The Crane Wife

 Nakon što se folk rockom nadahnuta, barokno začinjena petorka indie popera osmjelila i iz sjene malih izdavačkih kuća usmjerila svjetlosni signal prema nebu iznad velikih izdavača, prva velika kuća koja je ugledala svjetlo bila je Capitol. Tako bi mogao početi uvod u ono što sam slušao s poštovanjem i osjetljivošću, pa nakon prvog slušanja zaključio da ćete danas čuti prilično malo grmljavine i negativne kritike. The Decemberists i njihov posljednji album prije navodno za 2009. najavljenog nastavka, The Crane Wife, nadmašuje sva očekivanja već prvim akordima i tekstovima koji u superlativima obasjaju tvoj um i do kraja zaposle uši. Ovaj put je poslastica ponuđena široj publici, a ne samo onim istraživački nastrojenim znatiželjnicima koji cijene manje poznata indie izdanja. Što se toga tiče, mogu ti jamčiti da se The Decemberists, ni nakon triju za njih premalih indie albuma okrenutih mistici, nisu iskvarili na neprobavljiv mainstream način. Riječ je samo o prijelomnom trenutku u povijesti The Decemberists.

Glavna inspiracija albuma je japanska narodna pjesma u kojoj su u cjelinu isprepleteni ždral (ptica, a ne dizalica za teške terete, dragi moji), puščica, preljepa žena i očišćujući tijek događaja. U skladu s tim, album već na samom početku, skladbom ‘The Crane Wife 3′, nastavlja točno tamo gdje je album Picaresque zaključio misaoni tok. Osnovno sredstvo je jednostavna folk melodija koja preraste u konglomerat zvuka za nekoliko decibela snažnijeg zvuka, na kojeg bi mogli biti ponosni brojni rockeri. Uvod me podsjeća na Counting Crows, koji bi ovaj put umjesto jadikovanja bili usmjereni na cilj pejzažnog slikarstva, a koje te možda potrese kod Neutral Milk Hotel. Riječ je o genijalnosti i osjećaju koje Meloy i ekipa pune gitarom, klavirom, nježnim basom i primjerenim bubnjevima, a dodaju i ksilofon, pa ti uvod lako uđe u uho. Nastavak je pak nešto epskiji i teže shvatljiv, ako ne možeš 12 minuta slušati jednu jedinu skladbu.

‘The Island’ je triptih slika koji čine ‘Come And See’, ‘The Landlord’s Daughter’ i ‘You’ll Not Feel The Drowning’. Uvod je gotovo off beat jazzy. Ajmo radije reći da je više bluesovski opušten. Dočarava ti sliku fraktalnih prelijevanja rocka iz sedamdesetih prošlog stoljeća. Inspiraciju bi se moglo tražiti kod R.E.M. i kod Emerson, Lake & Palmera. Naoštre se bajunete i flota isplovljava u konačni obračun. Nit između početka i uvodnog diskursa poziva na slušanje pulsa ‘Come And See’ pa sve do utapanja u završnom dijelu triptiha ne remeti i ne prekida zapravo ništa. Pred očima ti se isprepletu slike i u svom srčanom hramu možeš dopuniti nedostajuće dijelove freske nad svim freskama. Riječ je o nadi, ljubavi, žrtvovanju i smrti.

Upravo su rat i ljubav Meloyevi osobni pobjednici tematskih infuzija čistog pripovjedaštva. Nakon finala prve epske salve nastupa trenutak R.E.M.-ovske razigranosti lijepog dueta između Meloyja i seattleske suradnice te povremene članice The Decemberists Laure Veirs, koji zvuči uvjerljivo i otmjeno puno. Istina, ovaj put se čuje popovski lakše, ali ‘Yankee Bayonet (I Will Be Home Then)’ nadmašuje mnogi idiotizam sapunasto lakih praznoglavih popovskih izljeva suvremenog popa. Dihotomija rata i mira, ljubavi i oplakivanja, koja ti gotovo dočarava ženicu pred kućom koja u mislima razgovara s mužem što se bori u bitkama građanskog rata, a ne zna da je to samo duh i da je njezin dragi u ratu već pao. Nada i ljubavna čežnja do posljednjeg daha.

