Autor: Peter Podbrežnik
Izvođač: Steely Dan
Izdavač: Island Records
Izlazak: 1977
Trajanje: 39:58
Ocjena: 5/5
“Aja” predstavlja jednu od najljepše napisanih bajki u povijesti jazz rock fusiona. Njome je legendarni dvojac Steely Dan, koji su utjelovljivali jazz rock majstori Donald Fagen i Walter Becker, doživio najveći umjetničko-komercijalni uspjeh u svojoj karijeri. Relativno lijepe prodajne uspjehe i vrhunske ocjene glazbenih sladokusaca ionako su već dobili njihovi prethodni albumi, no “Aja” je bio prvi koji je dosegnuo platinastu nakladu i osvojio prestižnu glazbenu nagradu grammy za najbolji zvučni inženjering, koja se dodjeljuje izvan područja klasične glazbe. S obzirom na to da su nesalomljivi skladateljsko-instrumentalni partneri i produkcijski perfekcionisti njime dosegnuli posljednji kamen međaš u umjetničkom razvoju svog (u to vrijeme isključivo studijskog) projekta, te su pohvale i nagrade bile više nego zaslužene.
Fagenove i Beckerove kompozicije oduvijek su bile slika i prilika skladateljsko-produkcijske dovršenosti, a pritom su se cijelo vrijeme izbjegavale svih uobičajenih zvučnih šablona koji se lako mogu naći na području popularne glazbe. Zato je bilo samo pitanje vremena kada će biti primjereno nagrađene i na svjetskoj glazbenoj karti. Neobičan naslov albuma potječe od korejskog ženskog imena, koje je pripadalo ženi za koju je bio oženjen brat jednog od Fagenovih prijatelja, što se dobro uklapa u njegovu visokoromantičnu atmosferu.
“Aja” je u glazbenom smislu zacrtao posljednji važan evolucijski korak u daljnjoj jazzovskoj sofisticiranosti prepoznatljivog Steely Dan zvuka. Glazbeno vrlo složen, ali istodobno brzo pristupačan glazbeni eksperimentalizam, koji je na njihovim prethodnim izdanjima, uz zaštitnu jazz rock osnovu, crpio prvenstveno iz šarolikih elemenata progresivnog rocka, popa, funka, soula i r’n’b-ja, ovdje se konačno podredio otmjenim i melodičnim jazzovskim aranžmanima u izvedbi nekih od najcjenjenijih jazz glazbenika tog vremena. Među njima neka nabrojim samo veličine poput legendarnog saksofonista Waynea Shortera, bubnjara Stevea Gadda, klavijaturista Joea Samplea, gitarista Stevea Khana i Leeja Ritenoura, jer popis prestižnih gostujućih glazbenika ide gotovo u nedogled. Fagen i Becker nikada više nisu okupili tako snažnu ekipu gostujućih glazbenika, što se tiče njihove opsesije postizanjem što profinjenijih jazzovskih dimenzija.
Pomalo je ironično da je “Aja”, koja je zasigurno njihovo najjazzovskije izdanje, istodobno i najpristupačnija širim ušima te je kao takva gotovo idealna za sve one kojima nisu bliski visoko improvizirani oblici jazz fusiona, karakteristični za prvu polovicu 70-ih. Zahvaljujući profinjenim aranžmanima na puhačima i klavijaturama te zavodljivim višeglasnim harmonijama, koje podupiru usputne, visoko eklektične gitarske majstorije i ukusno razgibani ritmički uzorci, pojedine skladbe po strukturi su naizgled bliže popu nego tradicionalnom jazz fusionu. Zahvaljujući Fagenovu na daleko prepoznatljivom karizmatičnom vokalu, koji često podupiru zavodljive ženske harmonije, a koje su idealno uklopljene među inteligentne jazzovske aranžmane, album se ponosi visokoromantičnom prirodom koja dočarava slike noćnih lokala i mnoštva gradskih svjetala. U usporedbi s prilično mračnim i lirski vrlo sarkastičnim “The Royal Scam” (1976), “Aja” je gotovo plišani medvjedić kojem ne treba dugo da osvoji i srca svih onih koji njeguju pretežno idealistički pogled na život.
