, koje je u kontrastima ukusno i lukavo pojačano semplovima i uzorkovanjem. Elementi su to, dakle, koji uz nezamjenjiv vokal Einara Solberga grupi daju prepoznatljivost i jedinstvenost. Kontrasti između mirnih i razornih motiva, odnosno pasaža, svakako su i dalje svojevrsni kompas Leprousova artizma. Tako ostaje i na novom albumu. Solberg je opet zapanjujuće kameleonski sa svojim vrhunskim vokalnim akrobacijama, a njegova osjećajnost je točka na »i« mračnoj melankoliji, koja je drugi izraz za hipnotičko atmosfersko raspoloženje, stvoreno po receptu ove grupe. Na to upućuje već otvaranje Silently Walking Alone, koje u pogledu aranžiranja opisanog u početku ovog odlomka podsjeća da su se Leprous svojedobno snažno nadahnjivali i djelima Musea.
Iako se u ovoj recenziji spominje album »The Congregation« i zahvalno koketiranje novog albuma s tvrđim sferama aranžiranja, »Melodies of Atonement« je ipak nasljednik albuma »Aphelion«, koji je usput rečeno (bio) krasan album, no pokazivao je znakove da se bend idejno počeo malo ponavljati. Ni novi album u tom pogledu ne napreduje bitno, pa je povećanje tvrđih elemenata u aranžiranju utoliko zahvalnije, jer odvraća slušateljevu pozornost od činjenice da ni »Melodies Of Atonement« ne donosi ništa bitno novo. U evolucijskom smislu umjetničkog sazrijevanja grupe.
Daleko od toga da je bilo što loše. Uopće nije ništa loše. Album »Melodies of Atonement« je fascinantan. Lukavo dotjeran, dovršen, izbrušen, prožima ga moderna estetika odlične, mračne, a grabežljivo pompozne produkcije, koja kroz album djeluje poput svojevrsne svečane žalosti. Jedan od vrhunaca albuma i umjetničke zrelosti grupe upravo je trojac zaredom: Like A Siren (s posebno grabežljivim refrenom), Like A Sunken Ship i Limbo. Toliko raznolikosti i atmosferskih preokreta na svega dobrih 14 minuta glazbe i unutar tri skladbe na jednom mjestu samo je dokaz da ćete i novom albumu uživati dugo i dugo ga otkrivati. To znači da se na albumu događa mnogo zanimljivih stvari.
Već Faceless u nastavku ponovno preokreće sliku albuma, i bez obzira na to što umjetnički ne donosi ništa zanimljivo, Einar mu svojom vokalnom retorikom daje toliko boje da ga je užitak slušati. Sličan zaključak možemo izvući i za skladbu koja slijedi, a to je Starless. Einarov falset je izniman. Tu se grupa služi i kontrastiranjem ‘slide’ zavojima na gitari. Opet je to vrlo zanimljiv odmak od albuma Self-Satisfied Lullaby, gdje uzorkovanje prevladava kao fokalni aranžman i posve smiruje album (koji se počinje smirivati s Faceless). Einarovih vokala je više spojenih u harmoniju, a komad mjestimice preuzima već gospelovsku retoriku. Kako nalaže naslov – hipnoza, u kojoj se u završnom dijelu budi ritmika koja skladbu postupno vodi do finalnog krešenda. Završna Unfree My Soul nije nikakva kreposno navijena metalska zaušnica za finale, nego razigrana eksperimentalna bisernica albuma, koja se u posljednje dvije minute prelama u masivan zvučni eksces. Kontrast je sada već dobro poznat manevar grupe kojim završni dio albuma vodi u moćan atmosferski prasak!
Ljubitelji grupe bit će oduševljeni. Album nagovara tvrđe od sva tri prethodnika, a istodobno zadržava bitne zaštitne znakove po kojima je glazbeni dosje ove vrlo posebne i cijenjene norveške progresivnometalske ekipe jedinstven. ‘Pjevačke vježbe’ nevjerojatnog Solberga i na novom su albumu čak najprogresivniji element, ako smijem biti malo sarkastičan, toliko lica pokazuje vokalom Einar.
Kao zanimljivost dodajemo sljedeće:
Na fotografiji naslovnice novog albuma Leprous (u cijelosti je možete pogledati dolje) nalazi se morski trepetljikaš (tintinid) vrste Rhabdonella spiralis, koji obitava i u Mediteranu. Nalazimo ga i u bočatim vodama. Riječ je o jednostaničnom organizmu koji se hrani mikroskopskim algama (op. p.).
John R. Dolan (autor fotografije) istraživač je, specijalist za morski mikrozooplankton i voditelj laboratorija za oceanografiju Morske biološke postaje u francuskom primorskom mjestu Villefranche blizu Monaka (op. p.).
Autor: Aleš Podbrežnik
Popis skladbi:
1. Silently Walking Alone
2. Atonement
3. My Specter
4. I Hear the Sirens
5. Like a Sunken Ship
6. Limbo
7. Faceless
8. Starlight
9. Self-Satisfied Lullaby
10. Unfree My Soul
Postava:
Einar Solberg – vokal, klavijature
Tor Oddmund Suhrke – gitara
Robin Ognedal – gitara
Simen Børven – bas-gitara
Baard Kolstad – bubnjevi
