Dan je počeo šareno i zanimljivo. Tko bi rekao da će prvi na pozornicu stupiti Francuzi s krizom identiteta. Francuzi koji umjesto šampanjca, bageta i smrdljivog sira gutaju tekilu, tortilje i burrite. Jap, Francuzi Locomuerte svoj thrash crossover opisuju kao Chicano Mosh Power, pjevaju na španjolskom i općenito se ponašaju i izgledaju kao neka stereotipna meksička klika u američkom zatvoru. Unatoč blagoj zbunjenosti, Locomuerte su priredili pravu žurku, već u podne je ispod pozornice bilo prilično gibanja u mosh i circle pitovima, a s pozornice je zračila zarazna energija. Bend je dao sve od sebe, što je gotovo nevjerojatno jer su samo nekoliko minuta prije nastupa u backstageu nakon tjedan dana rajanja izgledali dosta, no, khm, umorno. Super početak zadnjeg dana festivala.
Na drugoj pozornici uspio sam dati priliku samo još domaćoj thrash i death metal snazi. Prvo Eruption, koji su dobro zagrijanu publiku uspjeli zagrijati još više. Nike i dečke nije pratila samo domaća publika, nego i priličan broj stranaca, pa su ispod pozornice brzo zapalili sve što se i spada za thrash koncert. Good friendly violent fun, naravno. To je dodatno podgrijao Buco kad je usred jedne od pjesama skočio s pozornice i sam se pridružio circle pitu. Inače, kao i uvijek, Eruption su bili superiorni, kvalitetni i razorni. I u odličnom svjetlu predstavljen je ponajprije aktualni album Tellurian Rupture, kojem su društvo pravile i starije pjesme.
Zatim još jedan, meni osobno isto tako omiljen bend, gorenjski Penitenziagite, koji su se nakon nekoliko godina odsutnosti s pozornica vratili povodom obljetnice On Parole Productions. Na veliku radost i bili su itekako propušteni. S pozornice su tako ponovno rušile pjesme s prvijenca Humanity Galore, a Penitenziagite su dodali i nešto novog materijala koji zvuči izrazito obećavajuće. Uz dobru zvučnu sliku dečki su s pozornice doista grmjeli, growl iz Demshjeva grla ponovno je zvučao pravo vražje, a Mičo (Gonoba) se u bend već potpuno uklopio i stvarno se nadam da se u pozadini sprema novi album.
Veliku pozornicu srušili su svojim monolitnim progresivnim black/death metalom londonski Damim. Bend vodi vokalist i gitarist Nathanael Underwood, koji je između 2016. i 2018. surađivao s kultnim Akercocke i s njima snimio albume Renaissance in Extremis, a utjecaj Akercocke u Damimu snažno je prisutan. Glazbu benda odlikuje doista masivan zvuk nisko ugođenih gitara i Nathanaelov duboki growl, a Damim granice klasičnog death metala mjestimice šire neočekivanim preokretima i drugim umetcima. Damim su na Tolminatoru predstavljali aktualni EP World Turned Hell, a njihovu društvenu kritiku i nihilistički pogled na svijet dečki sažimaju i u svom merchandiseu, koji jedinstveno obuhvaća čak i strip.
Svi putovi vode u Rim poznata je izreka, a iz njega su na Tolminator stigli klasični grinderi Guineapig. U nepunih sat vremena predstavili su klasičan goregrind koji ni u čemu ne odstupa od smjernica žanra. Dakle, puno polka ritmova, dubokog krulježa začinjenog pig squealovima, kratke pjesme, odvratni tekstovi. Talijanski trojac privukao je pod pozornicu poveći broj ljudi, što za grind bendove tipa Guineapig (a još više za jasno toaletne Gutalax i slične) postaje već pravi običaj i bilo bi vrijedno neke sociološke studije.
Ozbiljnije i kvalitetnije nastupili su nizozemski »Cannibal Corpse«, Severe Torture. Na svoje su došli ljubitelji pravog, old school death metala jer su Nizozemci priredili vražje dobar, glasan i brutalan nastup. Bez milosti su Severe Torture sat vremena bez malo kotrljali glave po prostoru nakon što su ih oštrim rifovima i dubokim, ali razumljivim krulježom pjevača Dennisa odvojili od tijela dobro popunjenog prostora. Točku na i bila je skladbica Feces for Jesus s prvijenca Feasting On Blood. Kako lijepo.