Najdramatičniju promjenu doživjeli su tekstovi, koji su umjesto nekadašnjeg zaštitnog sarkazma, društvene satire i crnog humora ustupili mjesto središnjih lirskih tema raznim ljubavnim doživljajima. Taj preokret dokazivala su već ženska imena nekih skladbi poput “Aja”, “Peg” i “Josie”. Sve su to skladbe pune raznih ljubavnih priznanja, ali i razočaranja, kao što je poruka uvodne “Black Cow”, koja ne štedi gorke stihove na račun ženske nevjere. Takva praksa korištenja ženskih imena kasnije je više nego očito našla svoje mjesto kod melodičnih rock heroja Toto, koji su, prvenstveno zahvaljujući dvojici bivših suradnika Jeffu Porcaru i Davidu Paichu te Steveu Lukatheru, uvijek bili veliki Steely Dan štovatelji.
Pojedine kompozicije, koje su i ovaj put podmazane fenomenalnom produkcijom u domeni Garyja Katza, doslovno pucaju od zvučne ambicioznosti i profinjenosti, tako da je izdvojiti favorite na albumu vrlo zahtjevan zadatak. Već kod uvodnog gutljaja užitka “Black Cow” možemo se diviti s kakvom prividnom lakoćom i profinjenim osjećajem legendarni majstori, uz pomoć sjajnih studijskih suradnika, uspijevaju spojiti ritmičku složenost i izuzetnu protočnost pojedinih motiva. Duhoviti ritmički ukrasi, koji se temelje prvenstveno na odebljanoj bas liniji, ustupaju prostor pojedinim solističkim instrumentalnim dionicama i profinjenim puhačkim aranžmanima. Glavno bogatstvo kompozicije krije se pak u hipnotičkim vokalnim harmonijama, gdje je Fagenov vokal dodatno pojačan erotskim ženskim harmonijama.
Uz naslovnu skladbu, koja je gotovo osmominutna pustolovina utemeljena na složenim jazzovskim prijelazima i višedijelnim instrumentalnim harmonijama, polizat će se svi jazz fusion sladokusci. Ovdje oduševljava prvenstveno izuzetno umjetnički i eklektično slaganje instrumentalnih tekstura te ugrađeni visokoromantični refren. Od pojedinih solaža valja izdvojiti fenomenalnu i prepoznatljivu Shorterovu solažu na saksofonu te fantastično Gaddovo bubnjanje u završnici kompozicije. “Deacon Blues” je vječnozelena Steely Dan klasika, koja se odlikuje čarobnim refrenom od kojeg će se tresti koljena i najzatvorenijim pripadnicima našeg visoko cijenjenog društvenog “esteblišmenta”. Većina ljubitelja klasičnog rocka bi uz naslov skladbe vjerojatno prvo pomislila na ožalošćenog Johna Deacona, bivšeg basista grupe Queen, no njezin tekst, koji je na albumu jedan od rijetkih primjera otvorenog lirskog sarkazma, govori o prilično trivijalnijoj temi – porazu momčadi Demon Deacons (za koju je navijao Fagen) od favorizirane momčadi Crimson Tide u sveučilišnoj ligi američkog nogometa. Fagenovi osjećaji nakon poraza njegove omiljene momčadi ključno su pridonijeli jednom od njegovih najboljih pjevačkih nastupa u cijeloj karijeri, koji nadopunjuje zavodljiva erotika pratećih ženskih višeglasja. Romantični refren je esencija savršenstva jer sadrži jedan od najboljih stihova u povijesti projekta. Pritom treba reći da su i puhački aranžmani, uključujući fenomenalnu solažu na tenor saksofonu, među najboljima koje su ikad stvorili.
“Peg”, koji je izašao i kao singl, još je jedna slika i prilika jazz rock ritmičke i harmonijske duhovitosti u zaštitnoj Steely Dan režiji. To dokazuje prvenstveno izuzetno domišljat središnji motiv na klavijaturama te hipnotički refren, koji je i ovaj put poduprt višeglasjima. Ništa manje ne oduševljava fenomenalna gitarska solaža u izvedbi Jaya Gordona. Pritom treba kao zanimljivost navesti da je gitarsku solažu za ovu kompoziciju pokušalo doprinijeti čak sedam različitih vrhunskih gostujućih gitarista prije nego što su čelični zapovjednici bili zadovoljni Gordonovom verzijom. “Home at Last”, koji je navodno nadahnut Odisejom jer se u tekstu dotiče čežnje za domom, je očaravajuća jazz balada koja se oslanja na energične puhačke aranžmane i Fagenov poetični vokalni nastup. Tu je i mjesta za nekoliko odličnih Beckerovih gitarskih solaža obilježenih izuzetno čistim jazz linijama. Treba reći da se Becker u to vrijeme već razvio u vrhunskog jazz gitarista i da je, unatoč izdašnoj pomoći šestorice različitih gitarista, odsvirao većinu solaža.
