Autor: Peter Podbrežnik
Izvođač: Deep Purple
Izdavač: EMI Records
Izdanje: 1998
Trajanje: 56:18
Ocjena: 3.5/5
»Abandon« bio je šesnaesti studijski album legendarnih britanskih teškorokerskih rodonačelnika Deep Purple i ujedno njihov posljednji studijski uradak s klavijaturističkim virtuozom i originalnim članom Jonom Lordom (1941-2012), koji se četiri godine kasnije odlučio povući, što se tiče karijere rock glazbenika, kako bi se mogao posvetiti orkestralno usmjerenim projektima. U vrijeme nastanka ovog uratka, dakako, još nitko nije ni slutio da bi Deep Purple mogli nastaviti dalje i nakon eventualnog Lordova odlaska. Naslov albuma je šaljiva igra riječi na izraz »a band on«, što je niknulo u glavi pjevačkog veseljaka Iana Gillana, koji se tada polako počeo odvikavati od ovisnosti o alkoholu.
Većina tekstova na »Abandon« puna je šaljivih društveno-kritičnih metafora, dok su ‘ispovijesti slomljenog srca’ ovaj put u manjini, što je pohvalno, no takvog se nadahnuća, s druge strane, nije osjećalo ni tijekom komponiranja pojedinih skladbi, jer je po dužini i širini izrazito udarno usmjereni »Abandon« u usporedbi s fenomenalnim prethodnikom »Purpendicular« (1996) pravi ‘lakokategornik’, iako većina uradaka na njemu zvuči čak i grublje. To znači da je daleko od toga da je loš album, ali mu kronično nedostaje skladbi koje do idućeg slušanja ne bi potonule u zaborav.
Na »Abandon« osjeti se da je legendarnom kvintetu nakon trijumfalnog dolaska američkog gitarskog velemajstora Stevea Morsea, koji im je na »Purpendicular« pomogao tako učinkovito se preporoditi, ovaj put ponestalo inovativnih ideja. Ovaj su put pokušali tradicionalne Purple zvučne finese spojiti s nekim modernim stilskim pristupima, što im na većini mjesta nije najbolje uspjelo. No, usprkos svemu, album je, ponajprije zahvaljujući vrhunskim tehničkim kvalitetama pojedinih članova i Gillanovim karizmatičnim, živopisnim pjevačkim nastupima, kao cjelina solidan. Purple klasike na »Abandon« pak ni povećalom ne bi mogli pronaći.
Gillan pokušava eksplicitno obojenim humorom razvedriti i začiniti kronični nedostatak svježih skladateljskih ideja, što se osjeti već na uvodnoj burleski »Any Fule Kno That«, koja je izašla i kao singl i služi kao klasični uvodni teškorokerski bućkuriš s prstohvatom funkovskih ritmičkih elemenata. Morseova gitarska tehnika u ovom se razdoblju već prilagodila tradicionalnim Purple zvučnim potrebama, predvođena gnječenjem udarnih gitarskih rifova, a pritom se na sreću uvijek izbjegavao pokušaj da zvuči kao kopija legendarnog Ritchieja Blackmorea. Gillan tu s napola ‘raperskim’ umetcima zorno demonstrira svoju varijabilnu vokalnu tehniku, jer se u tekstovima na izrazito emotivan način lako uživljava u različite uloge. U udarnom »Almost Human«, u kojem uz pratnju slikovitih orguljaških tekstura vlada snažna gitarska fraza, pjevački majstor se tako ponovno dere iz petnih žila. Za glavni ‘spektakl’ ipak se brinu Morseovo žestoko gitarsko solo i strastvena Lordova orguljaška improvizacija.
»Don’t Make Me Happy« je solidna blues rock balada s bijesnim refrenom, koja se ipak neće upisati u anale klasičnog rocka kao klasik, iako je Gillan ovaj put izvrstan u stvaranju neutješne pjevačke melodramatičnosti, dok ga Lord predano dopunjuje šuštavim orguljaškim majstorijama, a Morseova gitara se doslovno ‘rasplače’ od silne melankolije. »Seventh Heaven« sadrži zanimljiv, simfonijski obojen uvod koji polako gradi napetu atmosferu. Tome je kraj u trenutku kad upadnu brutalna gitarska fraza i bubnjarska stampeda, dok je Gillan ovaj put u vokalnim ‘sedmim nebesima’ što se tiče proživljene interpretacije sanjivog teksta. Morse za povrh uvaljuje kompleksnu gitarsku improvizaciju, dok zvuk Lordovih Hammond orgulja usred sveopće udarnosti zvuči posebno masivno i sočno. Neobičan psihodelično rockerski eksperiment »Watching The Sky« sadrži karakterističan Purple rif, ali je sve prije nego tradicionalistički uradak. U ovoj, malenkost previše razvučenoj kompoziciji, na neobičan način prelaze između psihodelije i tvrdog rocka, što upućuje na nagli napad nostalgije za krajem šezdesetih, kad su se Deep Purple prvi put pojavili na sceni.
To doduše još zdaleka nije jedina skladba na albumu na kojoj su pokušali oživjeti sjećanja na ‘stara dobra vremena’, jer se u »’69« još otvorenije poklone tom danas često pretjerano romantično opisivanom razdoblju. Godina 1969. bila je naime ona kad su Deep Purpleu pristupili Gillan i legendarni basist/producent Roger Glover i kad je počeo njihov uspon. »’69« sa svojim brzim tempom, koji nose Paiceovi nemilosrdni bubnjarski krešendi uz burnu pratnju vatrenih Morseovih gitarskih fraza i Lordovih žestokih orguljaških pasaža, ipak predstavlja jedan od boljih trenutaka na albumu. Gillan na energičan način pomaže stvoriti nešto psihodelične magije s kraja šezdesetih, pri čemu mu pomaže i Lord s ikonoklastičkim orguljaškim solom.
