Autor: Urban Bolta
Fotografije: Aleš Podbrežnik
Mjesto: Area Festeggiamenti / Majano (Udine) / Italija
Datum koncerta: 11.08.2010
Broj posjetitelja: 3500
Cijena ulaznice: 41,00€
Niz natprosječne koncertne ponude globalno prepoznatljivih imena kod naših zapadnih susjeda ovog je ljeta prošli četvrtak nastavio Alice Cooper, koji se sa svojom karavanom i turnejom “Theatre of Death” (Kazalište smrti) zaustavio u gradiću Majano, smještenom južno od Alpa i sjeverno od Udina, tek sat vremena vožnje od državne granice. Glazbeni put Alicea Coopera tijekom povijesti bio je vrlo zanimljiv – skromni počeci pod mentorstvom slavnog Franka Zappe brzo su izrasli u kreativno vrlo nadahnutu prvu polovicu sedamdesetih, slijedile su godine glazbenog eksperimentiranja, sve do komercijalnih uspjeha u drugoj polovici osamdesetih i s njima konačnog uspona među rockerske ikone. Časna karijera i lik Alicea Coopera prevagnuli su da se još jednom odem pogledati njegov nastup, na kojem se uvijek iznova na pozornici odvija pravi spektakl koji nikoga ne ostavlja ravnodušnim.
Opsešna turneja “Kazališta smrti” traje već drugu godinu i u međuvremenu se zaustavila u brojnim mjestima kako na Starom kontinentu tako i s onu stranu Atlantika, a Rockline vas je s reportažom s jesenskog dijela turneje razveselio već prošlog studenog. Coopera na turneji prati šaren skup glazbenika, gitarski dvojac čine Damon Johnson (Brother Cane) i Keri Kelli (ex-Pretty Boy Floyd), bas-gitaru kroti Chuck Garric (ex-Dio, ex-L.A. Guns), a na bubnjarskoj stolici sjedi svima poznati Jimmy DeGrasso (ex-Y&T). Iako ekipa u ovoj postavi djeluje tek dobru godinu, iskustvo i s time povezana zrelost glazbenika sasvim su dovoljni da na pozornici djeluju kao kohezivna, izuzetno uskla đena, dobro uigrana cjelina koja bez problema odrađuje koncert dostojan ugleda šefa sastava – profesionalno i dovoljno teatralno da se uklopi u koncept Alice Cooper šova.
Točno u najavljeno vrijeme začuo se zvuk školskog zvona. Za introm hita School’s Out kao na traci slijedile su ostale njegove klasike, uglavnom iz prve polovice sedamdesetih: No More Mr. Nice Guy, I’m Eighteen i psihodelična Ballad Of Dwight Fry. Potonja je u smislu građenja pozornične priče donijela prvi vrhunac, jer su pri kraju skladbe jezovite pojave na pozornici zahvatile Coopera i odvele ga do giljotine, čije je aktiviranje zaokružilo prividni prvi dio nastupa. To je bila tek jedna od ukupno četiri izvedbe smrti te večeri, kojima Cooper gledatelja (pardon, slušatelja) prikiva za mjesto i vodi ga u svijet posve novih dimenzija, gdje vladaju napeti trenuci borbe između Cooperova lika s junacima njegovih skladbi i drugim fiktivnim bićima uglavnom zlokobne naravi. U vizualnoj poslastici dakako su sudjelovali i reflektori, koji su svjetlosnom igrom živahnih kombinacija već ionako sadržajno punom nastupu udahnuli još dodatan pečat. Teatralnost Cooperova nastupa ne poznaje granice, zbivanje na pozornici cijelo je vrijeme vrlo živahno i prati ritmiku i poruku izvođenih skladbi, a uz hrpu rekvizita koji sije užas, u Cooperovoj priči koja se vije kroz koncert pojave se i golem trol, medicinske sestre i mnoštvo ostalih pomoćnika. Gitarski trio Johnson, Kelli & Garric za vrijeme zbivanja na pozornici prilično neprimjetno čami i obavlja svoj posao na rubovima obiju strana, a u prvi plan stupa nakon odigranih činova, kad po pravilu slijede dulji instrumentalni dijelovi bez Coopera na pozornici. Najdulja takva instrumentalna točka bila je s klasikom Black Widow s albuma “Welcome To My Nightmare” (1975), odsviranom bez vokalnih i back vokalnih ulomaka. Instrumentalni umeci i bubnjarski solo Jimmyja DeGrassa zacijelo su dobro došli umornom tijelu i glasu Alicea Coopera, koji sa svojih gotovo 63 godine ima nevjerojatno mnogo energije i poput mladića energično se proširuje po pozornici, zato je spomenuta Black Widow za skupljanje novih snaga taktički postavljena točno na sredinu nastupa.
Nastup je jako dotjeran i temelji se na godinama provjerenoj taktici privlačne mješavine glazbe i pozornišne igre, a nastali horor na obožavatelje ispod pozornice djeluje poput opijuma. Već godinama okosnicu Cooperova repertoara čine djela iz razdoblja 1971-1976, kojima su dodane pojedine skladbe novijeg ugođaja, zato redovitom posjetitelju njegovih koncerata pretjerana neoriginalnost u sastavljanju odsviranog seta zna pomalo kvariti užitak. Već letimičan pogled na repertoar europske turneje “Along Came A Spider”, na kojoj je prije dvije godine predstavljao svoj novi album, potvrđuje gornju tvrdnju.
Nakon skladbe Under My Wheels (“Killer”, 1971) Cooper se s društvom podignutih ruku u pozdrav publici oprostio s pozornice. Je li što pogriješilo, vidi se, od početka koncerta prošla je tek dobra sat vremena? Na oduševljenje većine (ne i svih, hehe) bis je počeo s talijanskom trobojnicom u Cooperovim rukama i skladbom Elected, a još snažnije je iz nekoliko tisuća grla zagrmjelo uz izvedbu School’s Out, ovaj put u cjelokupnom opsegu izvornika. Unatoč profesionalnoj izvedbi bez kiksova, nakon koncerta osjetio sam knedlu u grlu, jer je nastup od svega sat i petnaest minuta za cijenu od više od četrdeset eura odlučno premalo. U usporedbi s jesenskim dijelom turneje, odnosno koncertom u Bratislavi, jasno je da je Cooper nastupe ljetnog dijela turneje skratio za sedam skladbi, odnosno cijelu četvrtinu odsviranog vremena, zbog čega se publika može opravdano osjećati zakinuto. No, ako zažmirimo na jedno oko i ignoriramo tu činjenicu, ipak treba priznati da unatoč nemilosrdnom otkucavanju biološkog sata Alicea Coopera posjet njegovu koncertu ostaje prava poslastica, vrijedna posjeta svakog glazbenog sladokusca.
fotografije: Aleš Podbrežnik
Setlista
1. School’s Out (Part) 2. No More Mr. Nice Guy 3. I’m Eighteen 4. Wicked Young Man 5. Ballad Of Dwight Fry 6. Go To Hell 7. Guilty 8. Cold Ethyl 9. Poison 10. From The Inside 11. Black Widow (Jam) 12. Vengeance Is Mine 13. Dirty Diamonds 14. Billion Dollar Babies 15. Killer 16. I Love The Dead 17. Feed My Frankenstein 18. Under My Wheels —dodatak— 19. Elected 20. School’s Out
Galerija slika
