Alen Brentini – ravnoteža između energije hard rock principa i začinjenosti gitarističkih vragolija (2010)

Arhiv Arhiv Zadnje ažurirano 11. lipnja 2026.

Autor: Aleš Podbrežnik
Fotografije: Aleš Podbrežnik

Mjesto: Rock Cafe / Postojna / Slovenija
Datum koncerta: 22.01.2010
Broj posjetitelja: 40
Cijena ulaznice: 0,00€ (slobodan ulaz)

Alen Brentini je još jedan gitarski čudesni dečko, rodom s Rijeke. Pa tko će vraga biti s Rijeke, a da se ne bavi glazbom. Takvih je malo. U skladu s tradicijom pravog rock grada, i Alen Brentini se može pohvaliti pravim odgojem. Riječ je o glazbeniku koji ustrajno skuplja bodove, a s njima mu rastu i pedigre i prepoznatljivost. Osobito u inozemstvu, ako ne već i u našim krajevima i u Brentinijevoj matičnoj državi. Rijetku priliku, ako ne i prvu, da nastupi u Sloveniji, Brentiniju je tako pružio poduzetni i marljivi klub Rock Cafe u Postojni, koji svojom djelatnošću ponovno daje nadu u bolja vremena za rock i metal glazbenu kulturu u Sloveniji. Naročito s dolazećim veljačom i otvaranjem veće dvorane.

Petak. Vani je hladno kao u psa. U Rock Cafeju se društvo stiskalo oko stolova, šanka i onih s kuglama – dakle biljarskih. Sat je deset minuta iza jedanaest kad Brentini sa svojom ekipicom izlazi na pozornicu i udara jednu od svojih autorskih skladbi. Odmah je dao do znanja da mu u krvi struji ljubav prema bluesu, soulu i funku, koje u različitim dozama utkiva u svoje osnovno hard rock nasljeđe. Naravno, družina četvorice kavalira preusmjerila je pozornost na klasične evergreene, koji su trebali zaokupiti publiku i ponuditi joj preširoku zabavu. Brentini svira Steve Vai model gitare, naravno s posve vlastitim “gearom”, od pickupa do posljednjeg pedal efekta. Zanimljiv nije bio samo Brentini s Ibanezom, nego i njegov kolega Sandro, koji je preko ramena objesio Ernie Ball gitaru marke “Luke” (Steve Lukather). I to ne uzalud. Brentini mu je prepustio dovoljno prostora da dečko pokaže kako gitaru svog uzora ne nosi na pozornicu samo da bi “pozirao”.

Ukratko, glavni čovjek na pozornici je Alen. Posjeduje odličan vokal, s malo osjećaja za soul toplinu i stoga improvizaciju. Prije svega, međutim, izniman je instrumentalist. U samo nekoliko autorskih komada koje je sastav predstavio u Postojni, nažalost publici koja je cijelo vrijeme sjedila za šankom i ljuljala boce piva u rukama, upozorio je da je nadaren tekstopisac, aranžer i osobito izvođač. Čovjek postavi izrađen riff, preko kojeg potom sastav iscijedi ornamentiranu figuru skladbe, koja ima izdjeljanu glavu i rep. Ukratko, kompaktne skladbe s lijepom kombinacijom melodike, malo bluesa i soul čežnje. Solaže odmjerene, bez šrederskih salvi neoklasicizma, nego note pod kontrolom, s mekim zatezanjima žica, kao i valovanje s bržim eskapadama. Ukratko, dinamična razigranost u svakom pogledu. Bubnjevi iz škole jazza pažljivo su tražili komadiće skladbi da ih prozrače s nekoliko majstorskih prijelaza, koji su nastupu sastava dodavali svoj čar.

Nije potrebno posebno naglašavati da se ovi dečki rijetko griješe na pozornici. Ovaj put se postavi dogodio tek (manje) uočljiv propust u Claptonovoj Layli, gdje nisu svi odabrali pravi izlazni ton u kitici. Inače, obrade sastava Whitesnake, Stevieja Raya Vaughana, Jimija Hendrixa i Erica Claptona rječito svjedoče o osnovnim sklonostima kad je riječ o glazbenom ukusu kvarteta. Za povrh je Brentini s ekipom pogodio u sridu i izvedbom skladbe Go Faster bivšeg Poison gitarista Richieja Kotzena, za kojeg je poznato da je Brentini s njim već nastupao u prošlosti. U tom smislu bih se, sudeći po letimičnoj energiji, čak usudio reći da je Brentini sa svojim kvartetom prilično blizu filozofiji samostalne karijere Richieja Kotzena.

Koncert je bio podijeljen u dva dijela s usputnom 20-minutnom pauzom. Nužne “lajne”, poput zabavno prearanžiranih skladbi s tri do četiri akorda U2 (Still Haven’t Found…) i Bob Dylan/Guns N’ Roses (Knocking On Heaven’s Door), među sladokuscima su vrlo brzo potonule u zaborav, kad su dečki počeli redati točku za točkom silno zanimljive glazbene vidike. Tako svoje autorske, kao i odlično izvedene obrade.

Nadajmo se da će dvostruki samostalni studijski album Alena Brentinija, koji bi trebao izaći još u prvoj polovici ove godine pod naslovom “Iza zidova tišine”, uspjeti učvrstiti njegovo ime na glazbenoj sceni, kako u Sloveniji, tako i u matičnoj državi Hrvatskoj. Osobito zato što je njegov filozofski i glazbeni hard rock pristup osobito pisan za buđenje pozornosti tradicije Los Angelesa, s kojim se Brentini sve više povezuje. Nadajmo se dakle da mu uspije veliki skok preko Atlantika, jer bi bila velika šteta da s obzirom na prikazano u Postojni njegov talent i izražajni karakter vlastitog autorskog karizma i figure na Balkanu budu potisnuti i previđeni. Iskustvo vrijedno svakog posjeta novim Brentinijevim koncertima.

fotografije: Aleš Podbrežnik