Lokacija: Faak Am See / Austrija
Datum: petak, 08.09.2006
Ovo se pak još nikad nije dogodilo: da usput, u nasumičnom razgovoru, saznam dan prije da sutradan negdje kod Beljaka nastupa Alvin Lee. Bilo je to netom prije početka koncerta British R & B All Star Banda u St. Veitu, kad je austrijski kolega usred razgovora pitao našeg glazbenog starinu Dragana Buliča hoće li i sutra doći na Alvina Leeja u Austriju. Svi smo se zgledali: “Što, tko, gdje!?!?” Faak Am See, Harley Davidson Biker’s Weekend 2006. Presudno i tristo čupavih pregaženih gusjenica. Pa naravno. Lani sam tamo bio na Uriah Heep. A sutra veliki “finger flicker” Alvin Lee, kojeg nikad u životu nisam imao priliku vidjeti uživo!
Ide li tkogod sa mnom? Stari su ga vidjeli, mladi ga više ne slušaju,… i opet sam ostao sam, baš kao lani s Uriah Heep. A da mi izazov bude još sočniji, pobrinula se prijepodnevno-podnevna avantura na Grintovec.
Sat 20:20! Stojim u koloni vozila između izlaza za Tržič i Bleda. To je onaj prokleti dio gorenjske autoceste koji draga vlast naše države, koja tako revno brine o plodnosti i dobroj kondiciji slovenskog naroda, još uvijek nije dovela u red. Opet sam sastavio rječnik psovki dok sam čekao u koloni na račun države i njenih cesta, ali što ćeš. Tako je bilo i lani. A tko zna do kada će tako biti.
E, u Faak Am Seeju slika je bila posve drukčija. Ušao sam u “biker” selo. Djelovalo je poprilično praznije nego lani. Nakon 20-minutne šetnje progurao sam se u prvi red ispred pozornice. Lani sam ga euforično tražio, ovog je puta to bila tek rutina. Ispod pozornice se stiskalo nekih sitnih 3500 ljudi, a preda mnom u prvom redu već je ustrajno raspravljala o nadolazećem događaju skupinica francuskih bikera. S lijeva se čula austrijska njemačka, s desna talijanski, preda mnom francuski, iza mene češki… ukratko, savršen međunarodni festival. Na pozornici je i ove godine narod zamarao “beboidnim” najavama tamnoputi voditelj programa, koji je isprva vodio izvlačenje motocikla marke Harley Davidson. Slijedila je dodjela nagrade i slatkorječive riječi unuka konstruktora motora Harley Davidson i naravno samog časnog predsjednika tvrtke Harley Davidson, koji je još jednom naglasio da je riječ o najvećem biker skupu ne samo na starom kontinentu, nego u svijetu. Nakon napadaja šećerne i uz zijevanje od dosade, napokon je sve bilo spremno da počne koncert Alvina Leeja. I doista. Točno u 22.30!
Rock And Roll Music To The World i pogledaj ti njega, junačinu. Crvena Gibson ES 335, havajska košuljica smeđe boje s otiscima gitara, traperice – Alvin Lee glavom i bradom. Na pozornici su mu društvo pravila samo dva glazbenika, ali đavolski dobra! Pete Pritchard (bas gitara) i Richard Newman (bubnjevi). Klasičan udarni trio! Nakon mlakog odziva publike, ona se prilično brzo probudila kad je Alvin nastavio koncert klasikom Ten Years After naslova Hear Me Calling. “Hello you rockers and riders!” bio je Alvin dobro raspoložen. Slijedio je prvi mini vrhunac, opet legendarna, ako ne i jedna od najvećih klasika Ten Years After, I Can’t Keep From Cryin’ Sometimes, koju je Alvin odsvirao s mnogo većom mjerom crnog bluesy prizvuka od današnjih Ten Years After. Potrošio je puno manje nota, ali motivima koje je birao u srednjem dijelu (improviziranje) stvarao je posebno ozračje, koje je još za nijansu uspješnije oživljavalo stara vremena sedamdesetih. Bilo je bliže delti Mississippija i bilo je mračnije. Alvin je bio odličan. Slijedio je preokret. Basist je zgrabio kontrabas, uzjahao ga i počeo gnječiti žice, koje je vukao tako snažno da su žestoko udarale o drvo vrata i tijelo kontrabasa. Trio je udario s pravim rock n’ roll žarištem How Do You Do It. Nju je slijedila That’s All Right Mamma (orig. E. Presley) i publika se zaigrano naoštrila, za njom duhovita Don’t Want You Woman i s boogiejem začinjena I Don’t Give A Damn. Publika je ponovno poskočila uz izvedbu I Am Writting You A Letter, koja je sadržavala dug bubnjarski solo, stupnjevan iz kruga u krug. Set bubnjeva bio je sasvim klasičan za R & B komade. Dva tom-toma i dva kotla! (kao dan prije Pete York u St. Veitu). Ali ovaj put pred nama je bio bubnjar koji je koristio cijelo tijelo i duge zamahe te nije poznavao neku posebnu milost prema svom setu bubnjeva ni nježnu osjećajnost. Svirao je svom snagom, a na kraju