Autor: Peter Podbrežnik
Izvođač: Genesis
Izdavač: Virgin Records
Izdanje: 1980
Ocjena: 3.5/5
“Duke” je na više načina zanimljiva i jedinstvena ploča za Genesis jer je svojevrstan most između dvaju glazbenih lica grupe. Na njoj su Genesis napravili glavni korak od progresivnog rocka prema popu, odnosno new waveu 80-ih te preko noći postali svjetska pop atrakcija koja je počela puniti stadione k’o ludi, ali po cijenu glazbene kreativnosti i gubitka većine starih fanova. Nakon golemog hita “Follow You Follow Me” s prethodne ploče “And Then There Were Three” (1978) nije bilo ni previše iznenađujuće da su odlučili ostaviti iza sebe prošlost jedne od najboljih i najvažnijih progresivnorockerskih grupa 70-ih i prilagoditi se novim vremenima. Njihova je glazba počela počivati na kraćim skladbama koje su manje-više bazirale na new waveu i rhytm ‘n’ blues motivima. Dakle, na nečemu čega do tada u njihovoj glazbi nije bilo. “Duke” je tako neka vrsta međuhibrida između progresive i popa. I upravo to čini ovaj album iznimno svojevrsnim jer je kombinacija obaju glazbenih stilova dala nekoliko vrlo zanimljivih rezultata. Osim toga, ovaj je album navodno tada bio uzor brojnim novorođenim prog grupama 80-ih, koje su tada stvorile novi žanr neo-prog (Marillion, IQ, Pendragon, Pallas, Twelfth Night…). Phil Collins je upravo s ovim albumom postao vodeći element grupe, ponajprije svojim ljubavnim i socijalnim tekstovima te karizmom rođenog scenskog zabavljača. S ovim je albumom postao autor većine tekstova i glazbe za grupu. Ipak, njegov utjecaj na grupu ovdje još nije toliko osjetan jer je solo karijeru započeo malo kasnije, nakon izlaska ovog albuma. Nesretni rastanci očito su postali jedna od glavnih Collinsovih lirskih tema pa je koncept “Dukea” tako utemeljen na njegovu traumatičnom razvodu od prve žene. Tekstovi su postali puno osobniji, odnosno praktički su isključivo bili samo te vrste, nauštrb inteligentnih i nadrealnih tema s prethodnih albuma. Većina skladbi na albumu unatoč dominaciji new wave/pop zvuka, Collinsovih programiranih bubnjeva (prvi put na albumima grupe) na nekim dijelovima skladbi i modernih klavijatura Tonyja Banksa vrlo je dopadljiva i trebala bi se svidjeti i većini fanova klasičnih Genesis. Collinsov je vokal do ovog albuma znatno napredovao i na njemu su već nestale gotovo sve usporedbe s njegovim prethodnikom. S druge strane, “Duke” sadrži priličan broj dobrih do prosječnih pop skladbi koje su praktički sve redom bile veliki hitovi, npr. “Behind The Lines”, “Duchess”, “Misunderstanding”, “Turn It On Again” i “Alone Tonight”.
“Duke” je napola konceptualan album i u grubim crtama preko nekih skladbi pripovijeda priču o usamljenom “vojvodi” (“Duke”) kojeg napusti voljena, ali uzvišena “vojvotkinja” (“Duchess”), a kad ostane sam samcat (“Behind The Lines”), kroz svoje uvijek jednake dane tužno jecajući gleda kroz prozor (“Alone Tonight”), zaboravljen od cijelog svijeta i apatično zavaljen pred svojim TV-om (“Turn It On Again). Na kraju se ipak odluči otputovati i potražiti je (završnica “Duke’s Travels” i “Duke’s End”), ali ne saznajemo je li je na kraju pronašao. Kraj priče si tako svatko može zamisliti kako želi. Možda ovaj Collinsov koncept zvuči pomalo patetično (kao, iskreno rečeno, i većina njegove kasnije ispovjedne poezije, pogotovo iz solo karijere), ali se unatoč tome kroz cijeli album preko glazbe i tekstova osjeća neki koncept, odnosno povezanost među skladbama, jer se neki motivi unutar pojedinih skladbi više puta ponavljaju. “Duke” je navodno isprva čak bio zamišljen kao posve konceptualan album s dužom suitom u stilu “Supper’s Ready” (Foxtrot, 1972), ali su ga upravo zbog toga radije “razrezali” na više skladbi, na veliko olakšanje izdavača i na žalost većine starih fanova. Upravo te skladbe, koje čine koncept, ujedno su i najbolje na albumu.
