Izdavačka kuća: earMUSIC
Datum izlaska: 25. 8. 2023.
Produkcija: Bob Ezrin
Trajanje albuma: 47.43 min
Žanr: Hard Rock / Shock Rock
Ocjena: 8.5/10
Kralj shock rocka Alice Cooper opet je među nama s novim studijskim albumom “Road”, što je svakako dobar razlog za teškorockersku feštu, jer Alice svoje vjernike, kad god izda novu glazbu, vrlo rijetko razočara. “Road” je njegov dvadeset i drugi studijski album u ulozi solo izvođača, a ujedno i dvadeset deveti ako se uračunaju oni albumi koje je snimio još u sklopu istoimenog benda.
Za tu je priliku udružio snage sa slavnim producentom Bobom Ezrinom, s kojim, uz povremene pauze, surađuje još od 1971., što znači da je produkcija na “Road” izvrsna. Ezrin je na albumu sudjelovao i kao prateći vokal i povremeni instrumentalist. “Road”, nasljednik komercijalno vrlo uspješnog “Detroit Stories” (2021) na kojem je Alice djelomično evocirao uspomene na svoje glazbene korijene, punokrvno je shockrockersko ostvarenje u najboljoj tradiciji majstora šoka, groze, jezivog apsurda i crnog humora. Potonjeg u tekstovima ne manjka, a Alice je već potvrdio da je riječ o konceptualnom albumu o raznim zgodama, ekscesima i pustolovinama koje slavni rock bend može doživjeti na koncertnoj turneji dok se cestom seli iz jednog mjesta u drugo. Na naslovnici “Road” ne manjka ni Aliceova najdraža životinja – pauk.
Tijekom snimanja “Road” Alice je navodno htio postići što autentičniji zvuk ‘živog’ benda, pa je izbjegavao razna presnimavanja snimljenog materijala. Konačni rezultat se bogato isplatio, a kao i obično, Aliceov bend najjači je kod vokalnih harmonija te munjevitih gitarskih pasaža u režiji triju izvrsnih gitarista predvođenih zgodnom virtuozkom Nitom Strauss, koja se posljednjih godina afirmira i kao uspješna samostalna glazbenica.
“Road” se otvara šaljivim, napola autobiografskim “I’m Alice”, koji je mogao nastati u bilo kojem od njegovih ‘klasičnih’ razdoblja, što znači da će se odmah svidjeti dugogodišnjim vjernicima. “Welcome to the Show” sa svojim poskočnim ritmom u režiji dvojca bubnjara Glena Sobela i basista Chucka Garricka utjelovljenje je prave shock rock žurke bez ikakvih neočekivanih ‘dugometražnih’ komplikacija. Humoristični pristup tekstovima nastavlja se na “All Over the World”, koji sadrži priličan broj žestokih stihova na račun životnog stila benda tijekom putovanja svijetom, dok se Alice svojim najdražim (horror) temama vraća na nešto mračnijem i udarnijem “Dead Don’t Dance”, koji kao posebnog gosta ima bivšeg člana – gitarista Kanea Robertsa, koji je nekoć svirao na nekim od Aliceovih najuspješnijih albuma.
Na prljavo-škakljivom “Go Away” vladaju prljave, bluesy gitarske fraze i ‘rodeo’ ritmovi. “White Line Frankenstein” svojevrsni je suvremeni, kokainom obojeni nastavak klasika “Feed My Frankenstein” s albuma “Hey Stoopid” (1991), na kojem Alice, inače veliki borac protiv raznih oblika ovisnosti nakon vlastite, uspješno dobivene bitke s alkoholizmom, posjećuje suvremenog, bijelim crtama zaluđenog Frankensteina, koji je očito završio jednako žalosno kao Bowiejev major Tom u “Ashes to Ashes”. Jedna od najzabavnijih skladbi na “Road” kao posebnog gosta na gitari i pratećem vokalu ima Toma Morella (Rage Against the Machine, Audioslave).
Na području miješanja crnog i zahodskog humora unutar tekstova na “Road”, kad je samo jedno slovo u naslovu i refrenu skladbe udaljeno od toga da bi Alicea pokušao linčovati neki američki feministički pokret, vjerojatno pobjeđuje politički nekorektni “Big Boots” o susretu putujućeg benda s bogato obdarenom konobaricom, koja zapravo nema velike čizme, nego velike… Pa neka netko još kaže da Alice na tom području nije puno naučio od svog ranog mentora i producenta Franka Zappe, koji u ovom slučaju unutar teksta i naslova skladbe uopće ne bi napravio autocenzuru. Na ”Rules of the Road” Alice je posebno zajedljiv glede koncertnih putovanja i svih ‘pravila’ povezanih s time kako rock zvijezda treba nagomilati što više novca prije nego što umre u ranoj dobi od 27 godina.
