Autor: Aleš Podbrežnik
Mjesto: Boogaloo / Zagreb / Hrvatska
Datum koncerta: 24.01.2010
Broj posjetitelja: 600
Cijena ulaznice: 22,00€
Godina 2010., siječanj! Otvaranje nove sezone koncertnog lutanja i prvi konkretan posjet izvan Slovenije! Gdje bi drugdje nego u zagrebškom klubu Boogaloo. Zanimljiv posjet, koji je privukao ponajprije one koji uživaju u zvukovima stare škole iz druge polovice osamdesetih, kad su na planetu izmislili riječ dark i post punk, a ljubitelji takve glazbe su se i ovaj put pobrinuli, kad su se uputili u spomenuti klub, za pravi izrađeni vanjski izgled, koji spada u arsenal izražavanja zakletve tom glazbenom pokretu, koji je nekako potonuo s obzora početkom devedesetih.
No, da ne napuhujem cijelu priču! Riječ je naime o The 69 Eyes! Finskim glamerima koji su se pretvorili u neku vrstu križanaca između rock elemenata opisanih u prvom odlomku ove priče i losanđeleskog glam podzemlja a la Pretty Boy Floyd. Dečkima u posljednje vrijeme na sceni ide jako dobro. Ili drugačije rečeno, sve bolje. Na sceni više nisu početnici, a album “Back In Blood”, koji ih je odveo na novu promotivnu turneju i u Zagreb, ukupno je njihov 10. Zavidna brojka, iza koje se krije konkretna kilometraža koju su prevalili i kroz koju su iskusili ponešto gorkih iskustava, koja ih je u najgorem slučaju samo učvrstila u prkosnom ustrajanju.
Koncertna falanga s predgrupama Christian Death i Mandragora Scream, koja je tako postala te večeri u Zagrebu, započela je otkazivanjem nastupa Christian Death. Razlog otkazivanja ne znam, ali tako je zabava bila malo kraća. Nema veze. Naši južni susjedi i za takve slučajeve imaju žezlo u vatri, kojim mogu vrlo brzo konkretno sanirati stvar. Iz džepa izvuku aduta zvanog Phantasmagoria i? Zapravo si smisleniju izvođačku grupu za dodatnu predgrupu ovaj put gotovo nije bilo moguće zamisliti. Naravno, ako ne bi svirali ispred sastava poput, ili kao što su bili, Sisters Of Mercy, The Mission, Jesus And Mary Chain, Joy Division,… Phantasmagoria su svoj nastup započeli u 20.00 sati i zagrijavali publiku pola sata. Bez obzira na to što je grupa stara preko 20 godina i da je u njezinim redovima iskusno mačkovlje, to mi je bio prvi susret s njom. Osim kompaktne izvedbe materijala, članovima sastava je kristalno jasno što jača duh stvarnosti o kojoj propovijedaš. Vanjski izgled. Gotička crnina. Posebno je ključnu ulogu odigrao Tomi Phantasma, koji je time dodatno učvrstio uvjerljivost svog scenskog performansa. Odlična izvedba, promišljenih pokreta koji su produbljivali dojam da je grupi potpuno kristalno jasno što želi i što hoće poručiti masama svojim izrazom. Odličan zvuk, kojim su dečki iskoristili prednost domaćeg terena, okrunjen je suverenom izvedbom klasika grupe. Zvuk i stil Phantasmagorije mnogo duguje sastavu Sisters Of Mercy. Posebno zbog uporabe programski vođenih ritamskih uzoraka, kao i načina izvedbe pjevača Tomija i njegova izraza vokalnog pristupa. Niže duboko pjevanje, s povremenim grlenim usklicima koji su pratili potrebe za promjenama u nizanju raspoloženja! Sastav je zaokružio svoj odličan nastup, koji je pratila puna vreća gustih maglica, kao kod uzora The Sisters Of Mercy, izvedbom Idolova klasika White Wedding. Naravno, u skladu s praćenjem vlastitog glazbenog karaktera. Nadajmo se da grupa namjerava u budućnosti poduzeti konkretne korake prema izdavanju studijskog albuma i da njihova više nego uvjerljiva pojava u Boogalooju nije bila samo slučajna. Komad Broken Mirror ubija i danas do temelja!
Talijanski “uvrijeđeni” Nightwish s koprenom dark rocka, ako malo napuhnem stvar, Mandragora Scream, nadograđivali su atmosferu s točke na kojoj su se oprostili Phantasmagoria. Kvartet s pjevačicom, konkretno našminkanom središnjom figurom grupe, Morgan Lacroix. Ukrstite pojavu vještice Morgane Le Fay iz legende o Arturu i neizlječive kradljivice pasmine “dalmatinac” Cruelle De Vil iz čuvenog Disneyjeva crtića i stvar će dosegnuti prilično blizak ppribližak scenskom izgledu pjevačice Mandragora Scream. Kvartet je djelovao razigrano i razgibano, zahvaljujući ponajprije Morganinu performansu, koji je bio osnovni most komunikacije na relaciji grupa – publika. Grupa, koja je nedavno osvježila ritam sekciju dvama novim članovima postave, a to su Furyo (bubnjevi) i Max River (bas gitara), predstavljala je novi studijski album naslova “Volturna” (2009). Elemente industriala čovjek povremeno pri rifanju ne može preslušati. Grupa dobiva puno pomoći i od dodatne ritamske proteze generirane kroz programsko uzorkovanje, preko koje mlate organski bubnjevi, jednostavno dimenzionirane osnove osnovnog ritam galopa. Manje mistična i “vampirska” atmosfera nego kod prethodnika Phantasmagoria, iako su vampiri sastavni dio propovijedi Mandragora Scream, što je nažalost malo “razvodnilo” sočnost početka večeri. Grupa je korektno odsvirala svoj materijal i izrazila veliko zadovoljstvo što može predstaviti svoju glazbu zagrebškoj publici.
