Autor: Peter Podbrežnik
Izvođač: Genesis
Izdavač: Virgin Records
Izdanje: 1981
Ocjena: 2/5
S “Abacab” su se Genesis definitivno preusmjerili u pop/new wave vode i rezultat je bio jedan od njihovih komercijalno najuspješnijih albuma, ali što se same glazbene kvalitete tiče, jedan od najlošijih. Banksove klavijature potpuno su već bazirane na sintetičkim sintisajzerima 80-ih, dok su orgulje i mellotron odavno daleka prošlost. Zaboravite dakle njegova epska remek-djela 70-ih, klavijaturistički genij u 80-ima odlučio je postati sasvim “običan” new wave klavijaturist. Rutherfordovih gitara na albumu ima tek za uzorak, pogotovo u usporedbi s prethodnim albumima. Zvuk na “Abacab” gotovo je potpuno new wave s pojedinačnim elementima soula i funka te s jako gurnutim bubnjevima u prvi plan, između ostalog i Collinsovom ritam mašinom, što je postala uobičajena praksa i na Collinsovim solo pločama. Nedvojbeno razočaranje za sve nas koji znamo što taj odlični bubnjar može, ali za ono vrijeme to je među bubnjarima, osobito u pop rocku, bila posve ustaljena praksa. Mnogi su sastavi u 80-ima počeli oponašati tu Collinsovu praksu. Collins se upravo tada definitivno afirmirao kao vođa grupe te glavni autor tekstova i glazbe. Nakon početka solo karijere i izuzetnog uspjeha njegova prvog albuma “Face Value” (1981) Genesis su sve više postajali poligon za njegove “eksperimentalnije” ideje koje si nije “usudio” uključiti na svoje albume. Ako sam malo jedak, bend je počeo postajati njegov prateći sastav. To je pridonijelo i popularizaciji i komercijalizaciji njihove glazbe te radikalnoj promjeni glazbenog stila, koju je otvoreno naznačio već prethodni album “Duke” (1980). Posve je razumljivo da se grupa, kao i mnogi srodni sastavi 70-ih, morala prilagoditi novim vremenima koja nisu bila prijateljski nastrojena prema progresivnom rocku. No tako velik glazbeni zaokret nedvojbeno je šokantan i podsmijeh svemu što je grupa stvorila u prošlosti.
“Abacab” je iznimno nekonzistentan album koji kronično šepa u ujednačenoj glazbenoj kvaliteti pojedinih skladbi. Tako je prva polovica albuma osjetno bolja od druge. Naslovna skladba, “No Reply At All”, “Me And Sarah Jane”, “Keep It Dark” i “Dodo/Lurker” prosječne su do dobre, dok su “Who Dunnit?”, “Man On the Corner”, “Like It or Not” i “Another Record” podprosječne do katastrofalne. S obzirom na to da “Abacab”, osim naslovne skladbe, “Dodo/Lurker” i uvjetno “Me And Sarah Jane”, nema veze s progresivnim rockom, promatram ga kao pop album i samo ga kao takvog mogu pohvaliti. No i kao pop album “Abacab” je daleko od nekog remek-djela tog vremena, a grupa se u pisanju takve glazbe s idućim albumima bolje iskazala. Besmisleno bi bilo optuživati samo grupu odnosno Collinsa zbog želje za većom zaradom i slavom. Nije im bilo toliko stalo do slave i više love, jer su toga već od prije imali dovoljno, više im je bilo stalo do otkrivanja novih granica svoje glazbe u “trendovskim” 80-ima, što nažalost nije uvijek dalo najbolje rezultate. Unatoč svim mojim kritikama, Genesis se ponegdje, na nekim skladbama, nisu posve odrekli svojih prog korijena i tamo se to još uvijek osjeti. Na primjer na naslovnoj skladbi, “Dodo/Lurker” i “Me And Sarah Jane”. Kao pop rock skladbe odnosno tadašnji veliki hitovi kojima su tada zauzimali vrhove glazbenih ljestvica vrlo su solidne “Abacab”, “No Reply At All”, “Me And Sarah Jane” i “Keep It Dark”. Većinu ostalih skladbi većina fanova Genesisa brzo će zaboraviti jer grupi svakako nisu na čast.
