Autor: Peter Podbrežnik
Izvođač: Beggars Opera
Izdavač: Vertigo Records
Izdanje: 1970
Trajanje: 42:04
Ocjena: 4.5/5
Škotski simfonijski progrockeri Beggars Opera bili su jedan od onih sastava kojima je nakon prvih uspjeha mnogo tko prorekao dugu i uspješnu karijeru, jer im je na početku zaista dobro išlo, no niz događaja nakon početka sedamdesetih nažalost je krenuo drukčijim tokom od očekivanog, pa danas gotovo nitko ne zna za njihovo postojanje, osim ako slučajno nije veliki ljubitelj britanske progresivnorockovske scene. Klasični Beggars Opera s početka sedamdesetih bili su izuzetno talentiran i tehnički izbrušen bend s naprosto fascinantnim aranžerskim i improvizacijskim vještinama.
Možda su bili čak i najnadareniji glazbenici od svih usporedivih škotskih rock sastava iz tog razdoblja, zato nije čudno da je razočaranje bilo prilično veliko kad su nakon triju sjajnih studijskih albuma izgubili nekadašnji umjetnički zanos i zabrazdili u prilično čudan, komercijalno obojen smjer, u kojem su postali samo blijeda sjena nekadašnje veličine. Njihov prvi singl, »Sarabande«, naišao je na lijep odjek po zemljama kontinentalne Europe, još prije nego što su 1970. objavili svoj studijski prvijenac, »Act One«, koji je bio čak i jedan od najboljih debija kakvog simfoprogrockovskog sastava, što rječito svjedoči o kvaliteti tog kultnog škotskog benda.
Beggars Opera su na svojim prvim uradcima mjestimice povremeno podsjećali na daleko poznatije glazbene sunarodnjake predvođene sastavima Jethro Tull, The Nice, Deep Purple i Uriah Heep, no istodobno su zvukom bili dovoljno originalni da brzo steknu priličan broj iznimno vjernih sljedbenika, koji su uživali u njihovoj eksplozivnoj i često pompoznoj mješavini rocka i simfonike, usred koje nije nedostajalo divljih, ali pažljivo kontroliranih improvizacija iz kojih je redovito zračila tehnička briljantnost. Tradicionalni zvuk Beggars Opera, koji su utemeljili na »Act One«, počivao je na moćnim gitarskim varijacijama osnivača i neformalnog šefa benda Rickyja Gardinera te složenim orkestralnim aranžmanima klavijaturista Alana Parka, pravog majstora energične i dinamične igre na Hammond orguljama, koje su pojedinim skladbama često unosile mračnu atmosferu.
Originalni pjevač Beggars Opera, Martin Griffiths, također se mogao pohvaliti prepoznatljivim i karizmatičnim vokalom, koji je glasovno bio pomalo srodan legendarnom Davidu Byronu (Uriah Heep), što su na svojim ranim uradcima znali dobro iskoristiti. Često jazzom zasoljene ritmičke nijanse basista Marshalla Erskinea i bubnjara Raymonda Wilsona dodatno su unaprijedile složenu narav većine »Act One« kompozicija, koje su sve po redu bile svojevrsna mješavina eklektičnosti, nepredvidljivosti i gotovo razigrane melodičnosti. Lijep primjer izuzetne improvizacijske duhovitosti i osjećaja za pompu već je uvodna skladba »Poet And Peasant«, koja se otvara psihodeličnim introm, nakon čega slijede bravurozne orguljaške varijacije i užarene bubnjarske stampede, dok usred ubrzanog tempa vladaju gotovo manijakalni Griffithsovi vokalni manirizmi. Dramatične gitarske harmonije u završnom dijelu deset godina kasnije postale su uz minimalne promjene standard na NWOBHM sceni i u klasičnom heavy metalu.
