Autor: Aleš Podbrežnik
Izvođač: Moonspell
Izdavač: Napalm Records
Izlazak: 2012
Trajanje: 40:34 (Alpha Noir) / 38:10 (Omega White)
Ocjena: 5/5
Moonspell su portugalski simfonijski black metalci koji ove godine bilježe 20. obljetnicu postojanja. Za bend je oduvijek bilo karakteristično da je kroz svoja studijska ostvarenja istraživao i izazivao vlastite umjetničke i razvojne domete. Teško je za Moonspell reći da ih se drži isključivo metal. U osnovi da! Moonspell dolaze iz black metala, a njega se odlučno i jasno drži i novo djelo benda, no u njihovu izričaju može se naći još cijeli niz drugih žanrovskih nijansi, poput darka, gothica, world glazbe,… Od početne naivnosti do oblikovanja u velike majstore vlastite metalske vještine.
Album »Night Eternal« iz 2008. donio je Moonspellu jedan od najzrelijih izdanja karijere, mogli bismo reći najtvrđi, najmračniji, a ujedno i, u smislu oblikovanja kompozicija, jedan od najdovršenijih albuma. »Art simfonijski black metal a la Moonspell« – prepoznatljiv izražajni stav. Ako je taj album većinom spajao ekstremnu, ali melodično zarazno agresivnu stranu Moonspellova black metala, ne skrivajući veliki napredak u aranžmanskim rješenjima, razgibavanje osnovne black metal forme i »skretanja«, poput Scoripon Flower i Dreamless, u vode sanjivih, ambijentalnih, ali zaraznih melodija prožetih »gotičkim« elementom, ovaj put se bend odlučio na vrlo zanimljiv potez.
Očito dečkima u glavama sijeva na sve strane i naprosto kipe od ideja. »Night Eternal« nagovijestio je da je sastav pronašao novi kreativni zamah, ali da će u idućem studijskom potezu izdati čak dva albuma odjednom, to nitko nije predvidio. Ono što je prethodni album objedinjavao na jednoj pločici, Moonspell su sada razdvojili na dvije pločice. Dva albuma. Prvi je »Alpha Noir«, drugi »Omega White«. A ovaj potonji dobit ćete samo u limitiranom dvostrukom CD izdanju. Zato je njegova kupnja obvezna. Jedan album bez drugoga ne ide. Vibracijski su naime zračeni kao đavolsko/anđeoski blizanci s naslovnice »Bonded In Blood«, inače kultne thrash metal klasike sastava Exodus.
Prvi je album potpuno očišćen od utjecaja koje su Moonspell tijekom karijere više ili manje posrećeno uklapali u svoj metal. »Alpha Noir« je bezgranično nabrijan, kataklizmično povampireno producirani, gromoglasni simfonijski black metal testament u kojem nema mjesta prefiksima, porivima i žanrovskim skretanjima u ambijent, gothic, dark, rock, niti programskom uzorkovanju i tako dalje. Svejedno, »Alpha Noir« uz svu nasušno željenu brutalnost ne skriva »portugalski« etno sentiment, kao što je to primjerice u srednjem prijelaznom dijelu melosa skladbe Grandstand, ili u djelomičnoj uporabi portugalskog, majstorski integriranog unutar fantastične i zasigurno najjače točke albuma »Alpha Noir« zvane Em Nome Do Medo.
»Alpha Noir« je nastavak razvojne točke Moonspellova black metal zanata, određene prethodnim albumom. U četiri godine sastavu je uspjelo skupiti skladbe izuzetno dovršenih aranžmana. Skladbe koje svaka za sebe, kao zaokružena cjelina veće cjeline (albuma), posjeduju izniman izražajni karakter, recimo kar art karizmu. Ribeirov vokal je vampirski producirani! Kad vokal udari u uvodnoj Axis Mundi, osjećaj je kao da se iz pakla na nebo popeo sam zbor vragolana koji svijet drobe u pepeo i prah. Nemilosrdno, posvuda su samo bijes i bjesnilo. Album se počinje otvarati kroz odlučno diktirani ritam bombastično producirane bubnjeve, a postupno mu se pridružuje namjerno disonantno škripanje gitara sa svih strana, do iznenadnog spajanja u puni motivski fokus i »Alpha Noir« od tu nadalje udara punim zamahom. Tako stvorena bombastika u zraku ne popušta do posljednjeg trenutka albuma. Posljednja Sine Missione instrumentalni je simfonijski black metal testament koji zaključuje »Alpha Noir«.
Moonspellima je uspio niz markantnih gitarskih fraza koje dosežu izražajni maksimum. Preko njih je često položeno paklenski brzo jednoglasno trzanje gitarskih ukrasa, a dinamiku sastav postiže, u skladu s već ustaljenim metodama black metala, i doziranjem pojedinih pasaža s većom i manjom mjerom simfoničnosti (klavijature u ulozi orkestralnih aranžmana). Sve to ne gradi samo bombastiku, nego riffovskom agresijom i ekstremnim Fernandovim grlenim režanjem dodatno razgolićuje svu žestoku vampiriju ovog albuma. Druga kitica u naslovnoj skladbi Alpha Noir u Ribeirovu vokalu nagovješćuje što nas čeka na »Omega White« u pogledu izražajnosti i atmosferičnosti dodatnog (sestrinskog) albuma, jer stihove otpjeva gotički (čisto, niže intonirano, u falsetu). Sve vokalne skladbe na »Alpha Noir« naprosto se natječu koja će preuzeti primat pažnje, toliko izrađenu i dovršenu karizmu posjeduju u komponiranju i zvuku. Favoriti su vaš izbor. Riječ je o albumu koji slušatelju ne da disati!