Pompozno dramatični “Behind the Lines” jedna je od najenergičnijih uvodnih skladbi u povijesti grupe, s udarnim instrumentalnim otvaranjem na Banksovu sintisajzeru i prepoznatljivim jazzerskim ritmom Collins-Rutherford. Nakon toga slijedi prijelaz u dio koji je očito izgrađen na soulu, a otvara ga Collinsov vokal. Skladba koja nazorno predstavlja novo lice grupe, koja je new wave zvukom odlučno zakoračila u 80-e. Svakako prilično očit korak prema komercijalizaciji, ali ipak vrlo solidna skladba. Collins je istu skladbu u donekle izmijenjenoj verziji objavio i na svojoj prvoj solo ploči “Face Value” (1981). Neposredno slijedi”Duchess”, čiji se uvodni dio temelji na kombinaciji Collinsovih programiranih etno ritmova na bubnjevima i modernih new wave sintisajzera, a istodobno ima epsku strukturu pa je zato jedna od zanimljivijih “pop” tvorevina albuma. “Guide Vocal” je kraća, ali dramatična uvertira na klaviru s proživljenim Collinsovim vokalom, nakon koje slijedi “Man Of Our Times”, s razlomljenim ritmom i donekle iskrivljenim, ali sjajnim Collinsovim vokalom te Banksovim modernim sintisajzerima. Izvrsno je to križanje prepoznatljivih progresivnih varijacija grupe i new wavea sa zaštitnim Collinsovim refrenom. Komercijalizacija je očita na pop štiklecu “Misunderstanding”, koji je u vrijeme izlaska bio veliki hit, a inače je riječ o jednoj od slabijih skladbi ovog albuma, pa i grupe, s prilično patetičnim tekstom. Činjenica je da ti se u svoj njezinoj komercijalnoj jednostavnosti nakon par slušanja prilično brzo smuči. “Heathaze” je zato jedna od boljih tvorevina albuma, koja čak nosi nešto duha klasičnih Genesis, a mene glavni motiv lagano podsjeća na jedan od ranih uradaka Marillion. “Turn It On Again” je još jedan pop hit s dosjetljivim Rutherfordovim rifom. Nije ništa posebno, ali ipak jedan od boljih pop štikleca grupe. “Alone Tonight” je Collinsova balada s prilično patetičnim refrenom, koji već dosta podsjeća na njegove solo uratke. Ne sumnjam, međutim, da će se mnogoj nježnoj duši uz slušanje skladbe orositi oči jer lik doista pjeva iz srca. “Cul de Sac” je, s druge strane, prekrasna, napola progresivna kompozicija koja ponovno podiže raspoloženje albuma i ima sve najbolje kvalitete grupe, a čak je i tekst sličniji “starim dobrim vremenima” grupe. Sva trojica glazbenika na njoj ostavljaju dušu. “Please Don’t Ask” je jedna od boljih balada grupe s Collinsovim vokalom i to bez nepotrebne patetike.
Vrhunac albuma nedvojbeno je fantastična epska završnica u majstorskoj Banksovoj režiji, sastavljena od dvaju dijelova, “Duke’s Travels” i” Duke’s End”, koji zajedno čine smislenu cjelinu i predstavljaju kraj Dukeovih lutanja te prekrasan završetak albuma. Dramatični “Duke’s Travels”, koji se otvara šumom valova na sintisajzerima i uz izvrstan, klasični jazzerski ritam Collins-Rutherford sadrži jednu od najboljih i najdužih Banksovih dionica na modernim sintisajzerima, prava je poslastica za sve ljubitelje klasičnih Genesis. U jednom trenutku kompozicija zvuči doista svemirski, a kad joj se pridruži još i izvrsni Collinsov vokal, odjednom se otvore prava progresivna deveta nebesa. Ne sjećam se da je Collinsov vokal ikad, ni prije ni poslije, zvučao tako “uzdižuće” kao na ovoj skladbi. Epski vijenac je ujedno posljednje veliko progresivno remek-djelo grupe i jedna od njezinih najboljih kompozicija, koja se ravnopravno nosi s njihovim najboljim radovima 70-ih. Kad se na kraju u “Duke’s End” još jednom ponovi osnovni motiv iz “Behind The Lines”, album se na smislen način zaključi onako kako se i otvorio. Mogu reći da ta fenomenalna epska završnica kvalitetu albuma podiže za najmanje jedan kvalitativni razred i upravo zbog toga je “Duke” vrijedan pažnje i onih koji su nakon “Follow You Follow Me” digli ruke od komercijalizacije grupe.
Genesis su s “Duke”, koji je bio golem uspjeh u svijetu i njihov prvi “zlatni” album na britanskim ljestvicama, napravili vrlo dobru ploču koja uspješno plovi između progresive i popa, a istodobno ima još uvijek dovoljno progresivnih elemenata da ne razvodni u običan new wave pop album, iako je ujedno više nego očita najava toga da se grupa odlučila posvetiti upravo tom smjeru i odbaciti svoj kreativni izraz. Produkcija je odlična i album ima vrlo “živ” zvuk, možda čak najživlji od svih albuma grupe. Za sve slušatelje AOR-a i pop rocka “Duke” je unatoč povremenoj kompleksnosti prava poslastica, dok je za fanove progresivnog rocka, odnosno klasičnih Genesis, to posljednji album grupe vrijedan slušanja i na kojem grupa još nije prodala glazbeni izraz većem komercijalnom uspjehu niti se podredila Collinsovoj solo karijeri. Tko se naime uz slušanje neće previše opterećivati Genesisovom ostavštinom 70-ih, u “Duke” će otkriti mnogo prekrasnih glazbenih trenutaka.
Postava
Phil Collins – vokal, bubnjevi, programiranje bubnjeva
Mike Rutherford – gitara, bas gitara, prateći vokal
Tony Banks – klavijature, 12-žičana gitara, prateći vokal
Produkcija
David Hentschel i Genesis
Popis skladbi
1. Behind The Lines (5:43)
2. Duchess (6:25)
3. Guide Vocal (1:21)
4. Man Of Our Times (5:34)
5. Misunderstanding (3:13)
6. Heathaze (4:57)
7. Turn It On Again (3:46)
8. Alone Tonight (3:54)
9. Cul-De-Sac (5:06)
10. Please Don’t Ask (4:00)
11. Duke’s Travels (8:39)
12. Duke’s End (3:08)
Trajanje albuma: 55:46
