Mjesto: München, Njemačka
Datum koncerta: 14.06.2007
Broj posjetitelja: 11000
Cijena karte: 65 eura
Svaki put kad me put odvede u glavni grad najslikovitije od svih njemačkih pokrajina, Bavarske, iznova me preplave nostalgični osjećaji. Usred glavnog grada te stare zemljice, poznate po kožnim hlačama, pivnicama, kobasicama i ostaloj obveznoj opremi svakog svjesnog Speerova kamerada, nalazi se naime jedno od najljepših olimpijskih sportskih borilišta na svijetu – olimpijski park u Münchenu. Mjesto izuzetnog povijesnog značaja, gdje je Gerd Muller 1974. svojim čuvenim golom iz ležećeg položaja razbio sve snove o naslovu svjetskog prvaka visokoletećih totalnih nogometaša Cruiffove Nizozemske. Naravno, osim obaveznog nogometnog cirkusiranja, tu se događa i svega drugog. Švabe osim iskorištavanja objekata u sportske svrhe ne suhoparuju ni s ponudom raznolikih događaja iz svijeta glazbe. U posljednjih trideset godina u toj se zelenoj oazi napojila hrpa velikana glazbenog svijeta. Nema čuda da se zvijezde svjetskog kova ovamo uvijek iznova vraćaju, jer je za njihove potrebe, kao i za potrebe svih njihovih sljedbenika, dobro zbrinuto na svakom koraku.
Slično vrijedi i za naše stare znance Aerosmith. Dosta je vremena već prošlo otkad su leteći kovači iz Bostona zadnji put pustošili po starom kontinentu. Cijelih osam godina, ako ćemo biti precizni. Za to se vrijeme štošta promijenilo. Osim posvuda uočljivih radikalnih klimatskih promjena, mislim tu prije svega na Tylera i kompaniju, koji se, to treba reći, na svoj način prilično uspješno opiru svojim danas ne baš mladim godinama. One su već prije nekoliko godina napokon počele ostavljati tragove svoje profesije i na neuništivim aero licima. Ne smijemo naime zaboraviti da su gospoda svoj zadnji album izdala prije “davnih” šest godina (uz Just Push Play, Honkin’ On Bobo je prije svega raznolika paleta zabavnih starih bluesovskih obrada). Od tada smo se “zrakoplovni entuzijasti” morali zadovoljiti samo još jednom u nizu priličito nepotrebnih zbirki njihovih najvećih hitova, koja je uz stalno budno iščekivanje bilo kakvih konkretnijih aero znakova života, naravno sve prije nego melem na ranu.
Ako čovjek sve te činjenice predugo gosti pod krovom svoje jajolike lubanje, na kraju zapravo više nije siguran u što se upušta. No, u slučaju Aerosmith taj je strah suvišan. Gospoda su možda doista stara; ipak su nas ti “starčići” u četvrtak navečer “izmlatili” svojevrsnom i energičnom demonstracijom starog dobrog američkog rock n rolla, na kojoj bi im mogla zavidjeti većina današnjih postava. Rutinski izveden nastup, koji su cijelim putem krasile karizmatične Tylerove akrobacije, poslužio je mnoga iznenađenja iz aero riznice sedamdesetih. Sam Steven nakon svih tih godina i dalje djeluje kao neki nepočešljani adolescent (takvog ga naravno i najviše volimo, pa je svaka rasprava tu posve suvišna). Vjerojatno to i jest, nepočešljanac naravno.. kako god, gospodinu se godine nekontroliranog drečanja jako osjete prije svega na glasu, koji nažalost više ne djeluje tako suvereno kao nekad. Ipak dovoljno za posve zadovoljavajuću interpretaciju uzbudljive mešavine mlade i malo manje svješe Aerosmith kuhinje, za čije su vrlo ugodno uvodno okušaše pobrinule fenomenalno izvedene Love In An Elevator i Falling In Love (Is So Hard On Knees). Naravno, ovakve razigrane i pošteno bluesovski raspoložene interpretacije traže svoj danak u smislu energičnosti i srčanog pristupa, bez kojeg skladbe poput njih djeluju posve hladno i napušteno. Na sreću, Aerosmith unatoč svim godinama oba gore spomenuta elementa i dalje posjeduju u izobilju. Snagu njihova zamaha i odlučnosti nije uspjela ublažiti ni Cryin’, koju sam ja odavno zaboravio, a koju je gotovo puna olimpijska dvorana primila s bučnim odobravanjem. Najsvjetlije bisere, pa makar i najcmizdravije, Aerosmith svakako ne izostavljaju iz svog repertoara, što se naposljetku pokazalo i kao pravi potez. Ako se Cryin’ čini posve normalnom, moram priznati da sigurno nisam očekivao Don’t Wanna Miss A Thing, koja je zajedno s još jednim “singalong” refrenom, Jaded, zaključila taj mekani, a ipak vrlo dobrodošli dio večeri.
Za moju malenkost večer pravih Aerosmith vragolija, s izuzetkom uvodne dvije skladbe naravno, započela je Perryjevim slide improvizacijama, koje su podrugljivo najavile dolazak otrcane Rag Doll. Njezinih se perverzija starci nakon cijelih dvadeset godina, otkad su je prvi put pustili s uzice, očito još uvijek nisu zasitili, barem sudeći po Baby, Please Don’t Go. Sjajna izvedba stare klasike J.L. Williamsa u duetu s jednako neočekivanom Greenovom Stop Messin’ Around raspalila je večer do kraja! Popis odlično izvedenih klasika ni tu ne staje. Tu su još SOS (Too Bad), s briljantnim solom Brada Whitforda koji će mi sigurno još dugo zujati po glavi, stara dobra Janie’s Got A Gun, sjajno izveden jam session Sweet Emotion, te prije svega snažno raspoložena Seasons Of Wither, čija je dirljiva akustična izvedba bila jedan od vrhunaca večeri. Ovu su za sve nas nakon sat i pol i pet minuta sigurno prerano zaključila još dva nezaboravna Aerosmith bisera, Draw The Line i Walk This Way, nakon čega smo polako, zadovoljni i s osmijehom na licu, odkorakali natrag u zagrljaj toplog ljetnog münchenskog večera. Nema što, Aerosmith su oduvijek bili utjelovljenje rock n rolla u pravom smislu riječi, što su u četvrtak navečer i dokazali. Uz ovako suvereno izveden nastup čovjek zaista nema više što dodati osim: svaka čast, gospodo, i nadam se da se vidimo još barem jednom..
Tekst: Daniel Pavlica
Fotografija: Jani “Brežnjev” Lah
Setlista
1.Love In An Elevator 2.Fallin’ In Love ( Is So Hard On Knees) 3.Cryin’ 4.Eat The Rich 5.Don’t Wanna Miss A Thing 6.Jaded 7.Rag Dol 8.Janie’s Got A Gun 9.Baby, Please Don’t Go 10.Hangman Jury 11.Seasons Of Wither 12.Dream on 13.Sos (Too Bad) 14.Livin’ On The Edge 15.Stop Messin’ Around 16.Sweet Emotion 17.Draw The Line 18.Walk This Way
