Izvođač: Mayall, John
Izdavač: Decca Records
Izdanje: 1967
Trajanje: 37:13
Ocjena: 4/5
A Hard Road je treći album Johna Mayalla, kojim kum britanskog bluesa hrabro gradi na ostavštini znatno slavnijeg prethodnika Bluesbreakers With Eric Clapton. Neočekivani uspjeh avanture s Claptonom Johnu je udahnuo nove snage i uvjerio ga u naklonost šire britanske publike bluesu kao žanru. Naoružan talentom Petera Greena i pouzdanim ritmičko-instrumentalnim zaleđem starih znanaca Johna McVieja, Aynsleyja Dunbara i Micka Fleetwooda (ne treba zaboraviti ni odličnu puhačku sekciju, za koju se brinu vedro raspoloženi Alan Skidmore i Ray Warleigh), Mayall ovaj put za promjenu juriša s većom količinom autorskog materijala u džepu, koji ga, jednako kao i trojac kvalitetno izvedenih obrada, približavaju velikom cilju, a to je proučavanje i konačno osvajanje retorike tradicionalnog bluesa. Album je sirov, a istodobno produkcijski toliko učinkovito zaokružen da bi ga prosječno uho lako zamijenilo za zbirku samih obrađenih blues standarda, jer 14 odlično aranžiranih motiva uvijek održava visoku razinu, kakvu bi zavidjela velika većina blues purista s druge strane bare.
Da s Bluesbreakers nije šala, nagovještava već nicanje uvodnog bisera A Hard Road, koji se predstavlja kao sirovina bez konkurencije na tadašnjoj britanskoj glazbenoj sceni. Green ovdje svojim nestalnim oglašavanjem odrađuje fenomenalan posao. It’s Over nastavlja u nešto razigranijem tempu, koji nas zahvaljujući čarolijama oštrih vijuganja usne harmonike načas snažno približava zahvatima Sonny Boy Williamsona. Karaktera tu ima za izvoz. Another Kinda Love oduševljava strašnim puhačkim zahvatima, dok se nonšalantnost Hit The Highway i Top Of The Hill ne da smesti ni takvim neobičnostima kao što je orguljaški intermezzo jednostavnog radničkog karaktera There’s Only Work, koji je zapravo tipična Mayallova tvorevina, napisana strogo za puhački sastav usne harmonike.
Obradama zahtjevnih blues standarda Mayall se pokazuje u svjetlu iznimno zrelog interpreta, pogotovo ako uzmemo u obzir da je čovjek u vrijeme nastanka albuma imao tek 33 godine, a nezanemariva je i činjenica da su arome autentičnog bluesa preko bare na Otok pljusnule u najboljem slučaju tek kojih 5 godina prije njegova izlaska. Dok su se Rolling Stones i Yardbirds u punktiranju bluesa i miješanju njegovih bitnih elemenata s poslušnijim, više pop orijentiranim zahvatima još oprezno klanjali javnom ukusu, John u sirovosti tradicionalnog bluesa tvrdoglavo traži sliku vlastitog izraza. Povrh toga, stric John za razliku od kolega zvuči posve neusiljeno. Obradom Jamesove Dust My Blues (u originalu Dust My Broom) uspješno improvizira govorom strasti i drskih emocija, koje se u beskrajnim slide varijacijama stapaju s vrelokrvnim sviranjem Petera Greena. Drugi Mayallov favorit je Freddie King, s kojim nastavlja nemilosrdno crpiti svoje bogato poznavanje blues kulture. Mayall se legendi klanja nadahnutim izvedbama dviju klasika velikog gitarista, Someday After a While (You’ll Be Sorry) i instrumentalnim spustom kroz The Stumble, koji ipak ostaje u domeni Petera Greena.
Peter Green se među besmrtnike upisuje zapravo jednim jedinim potezom. The Supernatural je instrumentalna fantazija koja nadobudnog gitarista proslavlja i kao autora i kao izvođača. Skladba nosi jedva podnošljiv emocionalni naboj, a Greenov snažan i dubok ton, u kojem se stalno osjeća prijetnja jecaja, ispunjava je karakterom vraga. Peter Green je u usporedbi s kolegom Claptonom u svojoj interpretaciji bluesa manje radikalan u smislu poštivanja tradicije blues glazbe. Osjeća se duh poetičnosti, različit od Claptonove strogo tradicionalno orijentirane retorike, kojom Mayallova četa često putuje s onu stranu svojih uobičajenih glazbeno-izražajnih okvira. Green se po uzoru na Claptona okušava i u ulozi vokalista, prvi put s The Same Way, a znatno uvjerljiviji ostaje s You Don’t Love Me Willieja Cobbsa.
Nema nikakve sumnje da je John Mayall u Peteru Greenu dobio idealnog “sparing” partnera za uspješan nastavak sage, koja je s A Hard Road već konkretnije pokazivala obrise anomalije otočke scene 60-ih. Štoviše! Revolucija s Bluesbreakers With Eric Clapton te nastavak s A Hard Road i Crusade, unatoč izostanku komercijalnog uspjeha, na svoj je način oslikala “kumovu” priču o uspjehu u refleksiji konačnog dosega britanskog r & b i blues booma.
Postava
John Mayall: vokal, gitara, usna harmonika, klavijature
Peter Green: gitara, vokal
John McVie: bas
Mick Fleetwood: bubnjevi
Aynsley Dunbar: bubnjevi
Paul Butterfield: usna harmonika
Produkcija
Mike Vernon
Popis skladbi
1.A Hard Road
2.It’s Over
3.You Don’t Love Me
4.The Stumble
5.Another Kinda Love
6.Hit The Highway
7.Leaping Christine
8.Dust My Blues
9.There’s Always Work
10.The Same Way
11.The Supernatural
12.Top Of The Hill
13.Someday After A While (You’ll Be Sorry)
14.Living Alone
