Autor: Peter Podbrežnik
Izvođač: Marillion
Izdavač: EMI Records
Izdanje: 1983
Ocjena: 5/5
“So here I am once more…”. S tim legendarnim stihom počeo je u prvoj polovici 80-ih preporod progresivnog rocka. U vrijeme kad su punk, new wave i sintetički pop progresivni rock gurnuli skoro na rub opstanka, a legendarni bendovi poput Yes, Genesis, Kansas i ostalih smšili se u pretjeranu komercijalizaciju svojih radova i prodali svoj glazbeni izraz za veći komercijalni uspjeh, na tlu Velike Britanije (pa gdje drugdje?) pojavila se šačica ambicioznih mladih bendova, odlučnih da već gotovo mrtvom žanru ponovno udahnu život. A na čelu su im bili Marillion sa svojim karizmatičnim škotskim pjevačem Fishom (njegovo pravo ime, Derek Dick, bilo je manje privlačno), koji je svojim izuzetno karizmatičnim vokalom i scenskim nastupima ponovno probudio duh Petera Gabriela (ex-Genesis), a time i duh svega najboljeg iz zlatnog doba progresivnog rocka. Već prvim singlom “Market Square Heroes” (1982) Marillion su najavili da se ne šale i da svoju glazbenu misiju misle ozbiljno. Usprkos čestim usporedbama sa starijim prog rock bendovima, ponajprije s Genesisima (zbog već spomenute srodnosti između Fisha i Gabriela), koji su nedvojbeno znatno utjecali na njihov glazbeni izraz, Marillion su bili potpuno samosvojan bend koji je već na početku ponudio posve prepoznatljiv zvuk. Tako je Fish već tada sa svojim izvanrednim ispovjednim tekstovima, u koje je često izlijevao samoga sebe, bio jedan od najboljih pjesnika u (prog) rock glazbi. Gitarist i osnivač benda Steve Rothery ubrzo je postao poznat kao jedan od najrafiniranijih gitarista tog vremena. Njegova gitarska tehnika pomalo je podsjećala na izvrsne gitariste poput Davida Gilmoura (Pink Floyd) ili Andrewa Latimera (Camel), ali s posve karakterističnim zahvatima. I Pete Trewavas na bas-gitari bio je jedan od najoriginalnijih basista novog vala prog rocka, što je zapravo i dalje. Mark Kelly je na klavijaturama dodao potrebnu mjeru simfonike, koja je cijelo vrijeme ostajala u umjerenim količinama, podređena ritmu i gitari, sa zvukom klavijatura karakterističnim za 80-e, po kojem se bend znatno odvojio od svojih prethodnika iz 70-ih (a to je s godinama postalo jedno od glavnih obilježja neo-prog rocka). Vrijedi spomenuti i bubnjara Micka Pointera (danas u bendu Arena), koji je svojim jednostavnim, ali udarnim načinom bubnjanja dodao svoj mozaik dobroj ritam-liniji benda. Marillion su tada zacijelo bili najveća nada ljubitelja progresivnog rocka, a kad su izdali svoj prvijenac, te su nade više nego nadmašili. Stvorili su naime veličanstveno remek-djelo i definitivni album novog žanra neo-prog rocka, kojem su tada nehotice bili suosnivači. To je nešto što pri debiju uspije samo rijetkim bendovima.
Da je riječ o posebnom albumu, najavljuje već pogled na odličan omot, djelo Marka Wilkinsona, na kojem vidimo tužnog dvorskog ludu s violinom (zaštitni lik iz ranog razdoblja benda) kako, usamljen i slomljena srca, uzalud pokušava napisati ljubavnu pjesmu. Taj neobični lik je naravno samo jedna od mnogih Fishevih personifikacija, koja nas uvodi u koncept njegovih duboko osobnih tekstova. Središnja tema ovog albuma je naime nesretna ljubav i međuljudska otuđenost koja često vlada u modernom svijetu . Na albumu je šest visokokvalitetnih duljih skladbi, uglavnom epskih motiva, a sve one redom odlikuju se izuzetnom raznolikošću, intenzitetom i inovativnošću. Dakle, najboljim svojstvima progresivnog rocka. Album krasi i odlična produkcija, koja je zacijelo bila ispred svog vremena.
