Autor: Peter Podbrežnik
Izvođač: Pink Floyd
Izdavač: EMI Records
Izdanje: 1968
Ocjena: 4/5
Pink Floyd su prije izlaska svog drugog albuma “A Saucerful Of Secrets” bez sumnje bili prvo ime britanske psihodelične rock scene i jedni od vodećih pionira nadolazećeg progresivnog rocka. Njihov prethodni album “The Piper At The Gates Of Dawn” (1967), danas jedan od kultnih albuma psihodeličnog i ranog progresivnog rocka, izbacio ih je među najprimjetnije rock zvijezde psihodeličnih 60-ih, oko kojih se zbog njihovih čuvenih “svemirskih” audio-vizualnih nastupa već praktički od početaka vrtjela neka posebna aura grupe s “drugog planeta”. Sva ta medijska pompa, koja je nastala nakon izlaska njihovih prvih singlova i prvijenca, imala je dugoročne negativne posljedice na gitarista, pjevača i glavnog autora glazbe te tekstova Syda Barretta. On se tada počeo sve više otuđivati od grupe i zatvarati u neki potpuno vlastiti svijet, što se često odražavalo u njegovu pretjeranom konzumiranju psihoaktivnih supstanci, s LSD-om na čelu. Tome se pridružila i njegova inače prisutna sklonost shizofreniji i bogata mašta, što je za njegovu glazbenu karijeru imalo poguban učinak. “A Saucefrul Of Secrets” bio je njegov posljednji album s Pink Floyd i, baš kao i njegov prethodnik, obavija ga neki specifičan misticizam, povezan s likom i djelom tog nesretnog glazbenika za kojeg se mnogi slažu da je bio jedan od najvećih, ako ne i najveći neobrušeni talent u povijesti rock glazbe.
Barrettovo mentalno stanje iz dana u dan samo se pogoršavalo. Često je tijekom nastupa svirao nešto potpuno treće, posve izvan konteksta izvedbe, cijelo vrijeme štimao gitaru ili jednostavno zurio negdje u prazno, a da nije otvorio usta niti dotaknuo žice. Njegovo ponašanje, i na pozornici i izvan nje, postajalo je za ostale članove grupe prava noćna mora. No isprva su ga ipak željeli po svaku cijenu zadržati, jer su se bojali da bi njegovim odlaskom izgubili svoj zvučni i lirski identitet. Ako već nije bio sposoban nastupati uživo, u studiju su htjeli sačuvati barem njegovu jedinstvenu poeziju, vokal i gitaru. Zato su u grupu doveli Davida Gilmoura, starog znanca grupe i Sydova srednjoškolskog prijatelja, koji je tada svirao gitaru prilično slično kao Barrett i koji je isprva bio zamišljen kao Sydova zamjena na gitari i vokalu tijekom njihovih koncertnih nastupa. Peteročlana postava Pink Floyd nažalost nije dugo potrajala jer Syd, nakon šačice zajedničkih skladbi, koje se većinom nalaze na ovom albumu, ni u studiju više nije bio pri stvari i konačno je “odplovio” u svoj svijet. Njegova posljednja objavljena skladba, koju je napisao kao član grupe, bila je “Vegetable Man”, koju ostali članovi zbog pretjerano autobiografskog lirskog karaktera nisu uvrstili na album. Za brojne privrženike Sydov je odlazak bio tragedija bez presedana i oni su već brojili dane do propasti grupe, no Gilmour se naposljetku pokazao kao znatno više od same Sydove zamjene na gitari i vokalu. Svojim specifičnim vokalom i načinom sviranja gitare, osobito svojim čuvenim razvučenim “plačućim” solažama, brzo je postao jedan od nosivih stupova grupe te se s vremenom afirmirao kao ravnopravan partner svom kasnijem velikom “prijatelju”, basistu i pjevaču Rogeru Watersu, u pisanju glazbe.