Otvarajuća naslovna skladba, sa semplanim Collinsovim bubnjevima, iznimno minimalističkim i sintetičkim Banksovim sintisajzerima i solidnim Rutherfordovim rifom, tako je jedna od boljih skladbi na albumu, iako s repetitivnim ritmom nije ništa posebno i vrlo je blizu new waveu. Jedan je od rijetkih znakova na albumu da su klasični Genesis iz 70-ih nekoć postojali. “No Reply At All”, koja se temelji na disko ritmu (na skladbi naime sudjeluju tadašnja disko atrakcija Earth, Wind & Fire), unatoč tome, ako zaboravimo prošlost grupe, ugodna je pop rock skladba. “Me And Sarah Jane” jedna je od rijetkih zanimljivih skladbi na albumu s prilično razgranatom strukturom, zanimljivim središnjim reggae motivom i ritmom te Collinsovim neobično varijabilnim vokalom i “probuđenim” Banksom na klavijaturama, koji prema kraju skladbe dočarava nešto one ezoterične magije koja je nakon “Duke” (1980) nestala bogzna kamo. Možda čak i najbolji ostvaraj na albumu, unatoč patetičnom tekstu. “Keep It Dark” opet ima iznimno repetitivan, sintetički ritam, teksture na klavijaturama koje nisu dostojne majstora poput Banksa te infantilan tekst. Gledano sa stajališta kvalitete cijelog albuma, skladba je kao pop rock ostvaraj solidna, iako će je se većina zasititi već nakon dvaju slušanja. Više od 7 minuta dugi “Dodo/Lurker”, koji se neuspješno trudi biti progresivan, ima u uvodu dobre Rutherfordove dionice na gitari, no u nastavku skladba se razvodni i postane još jedan dosadan new wave eksperiment s repetitivnom ritamskom linijom te bolno elektroničnim i predvidljivim teksturama na klavijaturama. Žalosna je činjenica da je zapravo riječ o jednoj od boljih i kreativnijih kompozicija na albumu. Tu valja pohvaliti samo Collinsov, za njegove prilike, varijabilan vokal. Slijedi potpuni fijasko “Who Dunnit?”, koji je prava katastrofa i daleko najgora skladba koju su ikad napravili, nedostojna da se broji pod ime grupe. Katastrofalan je to Collinsov proto-rap pokušaj od kojeg me pri svakom slušanju (ako uspijem izdržati do kraja) uhvate trnci od srama. Kao da je grupa njome htjela poreći sve što je do tada stvorila i na iznimno loš način se narugati samoj sebi. Preostale tri skladbe su tako, usprkos iznimnoj prosječnosti i dosadi, pravi melem na ranu koju uzrokuje slušanje prethodno spomenute grozote. “Man On The Corner” zvuči kao zaboravljena balada s neke Collinsove solo ploče. Da se nalazi tamo, nedvojbeno bi bila jedan od njegovih boljih ostvaraja, a ovako je veoma prosječna balada koju će većina fanova grupe nakon nekoliko slušanja prilično brzo zaboraviti. “Like It Or Not” prilično je plitka polu-balada. Naslov skladbe zvuči kao poruka svim starim fanovima grupe da se moraju pomiriti s novim zvukom grupe ili je radije prestati pratiti. Još jedna prilično dosadna pop skladba kojoj bi više odgovaralo mjesto na Collinsovim solo albumima. “Another Record” ima dobar uvodni dio na električnom klaviru dok se ne izrodi u repetitivnost i ne postane monotona. Time je došao kraj i ploči, a nakon slušanja dosadnih posljednjih triju skladbi čovjek gotovo zaspi i zaboravi sve bolje trenutke s prve polovice albuma.
“Abacab” je kao posve solidan pop album “komercijalnih” Genesisa vrijedan kupnje poglavito za ljubitelje Collinsove solo karijere i fanove pop rocka 80-ih. S druge strane, zanimljiv je samo najfanatičnijim sljedbenicima grupe, koji razumiju i čak im djelomično opraštaju komercijalizaciju u 80-ima. Svi ostali, a osobito oni fanovi klasičnih Genesisa koji na “Abacab” slučajno očekuju neke progresivne kompozicije epskih razmjera, bit će albumom ozbiljno razočarani. Kao pop rock album “Abacab” je dobar ostvaraj, a kao prog je naprosto potpuni fijasko i spada među najslabije ostvaraje grupe. S idućim studijskim albumom grupa se vidno popravila i dokazala da je sposobna napraviti kvalitetan pop album uz interakciju nekih progresivnih elemenata kojih se unatoč svemu nikad nije posve odrekla.
Postava
Phil Collins – vokal, bubnjevi, udaraljke
Mike Rutherford – gitara, bas gitara, prateći vokal
Tony Banks – klavijature, prateći vokal
Produkcija
Genesis
Popis skladbi
1. Abacab (7:01)
2. No Reply At All (4:40)
3. Me And Sarah Jane (5:59)
4. Keep It Dark (4:31)
5. Dodo / Lurker (7:28)
6. Who Dunnit? (3:22)
7. Man On The Corner (4:26)
8. Like It Or Not (4:57)
9. Another Record (4:28)
Trajanje albuma: 46:52