The 69 Eyes, još jedna od mnogih finskih priča o uspjehu, osobito na domaćem terenu, sklopila je redove ispod pozornice. Boogaloo je napokon oživio kad je sastav zauzeo svoju scensku poziciju i poslužio prepoznatljivim pristupom i pojavom, koja u osnovi najviše duguje klasičnim elementima melodičnog hard rocka, ali je zbog dodataka koji crpe osobito iz post punk grupa s kraja osamdesetih dobrano preinačena odnosno mnogo puta “spretno” prekrivena. Melosom vodećih motiva ili gitarskih ornamenata, položenih preko osnovne forme gitarskih fraza, najviše “krivnje” za to dvojno karakterno svojstvo zapravo otpada na scensku pojavu karizmatične figure pjevača Jyrkija 69. Dosta tog karaktera tip krpa od Andrewa Eldritcha (Sisters Of Mercy) – sunčane naočale, tipična frizura. Da ne bude zabune, takav “glam” je u svijet popularne rock glazbe počeo uvoditi davno nekoć Keith Richards (The Rolling Stones), a on se uvukao u poneku poru kasnijih žanrovskih razgranatosti, koje su slijedile kroz sedamdesete i dalje osamdesete (zar ne, Nikki Sixx?).
The 69 Eyes su masovno promovirali svoje novo studijsko dostignuće “Back In Blood”. Osobito u prvom dijelu je, gotovo po pravilu, svaka druga skladba u repertoaru naizmjence zamjenjivala skladbe starijeg studijskog podrijetla. No album se do tog dana odlično primio među hrvatskom publikom! U refrenima je mnoštvo sudjelovalo i suvereno podupiralo grupu. Unatoč tome, čovjek se nije mogao otresti osjećaja stroge i usko definirane rutine, koju definira odnos ponude i potražnje. Dakle, dolazak grupe na pozornicu sa strogom profesionalnošću i strogom uporabom ratia, koji ne dopušta gubitak suvišnog atoma energije za koji neće primiti dodatni cent. Zato The 69 Eyes osobito dive mlađi slušatelji, koji te stvari većinom ne uspijevaju shvatiti u početnom dijelu svoje karijere glazbenih zanesenjaka. Privlači ih “vampiriranje” energijom, povrh toga vanjski izgled neotesanih dečki koji podsjećaju na akcijske superheroje iz računalnih igrica, kroz koje danas oči mlade generacije virtualiziraju svijet.
Osjećaj za vodeću melodiju i dovršenost udarnih refrena kod The 69 Eyes je doma. U to se ne treba sumnjati, a skladbe osobito na pozornici djeluju još za nijansu intenzivnije nego na studijskim verzijama. Takva je skandinavska percepcija svega u glazbi, zato su uvijek bili neprepoznatljivi u trivijalnim granama kao što je npr. punk. Tako se često dogodi da dečki voze odšpican “Lordi-like” riff, koji bi uz malo kozmetike pratećih vokala u refrenu mogao zapaliti sasvim drugačije, a onda se radije zaustave i prepuste autoritet i dalje vokalu, koji hvata one niže “Iggy Popovske” tonalitete i ostaje osnovni nositelj mračno-mističnog priljeva, što hard rock nasljeđu dodaje onu gotičku polovicu vampirske sumornosti. Zvuk je bio odličan kroz cijeli nastup. A ipak. Sve skupa s bisom jedva sat i dvadeset minuta. Gotovo za isti novac ti jednako stari prdci koji slušaju na ime Living Colour ponude još sat vremena glazbe više, što je znak koliko su u svojoj biti ranjivi The 69 Eyes. Ranjivi u glazbenim talentima i samom tehničkom znanju. Zato je i set lista kroz turneju rigidno “zatvorena”, dovršena i ne smije se mijenjati. Jer svaki oblik “veće turbulencije” može otkriti “pukotine”, inače vanjske jezgrovitosti i sloge The 69 Eyes, kojom su uvjerili i u Zagrebu, iako im je rutina debelo i široko štrlila kroz uši.
Hipnotična atmosfera koju su stvorili i na kojoj se temelji i karakter prethodnika Phantasmagoria i Mandragora Scream, bila je ta koja je odvela svakog slušatelja točno tamo kamo je htio. U tom stanju se jednostavni kolaži zvučnih garnitura pojedinih gradivnih elemenata, uključujući vokal, dodatno magnificiraju, a to je ono što preuzima i uvjerava na koncertu. I kod The 69 Eyes je taj čimbenik pobjednički funkcionirao. Zato je morao uzeti malo primata inače u osnovi često izravno usmjerenim rifovima klasične hard rock škole. Dakle, da se ponovim još jednom. Prepredeno hodanje po granici između dvaju pristupa. I to The 69 Eyes čini zanimljivima. Istodobno zabavnima i istodobno šokantnima. Istodobno neotesanima, a s okrvavljenim sjekutićima zubne formule. Makar i na sat i dvadeset minuta, publiku su uvjerili i oduševili u potpunosti.
fotografije: Martin Prezelj
Setlista
1. Back in Blood 2. Never Say Die 3. The Good, the Bad & the Undead 4. Dance D’Amour 5. Lips of Blood 6. Gothic Girl 7. Suspiria Snow White 8. The Chair 9. Kiss Me Undead 10. Wasting The Dawn 11. Feel Berlin 12. Hunger 13. Perfect Skin 14. Dead Girls Are Easy 15. Devils —bis— 16. Brandon Lee 17. Lost Boys
Galerija slika