Svemu lijepom jednom dođe kraj, pa se tako ove godine zaključuje i karijera dugovječnih njemačkih thrashera Holy Moses, kojima od 1981. zapovijeda neuništiva Sabina Classen. Jebenih 37 godina, ako oduzmemo razdoblje nedjelovanja benda između 1994. i 2000.! Postignuće pred kojim se možemo samo pokloniti i Sabini Classen čestitati na gotovo četrdeset godina dugoj karijeri u kojoj je s pravom zaslužila naziv kraljice thrasha. Ruku na srce, Holy Moses su, uz izuzetak albuma Finished With the Dogs i The New Machine of Liechenstein, ostali u sivom prosjeku thrasha i daleko iza svete četvorke njemačkog thrasha (Kreator, Sodom, Destruction, Tankard), ali kao što rekoh, za Sabinu sve pohvale i mogu reći da je privilegij što je Tolminator ugostio jedan od posljednjih koncerata Holy Moses. I inače, Sabini kapa dolje za energiju koju u šezdesetima (!) daje na pozornici, unatoč tome što je vokal na trenutke bio u najmanju ruku upitan. Ali godine i godine i jednostavno i OIB učine svoje, što ne mijenja činjenicu da je Sabina sa svojim dečkima pokazala više energije i srčanosti od mnogog mlađeg benda. Zbogom i hvala za sve, Sabina i Holy Moses!
Posve drukčije ispao je švicarski dvojac Bolzer, koji je svojom vizijom black/death metala odveo u potpuno druge sfere meditativne i ritualističke glazbe. Bolzer nisu bili za svakoga, ali bilo je doista zapanjujuće ponovno čuti što sve mogu proizvesti samo dva instrumenta i u kakvoj punoći pokriti zvučnu sliku da ti apsolutno ništa ne nedostaje. Odlično.
Žanrovski srodne, ali primitivnije i iskonskije, kultne norveške Aura Noir nismo vidjeli i čuli već poprilično dugo, prije nepune tri godine čak su prestali s djelovanjem, pa ih je bilo još ljepše vidjeti na Tolminatoru. Trojac Aggressor, Apollyon i Blasphemer doveo je u Tolmin pravi black thrash šut, koji je najpakleničkije zasjao uz pjesme s kultnog prvijenca (Destructor, Conqueror). Za nekoliko pjesama učinkovito se pobrinuo i Aggressor. Brzo, zlobno, kratko i slatko!
Za oproštaj od Tolminatora 2023 pobrinuli su se legendarni veterani njemačkog thrasha, koji su Tolmin zaplinili bojnim plinovima i prikazali vrhunski šou dostojan svog statusa. I Sodom se, slično kao Aura Noir, na pozornicama vidi prilično rijetko jer sviraju samo još odabrane festivalske nastupe, pa je bio pravi privilegij i užitak vidjeti ih na Tolminatoru. Nikad ne bih pomislio da Sodom mogu biti bend headlinerskog kova, ali ovaj su put dokazali upravo to, jer se atmosfera na pozornici i ispod nje od pjesme do pjesme pojačavala, a njemački staroste s ujakom Tomom na čelu unatoč četirima desetljećima djelovanja dokazali su da još uvijek djeluju izrazito mladenački. I slično je djelovao i thrash šut koji je tutnjao s pozornice, osobito kad su Sodom odsvirali kultne ubojice poput Sodomy and Lust, Agent Orange, M-16, Bombenhagel. Odličan kraj odličnog festivala.
Prvo izdanje Tolminatora unatoč početnim vremenskim neprilikama pokazalo je da je metal doma u Tolminu i da si ondje zaslužuje svoj, takoreći po sebi nazvan, festival. Šteta je doduše što je prvo izdanje posjetilo prilično malo ljudi, ali svaki (novi) početak je pač težak. Unatoč tome, izvrsnom se pokazala domaćinska atmosfera festivala, dvije dobro smještene pozornice, nedostaje možda samo veća i raznolikija ponuda »nefestivalskog« merchandisea (ja bih si, kao stari prdonja, želio kupiti na primjer i neki CD, ako još znate što je to, hehe), ali to će doći s većom prepoznatljivošću festivala. Tolminator ni nakon festivala ne počiva, nego se bavi birokracijom i izborom bendova za iduću godinu; da će posjet Tolminatoru 2024 biti gotovo obveza, već pokazuju prve potvrde – Primordial, Suffocation, Tankard, Destroyer 666, Gutalax, Harakiri fort he Sky, Gaerea, Sinister, Milking the Goatmachine, Necrot, Dark Insanity.
Tekst: Rok Klemše
Fotografije: Sebastijan Videc