Produkcija postiže maksimalan učinak. Kontrastiranje gradivnih elemenata osnovne zvučne kulture, kao već spomenutih dodataka (orkestralni aranžmani, eho volumenozni učinak koji produbljuje Fernandovo otrovno režanje,…) je optimalno. A Moonspellov black metal bljuje streljivo koje ne ispraznuje svoje šaržere.
Drugi album »Omega White« potpuna je suprotnost i kao takav jasno pokazuje da su Moonspell umjetnički već toliko zreli, prekaljeni i uvježbani kao glazbenici, a i toliko otvorenih glava, da se čovjek ne bi čudio kad bi se u budućnosti posve odrekli metala i prešli na najbizarnije oblike stvaranja svoje glazbe vezane uz žanrove koji s metalom nemaju veze. No, za »Omega White« treba reći da istina leži negdje između, ali upravo njegova eksperimentalna strana pokazuje da se u talentima članova sastava krije mnogo više nego (samo) metal.
Unatoč tome što je drukčija priča od »Alpha Noir«, drži ga se lijep dio metalske tvrdoće koja zbog drukčijeg aranžmanskog okruženja dobiva i na power metal komponenti, a cijela je stvar prožeta ponajprije osjetno porivima gothic metala, na površinu čak bode namjerna manipulacija programskim uzorkovanjem, porivi industriala. Ribeirov vokal postaje gotički, nisko intoniran, gotovo šapćući, cijela stvar povremeno vrlo podsjeća na štos pokojnih Type O Negative (skladba New Tears Eve posvećena je njihovu preminulom pjevaču Peteru Steeleu). U Incantatrix kiticu vodi čak klasični klavir, sastav uspostavlja jedinstven kontrast gradiranog stupnjevanja zadirkujuće mračne, a bombastične atmosfere iz kitice u melodično zarazni refren. Skladba rođena za višekratnu rotaciju na top ljestvicama! »Omega White« je dakle nastavak priče skladbi Scorpion Flower i Dreamless s albuma »Night Eternal«.
»Alpha Noir« i »Omega White« u jednom komadu novi su razvojni mejnik Moonspellove evolucije, koji će sastav morati znati nadmašiti sazrijevanjem u budućnosti. Naime, to je najbučniji, najmračniji i najpogubniji album u povijesti sastava (Alpha Noir), a za Omega White možemo reći čak i da je jedinstven dodatni sestrinski album kakav sastav još nije snimio. U tim dokumentima bolno slatkih bezgraničnih strasti hedonizma Sodome i Gomore, koje donosi novi Moonspellov uradak, krvarit ćete iz ušiju još vrlo dugo (»Alpha Noir«), a ujedno u carstvu ledenih kocki hladiti uši s, u savršenu igru sjena umotanim, majstorsko-eksperimentalnim albumom »Omega White«.
Zašto postoji izdanje albuma »Alpha Noir« i bez sestrinskog »Omega White«? Vjerojatno razlog leži u tome što bi takav dvostruki albumski paket smetao ponajprije dijelu baze Moonspell fanova koji se kunu u black metal korijene sastava i koje bi »pretjerano« eksperimentiranje sa zvukom moglo odbiti od njega. A oni koji želite doći stvari do dna, nabavite obvezno dvostruku količinski ograničenu verziju izdanja »Alpha Noir/Omega White«!
S obzirom na sve to, na pokazanu izvanrednu razinu stvaralačke pronicljivosti, kucanje srca ekipe na istoj valnoj duljini u strogom fokusu za postizanje i ostvarenje istog cilja, budućnost je za Moonspell u umjetničkom smislu nedvojbeno nadasve obećavajuća, jer bend zadržava atribut samoizazovnosti koji mu otvara razvojna vrata prema mnogim žanrovskim usmjerenjima. Bit će doista zanimljivo pratiti čime nam još ti izvrsni portugalski glazbeni veljaci »ružne branše« mogu poslužiti u budućnosti zasoljen black metal.
»Alpha Noir/Omega White« je izuzetno profinjen uradak nastao pod ravnanjem filigranskog perfekcionizma. Ako želite biti u jednom komadu cjelovito ozračeni i izbubnjani (»Alpha Noir«), a zatim još i poput leda post-orgazmično omamljeni (»Omega White«), morate uživati u dvostrukom izdanju (oba albuma jedan za drugim). Novo ostvarenje Moonspella nedvojbeno je jedno od najboljih studijskih djela izdanih ove godine na polju metal izdanja, i to u svjetskim razmjerima.
Postava
Fernando Ribeiro – vokal
Ricardo Amorim – gitara
Pedro Paixão – klavijature, gitara
Aires Pereira – bas gitara
Miguel Gaspar – bubnjevi
Produkcija
Tue Madsen
Popis skladbi
ALPHA NOIR:
1. Axis Mundi
2. Lickanthrope
3. Versus
4. Alpha Noir
5. Em Nome Do Medo
6. Opera Carne
7. Love is Blasphemy
8. Grand Stand
9. Sine Missione
OMEGA WHITE:
1. Whiteomega
2. White Skies
3. Fireseason
4. New Tears Eve
5. Herodisiac
6. Incantatrix
7. Sacrificial
8. A Greater Darkness