Uz iznimku završne “Jugband Blues”, jedine Barrettove samostalne skladbe na albumu, na svim ostalim stvarima glavne vokale dijele Waters, Gilmour i klavijaturist Rick Wright. Za potonjeg je ovo bio jedini album u povijesti grupe na kojem je dominirao u ulozi pjevača, jer je na njemu pjevao čak na četiri skladbe. Spomenuta trojica veličina dijelila su i uloge središnjih autora glazbe. Dok su Watersu, koji se afirmirao kao središnji pisac tekstova, već tada više odgovarale zahtjevnije, često društveno kritične lirske teme, Gilmour i Wright prihvaćali su se jednostavnijih tekstova. Što se zvuka tiče, ovaj album spada među njihove najeksperimentalnije (i to ne samo iz psihodeličnog razdoblja) jer se na njemu može čuti niz avangardnih zvukova; od neobične upotrebe udaraljki i posebnih gitarskih efekata do šuma oscilatora. Skladbe su prikladno uravnotežene; nakon svake dulje eksperimentalne i kompleksne tvorevine, koje često sadrže avangardne zvukove, dolazi po jedno kraće, kompozicijski manje zahtjevno djelo, jednostavnije strukture i razmjerno pristupačne melodije. Iako tekstovi nisu sadržavali znanstvenofantastične reference, atmosfera nekih skladbi prilično je ezoterična i hipnotična. Ona slušatelja vrlo lako može prenijeti u stanje zanesenosti. Neki su mediji upravo zahvaljujući ovom albumu, osobito skladbi “Set The Controls For The Heart Of The Sun”, ubrzo nakon njegova izlaska skovali izraz space rock, koji se kasnije udomaćio za sve grupe koje su u svoje radove uključivale dulje instrumentalne jam-ove, neobične, avangardne zvukove i živopisnu paletu klavijatura te tako stvarale ozračje svemirskog putovanja.
Putovanje prema “dalekim galaksijama” počinje skladbom “Let There Be More Light” u kojoj se u ulozi pjevača izmjenjuju Wright, Waters i Gilmour. Skladbu na tajanstven način uvodi tutnjava Watersove bas-linije u koju iz početne daljine moćno u prvi plan upada odzvanjajući sloj Wrightovih orgulja, nakon čega slijedi ritmičko stupnjevanje. Wright u tom trenutku nastupa u ulozi prvog vokalista, dok Waters svojim vriskovima obavlja ulogu pratećeg pjevača. Višeglasne vokalne harmonije u kombinaciji s opskurnim zvukovima, orguljama i gitarskim rifom stvaraju prilično mračnu atmosferu. Na kraju posljednje sekcije unutar skladbe Gilmour unosi i svoju prvu solažu kao novopečeni član Pink Floyd. Ona je provučena kroz distorzirane efekte. Watersov tekst sarkastična je prispodoba psihodelične glazbene scene 60-ih i grupe kao središnjih britanskih ikona tog glazbenog razdoblja.
“Remember a Day”, smirena psihodelična balada s elementima folka, u kojoj se u ulozi glavnog pjevača iskazuje Rick Wright, položena je na lijepu melodiju koju stvaraju mekani aranžmani na klaviru, melodičan bas i solidne dionice na slide gitari, koje je odradio nitko drugi nego Syd. On svira i kraću solažu. Između su stalno prisutni opskurni zvukovi koji dodatno pojačavaju njezinu psihodeličnu atmosferu. I atmosfera i tekst odražavaju neku idiličnu sliku dječje nevinosti, što je inače bilo prilično tipično za većinu Barrettovih uradaka. Jednostavna i ugodna skladba koja čini dobar kontrast u odnosu na inače tmurno ozračje koje prevladava na albumu.