»Fingers To The Bone« je odlična skladba sa snažnom središnjom melodijom i jedini kandidat za eventualnu Purple klasiku na cijelom albumu, jer je riječ o svojevrsnom stilskom nastavku zvučne magije »Purpendicular«. To znači da se na njoj skladno izmjenjuju suptilne akustično-gitarske finese i udarne, naelektrizirane pasaže, dok Gillan na duhovito-emotivan način pruža nezaboravan pjevački nastup. Atmosfera se, ponajprije zahvaljujući naglašeno melodičnom refrenu, cijelo vrijeme penje u intenzitetu i sadrži brojne ukusne začine, predvođene elegantnim klavirskim improvizacijama i razigranim zvukom usne harmonike u pozadini.
»Jack Ruby« je jedna od vrlo rijetkih skladbi u povijesti Deep Purple koja se tekstom bavi politikom, odnosno američkim ubojicom Jackom Rubyjem. Potonji se u povijest upisao na neslavan način time što je ustrijelio Leeja Harveya Oswalda, navodnog ubojicu američkog predsjednika Johna F. Kennedyja. Usprkos zanimljivom tekstu i Gillanovim šuštavim pjevačkim maniričkim postupcima, riječ je o jednom od dosadnijih uradaka na albumu, koji je uglavnom postavljen u spor tempo i sadrži neizražajan refren. Sve to skupa pokušavaju začiniti Lordove i Morseove duhovite improvizacije na orguljama odnosno gitari, ali ni to nije dovoljno da bi se razbistila pospana atmosfera.
Temperamentni tvrdi rocker »She Was«, doduše još jedan posve prosječan uradak, sadrži sirov zvuk gitare i razdraženo orguljaške pasaže, dok Gillan ovaj put svojim mijenjanjem glasa pri interpretaciji još jedne neuspješne ljubavne zgode gotovo već prelazi rub dobrog ukusa. Lord i Morse ponovno briljiraju uzburkanim dvobojima između orgulja i gitare, što je ujedno i jedina pozitivna stvar ovog prilično dosadnog uratka. »Whatsername« je nakon dugo vremena opet nešto tradicionalniji Purple tvrdi rocker s moćnom gitarskom frazom u prvom planu i šuštavim orguljaškim slojem, dok Paice nepopustljivo udara po bubnjevima. Tekst je nažalost tipična Gillanova srčana tuga koja može niknuti samo u glavi ‘sijedog u zrelim godinama’, a začinjaju je majstorski intervali pojedinih instrumentalnih velemajstora. »Evil Louie«, prilično pristojan uradak u kojem Gillan ponovno pokušava svirati na humorističke žice, ponosi se sporim tempom i zanimljivom gitarskom improvizacijom. Središnji motiv je na račun burlesknog teksta i žestokog preplitanja središnje gitarske fraze s orguljaškim teksturama dovoljno zabavan da donekle oživi artistički prilično ‘uspavan’ drugi dio albuma. O tome koliko je Deep Purple tada kronično nedostajalo inovativnih skladateljskih ideja najrječitije svjedoči završni »Bludscuker«, koji nije ništa drugo nego obrada klasike »Bloodsucker« s albuma »In Rock« (1970). Svakako prilično čudna odluka, pogotovo s obzirom na to da se tu već može čuti da je Gillanov vokal u visokim položajima ipak već malo načet zubom vremena, što je kod njegovih godina bilo posve razumljivo, dok je instrumentalna interpretacija očekivano briljantna, što posebno vrijedi za maestra Lorda.
Solidni, a nevznemirujući »Abandon«, na kojem nekako nije bilo pravog skladateljskog nadahnuća da bi se upisao među klasične albume Deep Purple, bio je dostojan oproštaj legendarnog Jona Lorda, koji je svoje Hammond orgulje prepustio Donu Aireyju (ex-Colosseum II, Rainbow, Ozzy Osbourne, Whitesnake). Nezaboravnog klavijaturističkog majstora, koji se u narednim godinama odlučio posvetiti komponiranju glazbe za orkestar, većina dugogodišnjih sljedbenika nedostajala je sve do njegove iznenadne smrti u srpnju 2012., kad se raspršila i posljednja, odavno napola znanstvenofantastična nada u eventualnu obnovu klasične Deep Purple (MK II) postave. Lordov odlazak ujedno je značio rođenje Mark VIII sastava i činjenicu da je Ian Paice ostao posljednji originalni član ovih teškorokerskih prvaka, koje, vjerovali ili ne, Amerikanci još uvijek nisu uvrstili u tzv. Kuću slavnih rocka. Kao i već toliko puta prije, ‘stari prdonje’ su se s idućim albumom na krilima Aireyjevih klavijatura i inovativnih ideja pridigli iz kreativne učmalosti i osvježili svoj zvuk.
Postava
Ian Gillan – vokal
Steve Morse – gitara
Jon Lord – orgulje, klavijature
Roger Glover – bas gitara
Ian Paice – bubnjevi
Produkcija
Deep Purple i Roger Glover
Popis skladbi
1. Any Fule Kno That
2. Almost Human
3. Don’t Make Me Happy
4. Seventh Heaven
5. Watching the Sky
6. Fingers to the Bone
7. Jack Ruby
8. She Was
9. Whatsername
10. ’69
11. Evil Louie
12. Bludsucker
