AC/DC na slovenski način

 Odmah na početku da kažem kako nisam baš pristaša tribute bendova, jer jednostavno ne vidim smisla u stalnom prežvakavanju raznih rock & roll klasika! Ipak, za AC/DC coverove sam na početku imao dobar osjećaj. Ako ni zbog čega drugog, u Postojni me barem čeka poštena doza pravog rock & rolla. Kako sam se samo prevario…

AC/DC su rock & roll! Zašto? Zato što jednostavno jesu! Totalni šus u glavu, gdje svako slušanje na “preporučenoj” glasnoći rezultira trenutnom evakuacijom svih (još živih) susjeda. Dok njihove tribute kolege vjerojatno bolje pašu na neki zbor katoličke mladeži. Bez zamjerke, dečki. Idemo lijepo redom:

Ako ću iskreno, s kameradima smo se nakon dugo vremena pošteno veselili pravoj rock feštici. “Duce” nas ni ovaj put nije ostavio na cjedilu i oko pola devet smo već veselo cuclali postojnsko pivo. Kad se marva napojila, polako smo krenuli prema Rock Cafeju, gdje je bilo što vidjeti: lijep lokal s još ljepšim ambijentom i, što je najljepše – pun ljudi! Ukratko, pravo osvježenje za nekoga kome je “domaća” ljubljanska situacija. Uz, naravno, svugdje obavezno pivo, nedostajao nam je još samo rock & roll i točno u 22h je počelo.

Dečki su nam za početak “podgrijali” atmosferu s Hell Ain’t A Bad Place To Be, a slijedile su Hells Bells i Shoot To Thrill. Iako biti Scott i Johnson u razmaku od deset minuta nije baš mačji kašalj, brzo se vidi da je u cijeloj priči vokal najslabija karika. Mašina koja nam je trebala istrgnuti jaja iz tijela jednostavno nije htjela upaliti. Ne treba posebno naglašavati da je u prostoru brzo zavladalo apatično raspoloženje i čovjek se nije mogao otresti dojma nezainteresiranosti samih glazbenika. Sve skupa djelovalo je potpuno bez orijentacije, od previše odsječenih bas linija do praznih solaža à la Angus, a o poziranju ritam gitarista (statista) da i ne govorim. Ali kao i svaka glavobolja, i ova je ubrzo prošla. Za to se pobrinula vrlo zanimljiva interpretacija Whole Lotta Rosie, koja je atmosferu napunila barem malo one za AC/DC tako karakteristične energije. Čovjek bi se već zaplesao, ali kako su migrene, čini se, u Postojni trenutno jako in, tipovi nas odmah zabetoniraju s Led Zeppelinovim Rock & Rollom!! Slijedi božićna verzija Dirty Deeds Done Dirt Cheap te jedna od mojih najdražih, Shot Down In Flames (čiji naslov već dosta govori). Prvu polovicu set liste dečki su zaključili s Back In Black. Uslijedila je kratka pauza, koja nam je svima zbog razmjene mišljenja dobro došla, a pokazala se i kao odlično sredstvo protiv bolova! Taman sam se počeo polako tješiti da lošije ne može biti, dečki opet stupaju u akciju s još jednim klasikom iz Scottove ere, nezaboravnom Live Wire. U toj sam se točki već polako počeo proklinjati što sa sobom nisam ponio Monopoly ili neku sličnu stvar koja služi za ubijanje vremena. Ali slušaj ovo: uslijedila je od svih (ostalih) teško iščekivana Thunderstruck, koja je poslužila i gitaristovim poskakivanjem uz rub pozornice. Sudeći po pokretima, dečko je priliku očito iskoristio za pripremu za paraolimpijske igre. Naravno, Thunderstruck je dovoljan razlog za malo “življu” reakciju publike i ispred pozornice se brzo skupila grupica “malo” pripitih lokalnih ratnika. I kao da su “Angus & Co.” osjetili tu naglu promjenu u zraku, brzo se transformiraju u pravu alkoholom podmazanu mašinu. Dok Problem Child još gradi na sirovosti, TNT, Fire Your Guns, Heatseeker i It’s A Long Way To The Top (If You Wanna Rock & Roll) pogodak su u sridu. Čista petica, kao da sad gledam posve druge ljude na pozornici. Brzo slijedi Pomarančina Takoj Se Dajva Dol i posljedično tijesno grljenje dvojice obrijanih glava pod pozornicom (???). Romantična večer doseže vrhunac s jedinstvenom verzijom The Jack, uz koju si čovjek zatvorenih očiju bez problema predočava da mu svira sam Angus Young. That’s The Way I Wanna Rock & Roll još je jedan od biserā večeri, ali tu se veselje nažalost opet završava. Šteta je što su dečki odlučili večer završiti na takav način, jer su s Motori (!?), Who Made Who (koja nije sličila ničemu) te uopće s reprizom You Shook Me All Night Long prije ostavili dojam običnog barskog benda nego nekih opasnih rokera. Ipak, definitivno su imali svojih svijetlih trenutaka i mogu samo željeti da sam ih uhvatio na loš dan. “Nemaš što” rekli bi moji, i polako smo napustili Rock Cafe u koji ću se definitivno opet vratiti. S Monopolyjem ili bez njega!