Singl s ploče, koji je krčio put i samostalno, ‘O Valencia!’ je indie popovski dragulj koji me na neki tragičan način ipak ne dira toliko. Bolje “sjeda” hammond milovanje i gotovo funky ritam komada ‘The Perfect Crime’, koji te sa zlokobnom preciznošću pokrene na kretanje i plesanje uz priču o savršenom ubojstvu, zločinu iz strasti koji nije ostavio prostora pogreškama. Deep Purple intermezzi i seksi bubnjevi stapaju se sa sve prepoznatljivijim i apsolutno dopadljivim zvukom Meloyeva vokala. Toliko zarazan da namirišeš miris baruta i grmljavine koja nije zvuk ovog svijeta, iako se trudi to biti.

Blago distorzirane gitare ovaj put su dopunjene odjekom delaya i zvukom ratnih truba iz maglovitih obala Petra Pana. I suzdržanog daha čekamo plimu koja napokon, u refrenu, pljucne svoj dio svježeg mulja i stijena na razrušenu obalu podsvijesti. ‘Shankill Butchers’ je hommage svim britanskim baladama o koljačima i ubojicama, a uz ‘Summersong’ po svojoj harmoničnosti pospanog karnevalizma zvuči bliže onome kako su The Decemberists zvučali u prošlosti. Pritom je ‘Summersong’ nedvojbeno ono razigranije i optimizmom prožeto šaptanje prošlosti u ovom kvadrantu svemira The Decemberists.

Epski nastavak prve skladbe zatim se dopunjuje uvertirama ‘The Crane Wife 1 & 2’ koje pune prije nepopunjene praznine. To je labudovi pjev prvog slušanja albuma, a Meloy uz bubnjanje i suzdržano drhtanje iznova i iznova povezuje riječ “heart”, srce. Suzdržano i rezonantno kao sam vrag. Riječ je o draguljima nad draguljima koji ti dočarava obnoviteljsku shematiku i medias res trenutka kojem se nisi mogao ni izbjeći ni othrvati već na samom početku. I tek tada možeš dobiti pohvalu s velikim finalom koje nudi sunce i aromu lakoće – ‘Sons And Daughters’. The Decemberists zazvuče kao sastav koji doista zna kamo vodi njegov sljedeći korak, a neće biti zadovoljan sve dok se do velikog finala ne probiješ i ti. A za to imaš prilično razloga.

Kao što rekoh: album još više učvršćuje i poboljšava ono ranije čuto, u potpuno njihovoj maniri nadahnute strasti i riječima bogate izražajnosti. Dobrovoljnost i gravitacija izdavačke logike stopile su se u potpuno jedinstvo, a The Crane Wife ti nizom već poznatih skladbi o nitkovima, skitnicama, vojnicima, čedomorkama i ljubavnicima, koji odplešu kristalno zvonki ples erotike s tangom raspirenom plamenovima. Strast i intelektualna težnja za više. Tango je samo metafora za tu savršenu harmonizaciju poticaja na sve tvoje osjete, jer dašak povijesti možeš osjetiti na samom vrhu jezika. Meloy plete koprenu izmišljene priče o običnoj skupini folk rockera koji ti uz folk poslužuju i blues, zlokobnu uspavanost, rockersku glasnoću te progresivnu maštovitost i epsku razvučenost. Album ima sve i više od toga – glavno vezivo je Meloyev tekstopisni rad, koji ti crta karakterne crte što pripovijedaju priče. Svatko radi ono što mu je zemaljsko poslanje. Lopovi kradu, ljubavnici ljube do svoje preuranjene tragične smrti, vojnici se bore na ravnicama za ugrožene domove da bi, ironično, krvlju neprijatelja u dom ponovno donijeli miris slobode i mira. I The Crane Wife u toj slikovitosti i glazbenom perfekcionizmu zaslužuju pijedestal među najvećima – uz bok Neutral Milk Hotel, R.E.M., Dylanu i ostalim pripovjedačima par excellence. Usprkos tome što nema izravne oštrine, ovo je ploča kojoj se uvijek isplati prisluhnuti objema ušima. Mišljenje: više nego samo vrlo za!