“Set The Controls For The Heart Of The Sun” dulja je, izrazito eksperimentalna tvorevina koja je tijekom godina stekla kultni status kao jedan od prvih primjera tzv. space rocka i koju su od svih djela na ovom albumu najduže i najčešće izvodili na koncertima. Na njoj prevladava prilično opskurna, tmurna atmosfera s brojnim psihodeličnim efektima, ponajprije na Masonovim udaraljkama i bubnjevima. Kroz njezin tijek ponavlja se hipnotičan Gilmourov gitarski rif koji posredno, uz psihodelične zvukove klavijatura i činela, stvara izrazito orijentalno ozračje, kakvo je općenito bilo omiljeno u psihodeličnom rocku. Šaptajući vokali dodatno pojačavaju tajanstvenu atmosferu skladbe. Skladba je poznata i po tome što je jedina koja istodobno sadrži i Barrettov i Gilmourov doprinos, iako na njoj nisu surađivali u isto vrijeme. Gilmour je naime nakon Barrettova odlaska iznova odsvirao gitarske linije i snimio ih preko Sydovih. Bila to njihova glavna namjera ili ne, Pink Floyd su na ovoj stvari uspjeli stvoriti pravu atmosferu svemirskog leta u nepoznato.
Zabavni “Corporal Clegg” mogu označiti kao lijep primjerak starog dobrog britanskog crnog humora te Watersov prvi lirski prilog na području ratne tematike kojom je postao potpuno opsjednut u svojim posljednjim godinama s grupom. Skladba spada među njihova inače vrlo rijetka komična djela, iako i ona sadrži neskriven djelić mračnog sarkazma o ratnim strahotama i njihovim društvenim posljedicama. Ulogu glavnog pjevača i gitarista ovaj put odlično obavlja Gilmour, koji se okušao i na tradicionalnom klaunovskom instrumentu – kazooju, iz kojeg izvlači izuzetno šaljive zvukove. Oni podsjećaju na sviranje puhačkog orkestra koji obično prati vojne koračnice. Izvrsna psihodelična melodija na klavijaturama te wah-wah efekt na gitari u burleskni karakter skladbe uspješno unose suptilan kontrast. Pri kraju se čuju i zvukovi nečega što podsjeća na vojnu vježbu. Skladba u nekim stihovima sadrži i Masonov vokalni doprinos. Watersov sarkastični tekst pripovijeda priču o senilnom vojniku s drvenom nogom koji još uvijek fantazira o nekadašnjim slavnim bitkama i svojoj ženi ovisnoj o alkoholu.
Naslovni instrumental “A Saucerful Of Secrets”, koji je s više od jedanaest minuta najduže i najkompleksnije djelo na albumu, podijeljen je na više sekcija. Ta je tvorevina prava inkarnacija ranog avangardnog eksperimentalizma u rock glazbi s brojnim čudnim zvukovima, ponajprije neobičnom upotrebom udaraljki te disonantnim efektima na klavijaturama. Tu se osjeća i utjecaj Franka Zappe na tadašnju psihodeličnu scenu. Uvodna sekcija otvara se Masonovom dionicom činela i jezivom atmosferom klavijaturskih efekata. Kad toga nestane, slijedi sekcija u kojoj jezivu atmosferu diktiraju bubnjevi i usputne čudaške dionice na klaviru uz obilnu upotrebu ludih efekata. Zamjenjuje je nešto “pribranija”, ali jeziva sekcija u kojoj prevladava dramatičan zvuk crkvenih orgulja. Kad se u njihov zvuk upletu i “anđeoske” zborske harmonije te melotron, atmosfera postaje izuzetno veličanstvena. Tada nastupa vrhunac i završetak skladbe. Prema Watersovim riječima, ova skladba trebala je pokušati dočarati atmosferu bitke, što joj po mom mišljenju prilično dobro polazi za rukom. Osobno me zbog te jezive atmosfere, zvuka melotrona i uspješne emulacije zvukova ratnih strahota pomalo podsjeća na King Crimson klasik “Devil’s Traingle” s “In The Wake Of Poseidon” (1970), iako je ona još popriličan mračnija.
“See-Saw” je još jedna prilično smirena i romantična Wrightova skladba u kojoj se on ponovno postavlja u ulogu glavnog pjevača. Wright se tu ne iskazuje samo kao vrlo solidan pjevač nego i kao autor izuzetno ukusnih i melodičnih simfonijskih aranžmana. U njegovu se arsenalu klavijatura skladno i cijelo vrijeme lijepo izmjenjuju profinjeni slojevi orgulja, klavira, melotrona i vibrafona. Dodatne vokalne harmonije su izvrsne i u kombinaciji sa simfonijskim aranžmanima te gitarom stvaraju nezaboravnu romantičnu atmosferu. Po strukturi je ova izvrsna skladba prilično slična skladbi “Remember a Day”, iako je njezina atmosfera primjetno tmurnija.
