Autor: Peter Podbrežnik
Izvođač: Deep Purple
Izdavač: EMI Records
Izlazak: 2003
Trajanje: 51:25
Ocjena: 4.5/5
»Bananas« bio je još jedan prijelomni album britanskih teškorockerskih legendi Deep Purple, jer se na njemu dogodila izuzetno važna promjena sastava, a time i rođenje tzv. Mark VIII postave u kojoj djeluju i danas. Legendarni klavijaturist i originalni član Jon Lord (1941-2012), bez kojeg se nije dalo zamisliti tradicionalni Deep Purple zvuk, jer je upravo svojim inovativnim orguljaškim majstorijama bio jedan od ključnih elemenata na putu do njihove svjetske slave, teška se srca, nakon ozljede koljena zbog koje se morao poprilično dugo oporavljati, odlučio povući iz uloge aktivnog rock glazbenika i posvetiti se klasicističko-orkestralnim projektima, kojima je ostao vjeran do kraja života. Preostala četvorica članova morala su dobro razmisliti prije nego što su se odlučili nastaviti dalje s novim klavijaturistom. Lordov odlazak bio je naime za legendarni sastav, koji je, usprkos manje-više kvalitetnim studijskim izdanjima nakon ponovnog okupljanja 1984., u zoru novog stoljeća zakoračio na krilima stare slave, u svakom pogledu težak udarac.
Kultni basist i producent Roger Glover, koji je nakon Lordova odlaska zahvaljujući svojoj staloženoj i diplomatskoj naravi postao nekakav neformalni glasnogovornik sastava kad je riječ o komunikaciji s medijima, bio je svjestan da postoji samo jedan klavijaturist koji može dostojno zamijeniti izuzetno omiljenog orguljaškog velemajstora. Logičan izbor postao je klasično obrazovani klavijaturist Don Airey, Gloverov stari kompanjon iz vremena legendarnog sastava Rainbow (točnije između 1979. i 1981.). Airey je inače uz članstvo u Rainbow kroz svoju bogatu karijeru surađivao (negdje kao stalni član, negdje samo kao povremeni glazbenik) s takvim glazbenim veličinama kao što su Colosseum II, Black Sabbath, Gary Moore, Ozzy Osbourne, Whitesnake, Jethro Tull, a u posljednje vrijeme i Wishbone Ash. Kao što se to dogodilo pri gotovo svakoj promjeni u opsežnoj i burnoj Deep Purple priči, Aireyjevo preuzimanje Lordovih Hammond orgulja imalo je izuzetno blagotvoran učinak na umjetničko osvježenje skladateljski i idejno već pomalo zakržljalog sastava, koji je solidnim, ali ipak za uobičajene Purple mogućnosti ponešto preprosječnim albumom »Abandon (1998) pokazao da su njihova najbolja vremena već davno prošla.
Za stvaranje duhovito naslovljenog »Bananas« Deep Purple su trebali gotovo pet godina, jer im je kronično nedostajalo osvježavajućih skladateljskih ideja, a i Lordov odlazak uhvatio ih je takoreći potpuno nespremne. No, s protresanjem postave zapuhao je svjež vjetar, jer je Airey tijekom kreativnog procesa koji je pratio nastanak ovog izvrsnog albuma, s originalnom, prekrasnom naslovnicom na kojoj se nalaze dva berača banana iz ‘trećeg svijeta’, bio odlično raspoložen i svojim klavijaturističkim vragolijama pošteno je prokrvario premrli Deep Purple živčani sustav. »Bananas« nastavlja višedesetljetnu Deep Purple teškorockersku filozofiju i u nju cijepi niz iznimno ugodnih i osvježavajućih iznenađenja, kakva su ‘teškometalni dekice’ krvavo trebali da dokažu kako još nisu za staro željezo.
Karizmatični pjevački veseljak Ian Gillan, koji je zadržao dobru vokalnu formu, iako više nije mogao dosezati vrtoglavo visoke pjevačke dionice, ovaj je put pri pisanju tekstova pokazao djelić više dinamičnosti nego inače, jer osim tradicionalnih jada povezanih sa sudbonosnim ženama i uobičajenih humorističnih fraza ovaj put ne manjka ni određenih društvenih komentara, što se može čuti ponajviše na naslovnoj skladbi. Kultni američki virtuoz Steve Morse, koji je u to vrijeme uspio zaslužiti poštovanje i brojnih dugogodišnjih sljedbenika koji se još uvijek nisu mogli pomiriti s odlaskom njegova prethodnika Ritchieja Blackmorea, kroz cijeli album briljira ponudom inovativnih gitarskih fraza i odvažnih improvizacija. Ian Paice, koji je nakon Lordova odlaska ostao posljednji originalni član Deep Purplea, standardno je nemilosrdan u kroćenju bubnjarskog postava i idealan drug tradicionalnim Gloverovim melodičnim bas linijama.