»Passcaglia« obilježavaju klasicistički orguljaški aranžmani i agresivno intonirani ritmički preskoci, usred čega posebno oduševljava Martinov melankolični pjevački pristup, koji je ovaj put u oštrom kontrastu s njegovim vokalnim ludovanjem na prethodnoj skladbi. Gardiner pri svakoj prilici pokazuje svoje izuzetne gitarske tehničke vještine i nagovještava zbog čega ga je 1976. na suradnju na albumu »Low« pozvao sam David Bowie. Parkove orguljaške improvizacije prava su paša za uši i svojom mračnom, ali istodobno razigranom naravi asociraju na sviranje orgulja nekog posebno nestašnog vražića koji istodobno jaše raketu. »Memory« se otvara složenim i pompoznim instrumentalnim uvodom, u kojem vlada žestoka borba između orgulja i električne gitare, dok se Griffiths iskazuje svojstvenom pjevačkom mješavinom emotivnosti i teatralnosti kojom donosi mračan tekst o nesretnoj ljubavi.
Slijede dvije skladbe duge gotovo dvanaest minuta. Prva od njih je fascinantni improvizacijski instrumental »Raymond’s Road«, u kojem se Parku i bubnjaru Wilsonu doslovno pomješa od količine ludih orguljaških i ritmičkih improvizacija, a usto sadrži iznimno zanimljivu varijaciju Mozartove klasike ‘Mala noćna glazba’. Potonja zvuči tako mračno kao da se Mozart spustio s nebesa u pakao i, uz posebna ritmička ubrzanja, odsvirao je za nadasve pozorni zbor đavola. I Gardineru se usred vrtoglavog gitarskog improviziranja u prvom dijelu ovog epa više puta ‘odklopi film’. Uostalom, cijeli bend tijekom dugog instrumentalnog jama ‘supersoničnim’ tempom zvuči kao da ima pod nogama upaljene sanduke dinamita pa im se žuri da što prije skoče sa strane. U posljednjem dijelu, usred ludih improvizacija, spretno ubacuju još i zabavnu varijaciju Rossinijeve klasike ‘William Tell’ te Griegovo ‘U dvorani planinskog kralja’, čime ludi ples instrumenata doseže svoj vrhunac.
Za epski finale Beggars Opera poslužuju ambijentalni vrhunac albuma u liku skladbe »Light Cavalry«, u kojoj ponovno demonstriraju zavidnu razinu tehničkih vrlina i ritmičke brzine, zbog čega si i danas mogu obliznuti prste svi oni kojima su Dream Theater najdraži bend. Pompozni uvodni, instrumentalni dio sa sakralno obojenim orguljaškim harmonijama podsjeća na ludorije s prethodne kompozicije, što se završava u trećoj minuti, kad upada Griffithsov melodramatični vokal, koji usred ludih ritmičkih divljanja, u kojima bubnjevi ponovno dobivaju dvostruka ubrzanja, brine za primjerenu infuziju suptilnosti. Pompozne orguljaške varijacije dosežu vrhunac u epskom izljevu, dok genijalne kompozicije poput »Light Cavalry« začas pokrenu osjećaj žaljenja što glazbene zvijezde, uz neodgovarajuću promociju, nisu bile naklonjene tako izuzetnom bendu da se upiše među najveće.
»Act One«, fascinantan prvijenac, još i danas ostaje jedno od ključnih djela škotskog progresivnog rocka te prvi u nizu triju vrlo dobrih albuma Beggars Opera s Martinom Griffithsom na glavnom vokalu. Nažalost, nakon njegova odlaska kvaliteta glazbe Beggars Opera drastično je pala, jer je Ricky Gardiner potom donio nekoliko dvojbenih odluka vezanih uz sudbinu tog kultnog benda. Nakon dugog stanke početkom osamdesetih, od 1996. nadalje Beggars Opera djeluje kao prilično drugačija priča, jer je riječ o obiteljskom triju Gardinera, njegove supruge, klavijaturistice Virginije Scott, te njihova sina Toma na bubnjevima. Ta verzija benda gotovo nema što zajedničko s klasičnim Beggars Opera, iako nosi isto ime.
Postava
Martin Griffiths – vokal
Ricky Gardiner – glavna gitara
Alan Park – orgulje
Marshall Erksine – bas gitara
Raymond Wilson – bubnjevi
Produkcija
Phil Coulter i Bill Martin
Popis skladbi
1. Poet and Pesant (7:10)
2. Passacaglia (7:04)
3. Memory (3:57)
4. Raymond’s Road (11:49)
5. Light Cavalry (11:57)