Za njegov završetak na albumu se nalazi još izuzetno simbolistična i neobično strukturirana “Jugband Blues”, koja je na neki način Sydova oproštajna skladba i njegov jedini samostalni uradak na njemu. U osnovi je riječ o psihodeličnom folk rocku, prilično sličnom nekim stvarima s njihova prvijenca. Sydov vokal odražava potpunu emotivnu rezigniranost i odsutnost. Između svira jednostavnu melodiju na akustičnoj gitari. Duhovite puhačke aranžmane na tubi i trombonu izveli su kar Waters i Wright. U završnici, nakon prekida, za još jedan se stih javljaju Sydov vokal i akustična gitara. Tužan oproštaj, koji odražavaju i neki izuzetno osobni stihovi u kojima izražava svoju otuđenost od grupe i “normalnog” društva općenito.
“A Saucerful Of Secrets”, jedini album u povijesti grupe koji je snimilo pet članova, bio je jedan od prvih progresivno rockerskih albuma i kao takav spada među klasike 60-ih, iako ga osobno ne bih uvrstio među njihova najbolja ostvarenja. Ovaj je album inače bio odličan primjerak njihove prijelazne, eksperimentalne faze, koju je izazvao Sydov odlazak i u kojoj su pokušavali iznova definirati svoj zvuk unošenjem brojnih avangardnih zvukova, psihodelično obojenih simfonijskih aranžmana i ostalih zvučnih čudaština, no u usporedbi s kasnijim, puno suptilnijim albumima, koji su ih upisali među besmrtne, zvuči prilično opskurno, da ne kažem “balavo”. Iako sam ljubitelj određenih vrsta avangardnih oblika progresivnog rocka s Zappom na čelu, smatram da se Pink Floyd upotrebom takvih elemenata nikada nisu uspjeli izraziti do svojih potencijala na način na koji su to učinili kasnije, kad su svoj oblik psihodelije i space rocka nadgradili i sofisticirali upotrebom simfonike i strukturiranijih djela među kojima je postojala neka crvena nit. Unatoč njegovoj neospornoj inovativnosti na području progresivnog rocka teško bih ga označio remek-djelom grupe, ali je neosporno jedan od najvažnijih albuma onog vremena, koji je publici prvi put predstavio glazbeni talent Davida Gilmoura. U domaćoj Velikoj Britaniji bio je prodajno prilično uspješan, dok je u SAD-u doživio priličan fijasko jer se smatra njihovim jedinim albumom koji se nije plasirao na američku ljestvicu stotinu najslušanijih albuma. Pink Floyd su ovim albumom počeli tražiti novi zvukovni smjer i pokušali zakrpati posljedice koje je izazvao odlazak njihova tragičnog, nesuđenog glazbenog genija, koji se nakon odlaska nakratko preusmjerio na samostalnu karijeru. Dok je Sydova solo karijera nakon dva izdanja doživjela nagli pad, a on je zapao u potpunu opskurnost, Pink Floyd su se sa svakim sljedećim albumom poboljšavali u ulozi autora dužih, veličanstvenih skladbi i u razvijanju vlastitog, na daleko prepoznatljivog zvuka koji ih je zauvijek upisao među najveće legende rock glazbe.
Postava
Syd Barrett – vokal, gitara
David Gilmour – vokal, gitara, kazoo
Roger Waters – vokal, bas gitara
Richard Wright – vokal, orgulje, klavir, melotron, vibrafon
Nick Mason – bubnjevi, udaraljke
Produkcija
Norman Smith
Popis skladbi
1. Let there be more light (5:38)
2. Remember a day (4:33)
3. Set the controls for the heart of the sun (5:28)
4. Corporal Clegg (4:12)
5. A saucerful of secrets (11:57)
6. See-saw (4:36)
7. Jugband blues (2:59)
Trajanje albuma: 39:23
