Steamroller zagrmio u susjednoj Bluesiani (2012)

Arhiv Arhiv Zadnje ažurirano 11. lipnja 2026.

Autor: Jernej Vene

Mjesto: Bluesiana / Velden / Austrija
Datum koncerta: 03.10.2012
Broj posjetitelja: 70

Ime Steamroller vjerojatno ne znači baš puno ljubiteljima glazbe koji su malo manje rockerski potkovani. Ali ako dodamo da se iza tog imena kriju Doug Aldrich, Michael Devin i Brian Tichy – gitarist, basist i bubnjar posljednje postave Whitesnake, koja je krajem prošle godine gostovala i u ljubljanskoj Hali Tivoli, onda će se uši vjerojatno naćuliti puno široj rockerskoj publici.

Trojac je nakon naporne svjetske turneje u potporu albumu Forevermore odlučio predah iskoristiti za putovanje europskom klupskom scenom. Tako su svratili i u Bluesianu, ugodan lokal s onu stranu sjeverne granice u Veldenu. Budući da je Brian Tichy imao drugih obveza, Doug i Michael su ovaj put sa sobom doveli bubnjara Joea Traversa, poznatog po tome što je već udarao po bubnjevima kod Duran Duran, a vidjeli smo ga i s Dweezilom Zappom u projektu Zappa plays Zappa.

Prokleto primamljiva stvar za nas četvoricu ljubitelja svega što miriše po pravoj glazbi. Tako posjet Bluesiani nikako nije mogao izostati. Već i zato što je to krasan mini klupski prostor s odličnom akustikom, gdje se čovjek osjeća gotovo kao doma. I spomenuta imena bila su naravno više nego odličan izgovor da smo se prošle srijede zaputili na put.

Minimalistička postava na minimalističkoj pozornici. Dakle, osnovna rockerska forma u kojoj svaki od instrumentalista nosi jednako važan teret. Zapravo o teretu ne mogu govoriti, jer je uz lakoću i predanost izvedbe cijeli koncert izzvučao kao neka rođendanska zabava u proširenom obiteljskom krugu. Pa, ta je obitelj uključivala Austrijance, Slovence, Talijane pa čak i Mađare. »Sve za dobru zabavu« bilo je geslo članova Steamroller od prvog tona nadalje. S obzirom na njihovu pozornicu kilometražu, bilo je suvišno očekivati da bi odnos prema glazbenom materijalu bio površan ili da bi ekipa djelovala umorno. Naprotiv, basist Devin predstavnik je mlađe generacije, što mu u vodećoj pjevačkoj ulozi dobro dođe. I bojom glasa je prilično blizu trenutnom poslodavcu Davidu Coverdaleu, naravno, godišta mu omogućuju puno više tonove. Pokazao je izuzetno predanu izvedbu tekstova i melodija iz rock riznice, koji su činili kostur koncerta. Joe Travers je za bubnjevima izravno i vrlo nenametljivo odrađivao udarce u potporu objema gitaristima. Više puta pokazao je i izvanredno tehničko znanje, čime je oplemenio ionako visokooktanski nastup. Dečki su bili najavljeni i kao Doug Aldrich trio, naravno zbog imena koje privlači svojom šarenom karijerom (Lion, Bad Moon Rising, Dio, Whitesnake). Plavokosi Aldrich naravno je dio gitarskog dvojca u Whitesnake, gdje mu pomaže Reb Beach. Vidjeti umjetnika na velikoj pozornici velike dvorane ili u malom klubu s udaljenosti od jednog metra naravno je neusporedivo.

Cijelo je vrijeme u zraku bila neprocjenjiva predanost glazbenoj izvedbi, izvođenje osnovnih rockerskih standarda i neprestana invencija u nadogradnji glazbenog izraza, što je obradama davalo smisao. Publika je to osjetila i primjereno reagirala. Njezino sudjelovanje je dečke dodatno podžgalo, a u ruke i glasove ulili su svu svoju snagu. Materijal Whitesnake bio je zastupljen pjesmama Steal Your Heart Away, Crying In The Rain (s jedinstvenim uvodnim gitarskim solom) te Slow An’ Easy, gdje je Aldrich dokazao da je majstor slide gitare. Njegova gitara cvili, vrišti, jadikuje i riče, a s nevjerojatnom kontrolom nad tonom Aldrich postiže izvedbeno savršenstvo. Iznenadili su pjesmom I Wish Stevieja Wondera (s odličnog albuma Songs In The Key Of Life, 1976), bluesovskom klasikom Statesboro Blues (inače poznatom u izvedbi Allman Brothers band) te medleyem Cocaine (J.J.Cale) i Pride And Joy (Stevie Ray Vaughan). Više za šalu nego ozbiljno zasvirali su Smoke on The Water i I Shot The Sherriff, a potpuno iznenađenje bila je Walking On The Moon (The Police). Led Zeppelin su posjetili dvaput (Immigrant Song na početku i Communication Breakdown za kraj), a u bisu smo čuli i Young Man Blues Mosea Allisona, koju su popularizirali The Who. Za nadodatak nam je majstor Aldrich još pokazao kako se brzo mijenja žica, što je emotivnom, toplom i prijateljskom nastupu dodalo još nekoliko bezbrižnih minuta.

Nakon više nego odlično obavljenog posla Doug, Michael i Joe bili su nam na raspolaganju za kratak razgovor. Tako smo imali priliku dobiti autograme, fotografirati se i reći koju riječ i o projektima koje dečki planiraju. O tome što su na tu temu rekli, pak, nekom drugom prilikom.

https://www.youtube.com/watch?v=h0VVL47nSqE

https://www.youtube.com/watch?v=OirvfGLK0LQ

https://www.youtube.com/watch?v=PwQERD5NEOA

https://www.youtube.com/watch?v=rngdTpjpNCg