Izdavač: Cooking Vinyl
Datum izlaska: 28. 3. 2025.
Produkcija: Dan Hawkins
Duljina albuma: 33:05 min
Žanr: Rock’N’Roll / Hard Rock
Ocjena: 9.0/10
The Darkness vrlo rado biraju ‘hrskave’ naslove za svoje albume. Sjetimo se samo povratničkog “Hot Cakes” iz 2012. A grupa i s osmim albumom ostaje nevjerojatno svježe hrskava. Za mnoge u žanrovskom okruženju rock’n’rolla, koji maslac mogu namazati najviše na kruh, pravi pravcati ‘dvopek’.
Kvartet je zapravo osuđen na vrlo nezahvalnu činjenicu. Svaka grupa nosi svoj križ, pa to nije drukčije ni kod The Darkness. Sve albume The Darkness koji su izašli nakon vremena velikog komercijalnog uspjeha, koji im je donio prvijenac “Permission To Land” (2003), a potvrdio ga njegov nasljednik “One Way Ticket To Hell… and Back” (2006), publika (ne nužno njihova), koja inače obožava sve hitove s ta dva izdanja, više neće kupovati. Iako se na svim idućim albumima nalazi šaka pjesama stvorenih naprosto za zimzeleni status hit singlova. Ali tako je to. Već bi drugi album bio znatno uspješniji u komercijalnom smislu da je izašao odmah nakon prvijenca, dakle barem 2004. No neka bude dosta tih ‘da je’ u ovom eseju, jer novi album The Darkness novo je djelo briljantnog spoja vrhunske grabežljivosti rocka i zabavnog lakrdijaštva, koje tako ostaje vjerni suputnik grupe i u 2025.!
Novi album “Dreams On Toast” malo kasni za prethodnikom “Motorheart”, koji je izašao prije tri godine, no ovako ili onako kasni sve, s turnejama na čelu. Plandemija je odradila svoje. Ali riječ je o izvrsnom albumu, pravom biseru prvoklasnog britanskog sarkazma i parodije. The Darkness na njemu ponovno posežu u kvotu elementarnih fraza rock’n’rolla i služe se iznimno vještom reciklažom, u kojoj ti bezvremenski rifovi opet djeluju hipnotičkom grabežljivošću. Šaljivdžije kojima se teško tko može približiti. Iako je Justin Hawkins ovog ožujka napunio pedesetu, njegovi su planovi u novim vremenima, umjesto da kod kuće pazi na unuke, posve drukčije naravi. O tome svjedoči vrhunski uvodni rock detonator Rock’N’Roll Party Cowboy, koji nužno mora pronaći svoje mjesto na koncertnom repertoaru nadolazećih turneja grupe.
Bend ostaje vjeran nadahnuću neprolaznim bićem rock’n’rolla sedamdesetih, što mu donosi briljantnu i unikatnu mješavinu artizma, koja na trenutke zavuče malo prema Thin Lizzy, malo prema AC/DC (Mortal Dread), a češće i jako, jako prema Queen (posebno je to evidentno na country šaljivčini Hot On My Tail i/ili kabaretskom zafrkantu The Longest Kiss), pri čemu je osjetljivost grupe za plazmu glazbene zaraznosti toliko ponosna (a istodobno ispunjava šaljivošću), da te asocijacije mogu odbaciti čak u eru ‘bubblegum pop’ rocka.
The Darkness su i ovaj put konkretni. Novi album traje jedva 33 minute. Donosi 10 izbrušenih točaka koje ne troše ni sekunde vremena. A to je bit svakog albuma kojem onda možemo dodati pridjev da je dobar album. I The Darkness to vrlo dobro znaju. I Hate Myself je točka koja bi danas bila veliki hit da se našla na prvijencu, dakle prije 22 godine. Jaše na ‘iznošenom’ rock’n’roll rifu, ali je prokleto vješto prepakiran i ponovno serviran tako da svojom probojnošću ‘ubija’ u tren oka. Dan Hawkins je mjestimice krajnje žestok i korozivan sa svojom rifažom (The Battle for Gadget Land), a istodobno je album vješto ‘uravnotežen’, među ostalim i pohotljivo parodičnim izletima u country / honky tonk vode, kao što to bilježi Cold Heart Woman.
Pronicljivosti grupi ne manjka. I pritom je vrlo racionalna. Ne poznaje rasipnost i potratu. Tako da se album “Dreams On Toast” može označiti kao briljantni šrapnel rock’n’rolla, koji s užitkom vrtiš na funkciji ‘ponovi’. Jer su stvari na njemu racionalno odabrane do te mjere da te album drži uz sebe cijelo vrijeme! Nakon navale bljeskavog otpuštanja decibela Walking Through Fire, gdje se Justin ponovno prepredeno vokalno ‘zafrkava i grimasira’, čime oživljava poantu prvijenca grupe, slijedi završna albumska ‘burleska’ s filmskim izlazom Weekend In Rome. Obvezno je albumu prisluhnuti i tako da pratite tekstove. Tada će vas potpuno zgrabiti i uvjeriti u to koliko je jedinstveno lucidan um Justina Hawkinsa, koji i s te strane ostaje pokretačka snaga grupe.
“Dreams On Toast” novo je fenomenalno postignuće nepopravljivih rock’n’roll šaljivdžija, puno razmetljivog zločestoćenja i svega što si privrženik ove grupe samo može poželjeti. The Darkness ostaju potentni i probojni te sažeto ispovjedni zabavljači i, u usporedbi s mnogim rock grupama mekane kruhove sredine, pravi sinonim za betonski masiv prepečenog rock’n’roll tosta!
Autor: Aleš Podbrežnik
Popis skladbi:
1. Rock’N’Roll Party Cowboy
2. I Hate Myself
3. Hot on My Tail
4. Mortal Dread
5. Don’t Need Sunshine
6. The Longest Kiss
7. The Battle for Gadget Land
8. Cold Hearted Woman
9. Walking Through Fire
10. Weekend In Rome
Postava:
Justin Hawkins – glavni vokal, gitara, klavir
Dan Hawkins – gitara, prateći vokal
Frankie Poullain – bas-gitara, prateći vokal
Rufus Tiger Taylor – bubnjevi, prateći vokal
Gostujući izvođač:
Stephen Dorff – monolog na skladbi br. 10