Relativno udarni “The Big Goodbye” zbog naoštrenih gitarskih pasaža od svih skladbi s “Road” najbliži je klasičnom heavy metalu, iako je u osnovi i dalje prepoznatljivi Aliceov shock rocker/hard rocker, što znači da ni ljubitelji ‘težih’ zvukova slušajući novi album neće biti ni na koji način zakinuti. “Road Rats Forever”, koji na klaviru ima Aliceova pajdaša iz Hollywood Vampires Burleigha Johnsona, ima nekoliko kratkih, ali dobrih solističkih interakcija među trojicom gitarista. Alice ne bi bio Alice da za novi album nije napravio barem jednu baladu. Ovaj put to je “Baby Please Don’t Go”, koja ispada vrlo dobro, a kod sviranja bas linija ovdje je pomogao dugogodišnji basist Deep Purplea Roger Glover.
Alice se pošteno ‘uozbiljuje’ i na mračnom “100 More Miles”, na kojem namjerno, u sinkronizaciji s tekstom o ‘vječnoj’ koncertnoj turneji, njegov vokal zvuči umorno i istrošeno. Nije tajna da Alice The Who ubraja među svoje najveće glazbene utjecaje i najdraže grupe. Tako nije iznenađenje da je na kraj “Road” uključio obradu standarda The Who “Magic Bus”, na kojoj se ističu prije svega izvrsne prateće vokalne harmonije.
“Road” naravno ne spada u sam vrh Aliceovih ostvarenja, koja većinom zauzimaju njegovi albumi iz sedamdesetih i druge polovice osamdesetih godina prošlog stoljeća, no još uvijek se svrstava među vrlo dobra i zabavna izdanja. Posebno visoko može se svrstati u usporedbi s glazbenim materijalom nastalim u posljednjih dvadeset godina. Glavna odlika i posebnost “Road” upravo je njegov posrećen koncept i izdašna doza humora. Alice naime već dugo nije bio tako satiričan, zbadljiv, zajedljiv, samoironičan i šaljiv na račun života tipične rock zvijezde, što je svakako vrlo pohvalno, jer nema mnogo njegovih vršnjaka koji bi posjedovali takvu razinu samoironije.
Majstor shock rocka, koji je davno odlučio da će se suzdržavati od svakog politički, religiozno ili društveno osjetljivog javnog komentiranja, jer nije želio krivo shvaćene interpretacije i napade na sebe s obaju (umjetno) podijeljenih, ekstremnih političkih polova američkog društva, uskoro nakon izlaska “Road” podigao je poprilično prašine kad si je dozvolio dati prilično nevin komentar na račun u suvremenom američkom društvu sve utjecajnije ‘trans’ scene, zbog čega ga je njegov dostavljač kozmetike za lice odmah kaznio.
Autor: Peter “Dr. ProgRock” Podbrežnik
Popis skladbi:
1. I’m Alice
2. Welcome To The Show
3. All Over The World
4. Dead Don’t Dance
5. Go Away
6. White Line Frankenstein
7. Big Boots
8. Rules Of The Road
9. The Big Goodbye
10. Road Rats Forever
11. Baby Please Don’t Go
12. 100 More Miles
13. Magic Bus
Postava:
Alice Cooper – vokal, prateći vokal (5, 6, 7, 8, 9, 10, 11, 13)
Ryan Roxie – električna gitara, akustična gitara (11, 13), prateći vokal (13)
Nita Strauss – električna gitara, akustična gitara (11), prateći vokal (13)
Tommy Henriksen – električna gitara, akustična gitara (11, 13), klavijature (1, 2, 3, 5, 6, 8, 11, 12), klavir (7), bas gitara (7, 11), udaraljke (1, 2, 3, 5, 6, 7, 8, 9, 10, 11, 12, 13), prateći vokal (1, 2, 3, 6, 7, 8, 9, 10, 11, 12, 13), “Party Animal” (8)
Chuck Garric – bas gitara (sve skladbe osim br. 11), prateći vokal (13)
Glen Sobel – bubnjevi
Bob Ezrin – prateći vokal (1, 2, 3, 4, 5, 6, 7, 8, 10, 11), akustična gitara (11), sintesajzer (12)
Kane Roberts – gitara (4)
Tom Morello – gitara (6), prateći vokal (6)
Burleigh Johnson – klavir (10)
Keith Miller – akustična gitara (11)
Roger Glover – bas gitara (11)
Sheryl Cooper – prateći vokal (8)