je svoju točku stupnjevao do te mjere da je izgledalo kao da je na pozornicu dogrmjela parna lokomotiva. Ostala dva člana se vraćaju i bend odsvira izlaz te zaključi I Am Writting You A Letter. Slijedi jedan od dojmljivijih dijelova koncerta, i to Slow Blues In C. Alvin se ovom prilikom samo kratko obratio publici: “Everybody gets the blues sometimes!” (kad te boli duboko u tebi). Odlična solaža, majstor se uživio i pobrinuo za prelijepu osjećajnu solažu. Nakon te skladbe opustio je prste kratkom “rag time” točkom, koju je potpuno začinio “fingerpickingom” i tako opet bio spreman. Sada je slijedila opet ubrzana I’m Gonna Make It, no osjetnije se zapalilo ispod pozornice kad je trio započeo s Love Like A Man. To je bio vrhunac koncerta, jer je sadržavala enormno razvučenu improvizatorsku središnju točku. U njoj se Alvin poslužio usnom harmonikom. Kad je prestao puhati u nju, upotrijebio ju je kao naprstak na ruci i žarko dalje strugao i vukao po žicama. Zatim je usnu harmoniku spremio u džep i žustro se uputio nekoliko koraka unatrag do bubnjeva, gdje je zgrabio bubnjarsku palicu i njome izveo gitarsko “tapkanje”. Potom je prešao natrag na standardnu “prstnu” solažu, kasnije u nju duhovito upleo glavni motiv jednog od hitova Roberta Palmera te još samo gnječio i mljeo gitarske žice. Kad je bio na vrhuncu, stao je do mikrofona i klizio vratom gitare duž stalka (to bi trebao vidjeti Eric Sardinas!). Postalo je vruće koliko god može i ljudi su se veselili. No to nikako nije bio kraj. Alvin je rekao da odlazi kući (I’m Going Home), ali prije toga je još raspalio publiku: “Now we are gonna take you back to the Woodstock!”. Nije išlo bez I’m Going Home, nikako. Ljudi bi ga živog oderali da je zaboravio na nju. Naravno, to više nije tako brzo kao u sedamdesetima, a ipak je dovoljno divlje da je za završnu veselicu ispod pozornice zbrinuto. U I’m Going Home naravno nije izostao rock n’ roll medley s Hound Dog i Blue Suede Shoes. Koncerta je bilo gotovo nakon sat i pol. Alvin se vraća na bis i odsvira Choo Choo Mamma te se nakon toga oprašta s “Rock on!” Ipak se vraća na drugi bis i odsvira još jedan krajnje nabrijani rock’n roll komad – Rip It Up. Sat i 45 minuta se skupilo!
Alvin Lee je sa svojim triom pokazao da nakon svih tih dugih godina nikako nije za staro željezo. Naravno, s godinama je izgubio nešto ručne vještine i glas mu sigurno ne služi kao nekoć, ali je čovjek nekoliko puta priredio pravi scenski šou sa solističkim odklopima kojih je tijekom koncerta bilo napretek. Prava atrakcija bio je basist, koji je s perjanom lakoćom neprestano melodično nadopunjavao osnovne linije, tako da je u njima razvijao pravu gurmansku atrakciju. Potpuno školski stav i, kako rečeno, preciznost i brzina na mjestu. Čovjek je bio izvanredan u ovladavanju sviranjem na kontrabasu, koji je unosio u zvuk posebnu magiju i s njom je rock n’ roll dobio dodatni čar, čega je bio svjestan i sam Alvin Lee, koji se nekoliko puta poklonio svom basistu. Kako rečeno, silno energičan i uvjerljiv nastup. Alvin Lee s prepoznatljivim stilom i prepoznatljivim vokalom drži svoju formu i u novom tisućljeću te uvjerljivo razveseljuje mase, koje mogu uživati u majstorstvu ovog rock n’ roll i blues velikana. Zvuk je bio posve čist, trio je priredio odličan žur i Alvinovih “yeahova” tijekom nastupa, koji su njegov zaštitni znak, također nije manjkalo. Jedina mana bila je to što je pozornica od publike opet bila odmaknuta za cca. 10 m. Zašto takva politika organizatora festivala nije jasno. Valjda se ne boje da bi neki ludi biker punim gasom doletio kroz publiku preko skakaonice i sletio na pozornicu usred nastupa grupe? Ta distanca naprosto ubija kontakt benda s mnoštvom i i ovog sam puta pogrešao pristaniji i neposredniji kontakt. Inače, posjet koncertu legende pravi je pogodak. Je li netko već skužio gdje se kupuje karta?
autor: Aleš Podbrežnik
fotografije: Pieter Kentrop
Setlista:
1.Rock And Roll Music To The World
2.Hear Me Calling
3.I Can’t Keep From Cryin’ Sometimes
4.How Do You Do It
5.That’s All Right Mamma
6.Don’t Want You Woman
7.I Don’t Give A Damn
8.I’m Writting You A Letter
9.Drum solo (incl. outro I’m Writting You A Letter)
10.Slow Blues In C
11.I’m Gonna Make It
12.Love Like A Man
13.I’m Going Home
—bis I.—
14.Choo Choo Mamma
—bis II.—
15. Rip It Up