“I Got the News” je nešto raspršenija, visoko složena tvorevina s brojnim razigranim pasažama na električnom klaviru, neortodoksnim puhačkim aranžmanima i hipnotičkim višeglasjima. Višedijelne zavjese klavijatura u pozadini su za polizati sve prste, a više nego oduševljavaju i duhovite jazzovske improvizacije i ritmički prijelazi. Za završnu majstoriju “Josie” lako bi se moglo reći da predstavlja šlag na torti, jer je riječ o gotovo idealnom zaključku albuma koji nudi sve najbolje što je povezano s imenom Steely Dan. U uvodu imamo posla s tajanstvenim motivom na električnom klaviru, koji za sobom povlače funk ritmički uzorci i izvrstan pjevački nastup. Usput se cijelo vrijeme nestašno šeću inteligentne gitarske pasaže i vragolasti puhački aranžmani uz koje će zaigrati srce svakog jazz fusion sladokusca. Šarmantan, a istodobno duhovit tekst sadrži snažnu seksualnu aluziju na idealnu curu iz susjedstva. “Josie” se prvenstveno zahvaljujući toj osobini ubraja među najstrastvenije kompozicije u povijesti projekta.
“Aja” je utjelovljenje najluđih jazz rock snova koje je čelični dvojac dijelio na vrhuncu svojih kreativnih moći. S tako snažnom ekipom vrhunskih jazz glazbenika bili su praktički “osuđeni” na stvaranje bezvremenske klasike popularne, ali i eksperimentalne glazbe, čije se ime i danas u krugovima glazbenih sladokusaca izgovara samo s najvećim poštovanjem. Svi Steely Dan albumi iz 70-ih su remek-djela, a “Aja” ostaje prvi koji je neukrotivom dvojcu donio svjetski uspjeh epskih razmjera i zauvijek ih upisao među besmrtnike. Ovim albumom Fagen i Becker postigli su sve što se moglo postići na području umjetničkog nadahnuća i instrumentalno-kompozicijskog savršenstva, iako toga u to vrijeme, kao zvučni ambicioznici i produkcijski cjepidlake, još nisu bili svjesni. “Aja” stoga predstavlja njihovo posljednje veliko remek-djelo 70-ih, prije nego što su počele poteškoće, kako na skladateljskom, tako i na osobnom području, koje su dovele do neočekivanog i prerane oproštaja jedne od najuzbudljivijih formacija u povijesti popularne i eksperimentalne glazbe.
Postava
Donald Fagen – sintetizator, klavijature, vokal, prateći vokal, zviždanje
Walter Becker – bas gitara, gitara, električna gitara, vokal
Chuck Rainey – bas gitara
Timothy B. Schmit – vokal
Paul Griffin – klavijature, električni klavir, vokal, prateći vokal
Don Grolnick – klavijature, klavinet
Michael Omartian – klavir, klavijature
Joe Sample – klavijature, električni klavir, klavinet
Larry Carlton – gitara, električna gitara
Denny Dias – gitara
Jay Graydon – gitara, električna gitara
Steve Khan – gitara
Dean Parks – gitara
Lee Ritenour – gitara
Pete Christlieb – flauta, tenor saksofon
Chuck Findley – rog, puhači
Jim Horn – flauta, saksofon
Richard “Slyde” Hyde – trombon
Plas Johnson – flauta, saksofon
Jackie Kelso – flauta, rog, saksofon
Lou McCreary – puhači
Bill Perkins – flauta, rog, saksofon
Tom Scott – dirigent, flauta, tenor saksofon, lirikon
Wayne Shorter – flauta, tenor saksofon
Bernard Purdie – bubnjevi (“Home at Last”, “Deacon Blues”)
Steve Gadd – bubnjevi (“Aja”)
Ed Greene – bubnjevi (“I Got the News”)
Paul Humphrey – bubnjevi (“Black Cow”)
Jim Keltner – udaraljke, bubnjevi (“Josie”)
Rick Marotta – bubnjevi (“Peg”)
Gary Coleman – udaraljke
Victor Feldman – udaraljke, klavir, klavijature, električni klavir, vibrafon
Venetta Fields – vokal, prateći vokal
Clydie King – vokal, prateći vokal
Rebecca Louis – vokal, prateći vokal
Sherlie Matthews – vokal, prateći vokal
Michael McDonald – vokal, prateći vokal
Produkcija
Gary Katz
Popis skladbi
1. Black Cow
2. Aja
3. Deacon Blues
4. Peg
5. Home at Last
6. I Got the News
7. Josie