Udarna uvodna bomba naslovljena »House Of Pain«, usred koje se krije i šaka bluesa i čija je glavna svrha da što brže zagrije atmosferu albuma do usijanja, odmah poslužuje zorni dokaz da slušatelj ima posla s revitaliziranim Deep Purple. Gillanovu šaljivo obojenom pjevanju društvo prave presretni, dinamični prateći vokali, koji dodatno produbljuju razigranu atmosferu položenu na funky ritmove. Morse oduševljava serviranjem nabrijanih gitarskih fraza i kratkom improvizacijom u kojoj mu se pridružuje odlično raspoloženi Airey. Konačni rezultat jedna je od najinspiriranijih Deep Purple uvodnih skladbi od njihova ponovnog okupljanja 1984. nadalje.
Sljedeći teškorockerski standard, »Sun Goes Down«, znatno je dramatičnije ostvarenje sa shizofreno obojenim gitarskim frazama i što razigranijim slojevima orgulja, dok Gillan na teatralan vokalni način brine za stupnjevanje pomalo tjeskobne atmosfere. Airey si usred dramatičnih harmonija priušti monumentalnu solažu na hammondicama kojom upozorava da će pokušati što vjernije nastaviti veličanstvenu klavijaturističku ostavštinu svojeg legendarnog prethodnika. Jedno od najljepših iznenađenja na cijelom albumu krije se u prvom singlu s albuma, »Haunted«, prelijepoj ljubavnoj baladi, u kojoj se Gillanu u vokalnim harmonijama pridružuje gostujuća pjevačica Beth Hart, dok Aireyju u izgradnji hipnotičkih orkestralnih aranžmana predvodi pomaže Paul Buckmaster. Uzdižuća atmosfera jedne od najljepših balada u povijesti Deep Purple, koja se mirne duše može uvrstiti uz bok klasicima poput »When A Blind Man Cries« i »Soldier Of Fortune«, dodatno se produbljuje uključivanjem Morseove melankolične gitarske solaže, dok su muško-ženske vokalne harmonije pravi melem za uši.
»Razzle Dazzle« je u usporedbi s kontemplativnim prethodnikom izrazito razuzdano ostvarenje s boogie ritmičkim nijansama i dječačkim tekstom u kojem se Gillan ponovno pretvara u razigranog dobričinu. Barski klavirski aranžmani na elegantan se način prepliću s odlučnim gitarskim pasažama, dok su bubnjarski prijelazi tempirani što inteligentnije. »Silver Tongue«, u kojem se užarena atmosfera polako uzdiže u skladu s pompoznim refrenom, pokušaj je oživljavanja tvrdorockerske Purple magije s početka sedamdesetih, ali uz primjenu modernističkih skladateljskih i produkcijskih postupaka. Kratka, ali kompleksna instrumentalna sekcija u srednjem dijelu sadrži sladostrasne Morseove i Aireyjeve improvizacije. Gillan sa svojim karakterističnim pjevačkim manirizmima, kao i obično, brine za dobro raspoloženje i optimističnu poruku.
»Walk On«, tipični Purple klasik, u kojem se Morseu na gitari pridružio gostujući gitarist Michael Bradford, koji je odsvirao glavnu solažu, sadrži niz zanimljivih promjena raspoloženja i nekoliko neočekivanih vremenskih prijelaza. Bradford se inače na »Bananas« iskazao i kao odličan producent. Gillan je kroz godine pjevanja doduše izgubio nekadašnju tehničku širinu kad je riječ o rasponu glasnica, ali se na ovoj skladbi može jasno čuti da je još uvijek ostao izvrstan interpret. Atmosfera skladbe i ritmički puls ovaj su put pomalo ležerni na račun Morseovih bluesy pasaža i Aireyjevih prigušenih orguljaških manevara, ali time lijepo čuvaju dinamičnu narav albuma na kojem se skladno, u pravo vrijeme, izmjenjuju mirni i udarni trenuci. Aireyjeva završna sintisajzerska improvizacija, u koju je uključio i nekoliko neobičnih digitalnih uzoraka, brine za što zanimljiviji završetak. »Picture Of Innocence«, sljedeći klasik na albumu, u kojem se sjedinjuju tradicija i inovativnost, otvara se kao prilično bazičan blues rocker s pripitim obojenom Gillanovom vokalnom izvedbom i funkovskom ritmičkom podlogom, sve dok kroz udarnu gitarsku pasažu, zadebljane slojeve Hammond orgulja i agresivniji pjevački pristup ne zaplovi u izrazito teškorockerske vode. Ne manjka ni epski dvoboj između gitare i orgulja, desetljećima sastavni dio prepoznatljivog Deep Purple zvučnog nasljeđa.
»I Got Your Number«, duhoviti melodični rocker s brojnim dinamičnim ritmičkim nijansama, zatiče Gillana usred njegove treće puberteta, dok mu u pozadini društvo prave šuštavi slojevi orgulja i naoštrene gitarske pasaže. Vokalne harmonije u refrenu su, kako i dolikuje, izvrsne, dok ponovno oduševljava razina virtuoznosti na relaciji Morse-Airey, što se osobito ističe nakon završetka mirne srednje sekcije. Pritom nastaje još jedan improvizacijski dvoboj usred kojeg lete iskre i na rafiniran način utire put hipermelodičnom refrenu. Keltski obojen gitarski završetak služi kao završna točka na i ovog odličnog postignuća. »Never A Word« ugodna je, folk rockovski obojena balada s divnim orkestralnim aranžmanima i pastoralnom melodijom na akustičnoj gitari, koja po atmosferi pomalo podsjeća na neke prošle Purple eksperimente s Morseom u postavi. Više od dvije minute duga instrumentalna sekcija u završnom dijelu ipak ustupa prostor Gillanovu psihodelično obojenom vokalu, koji ovaj put prate eterične vokalne harmonije. Unatoč prilično naivnom tekstu, riječ je o još jednom zanimljivom i pohvale vrijednom eksperimentu.
Naslovna skladba energično je ostvarenje usred kojeg ne manjka nakostriješenih gitarskih pasaža i razigranog zvuka usne harmonike, dok Paice uz dinamične klavijaturističke teksture beskompromisno trese vatrene bubnjarske kanonade. U drugom dijelu nastupa Aireyjev ‘zvjezdani’ trenutak, kad monumentalnom orguljaškom solažom, više nego na Lorda, na tren pristupom udaranju po tipkama podsjeti na zaštitni izričaj Keitha Emersona (ELP, ex-The Nice). Pritom se u solistički dvoboj s gitarskom improvizacijom pokušava uplesti i Morse, ali ga Airey svojim orguljaškim umjetničkim djelom ovaj put potpuno zasjeni.
»Doing It Tonight« još je jedna ritmički pošteno razigrana skladba s blagim funkovskim pulsom, na kojoj si svoje brze prste pomoću šaljive solaže protegne ponajviše Morse, dok u tom podvigu Airey na klavijaturama ni najmanje ne zaostaje. Gillan ovaj put opet eksperimentira s različitim vokalnim pristupima, ali ovaj put svira ‘drugu violinu’ virtuoznim podvizima svojih drugova. Završni, kratki melankolični bombončić »Contact Lost« neutješna je Morseova gitarska solaža, koja na vrlo lijep način zaključuje jedan od najboljih albuma legendarnog teškorockerskog kolektiva od njihova ponovnog uskrsnuća sredinom osamdesetih nadalje.
Na »Bananas« su legendarni teškorockerski veterani doživjeli još jedno nužno potrebno zvučno osvježenje, koje se bez Aireyjeva dolaska nikada ne bi dogodilo, pa makar se nakon odlaska njegova slavnog klavijaturističkog prethodnika, bez kojeg si većina nije mogla zamisliti nastavak uspješne Deep Purple priče, to činilo još tako čudno. Usprkos tome što je to bio već njihov sedamnaesti studijski album, respektabilna starost pojedinih članova benda na njemu se ni najmanje ne primjećuje, jer »Bananas« od početka do kraja trajanja vrvi mladenačkim elanom.
Postava
Ian Gillan – vokal
Steve Morse – gitara
Roger Glover – bas gitara
Don Airey – orgulje, klavijature
Ian Paice – bubnjevi
Produkcija
Michael Bradford
Popis skladbi
1. House Of Pain (3:34)
2. Sun Goes Down (4:10)
3. Haunted (4:22)
4. Razzle Dazzle (3:28)
5. Silver Tongue (4:03)
6. Walk On (7:04)
7. Picture Of Innocence (5:11)
8. I Got Your Number (6:01)
9. Never A Word (3:46)
10. Bananas (4:51)
11. Doing It Tonight (3:28)
12. Contact Lost (1:27)