“Script For A Jester’s Tear” otvara se tužnim i tihim uvodom u kojem čujemo melankoličan Fishev vokal, koji izražava neizmjernu bol zbog gubitka voljene osobe. Slijedi (legendaran) udarni prijelaz na bubnjevima, na kojem nastupa Rotheryjev “plačući” gitarski solo. Fishev dramatični vokal pun je neukrotivog žara koji se vrti od melankolije do bijesa, kakav može izazvati samo slomljeno srce. Njegov vokal u prepletu s gitarskim solama stvara izuzetnu atmosferu, koja se cijelo vrijeme mijenja i po raspoloženju i po ritmu . Između pojedinih prijelaza izmjenjuju se mirne i dramatične dionice, a Fishev vokal tada često zvuči narativno. Najlegendarniji, najnostalgičniji i najdramatičniji je pak izlaz iz skladbe s besmrtnom tercnom melodijom i izuzetnim vokalom, koji slušatelju još dugo poslije ježi kožu. Nedvojbeno jedno od najmelankoličnijih i najemotivnijih, ali i najveličanstvenijih djela u povijesti (neo) progresivnog rocka i po mom mišljenju definitivna skladba tog razdoblja benda (a i moj najdraži njihov rad). Slijedi klaustrofobično udarni “He Knows You Know” sa svojim izdaleka prepoznatljivim gitarskim rifom, koji govori o otuđenosti i ludilu što ga izaziva ovisnost o drogama. Opet čujemo Fishev dramatični i gotovo patnički vokal dok pjeva o otuđenosti ovisnika koji tone u stresu, manijama, ludilima i iluzijama što ih izaziva uzimanje droga. Legendarni prijelazi preko Kellyjeva sintisajzera i Rotheryjeve melankolične sole izazivaju glavni klimaks. Kad Fish ponovno nastupi sa stihovima “he knows you know”, podržan je pratećim vokalima i tada skladba doseže vrhunac. To je prekrasna skladba i jedna od prvih u rocku koja jasno upozorava na probleme uzimanja droga. Izašla je i na njihovom drugom singlu. Jedan od brojnih vrhunaca albuma je i epski i izuzetno raznoliki “The Web”, još jedna veličanstvena tvorevina koja će zauvijek ostati u srcima ljubitelja benda. U skladbi oduševljavaju ponajprije izuzetno raznoliki prijelazi i niz domišljatih i suptilnih Rotheryjevih sola, podržanih Kellyjevim sintisajzerima. I ovaj put glavni nosilac djela je Fishev izuzetno raznolik i karizmatičan vokal, koji skladbu više puta odnese u sasvim neke druge sfere, takoreći u neku drugu dimenziju. Nevjerojatno je kakvu atmosferu je sposoban stvoriti taj izuzetni pjevač, koji inače nikad nije slovio po svojim tehničkim sposobnostima. Posebno “ubija” Rotheryjev solo u srednjem dijelu, koji je zacijelo jedan od njegovih najboljih na albumu. Osobito oduševi u trenutku kad mu se pridruže nagli prijelazi Pointerovih bubnjeva i sjajan upad Kellyjevih ambijentalnih klavijatura. Nakon čega Fish, opet sa sasvim drugačijom bojom glasa, djelo prenosi u novu dimenziju. U završnici slijedi izvrstan splet Kellyjevih i Rotheryjevih sola, poduprt odlučnom ritam-linijom i naravno Fishevim vokalom, koji konačno rasplete gustu mrežu te prekrasne višeslojne skladbe. Nakon čak tri do krajnosti dramatične tvorevine slijedi trenutak opuštanja i vrijeme za zabavu. Nastupa naime nezaboravni “Garden Party”, još i danas jedna od najomiljenijih stvari benda. Nije teško zaključiti zašto. S jednostavnim, lagano poskakujućim i ujednačenim ritmom te podrugljivim tekstom o dekadenciji britanske visoke buržoazije, nadasve je zabavna tvorevina koja bend prvi put prikazuje i kao izvrsne zabavljače s dobrim smislom za humor. Glavni refren nije ništa posebno, ali su pojedini instrumentalni dijelovi izuzetno zabavni i originalni. Prije svega to vrijedi za Fishev vokal, koji je ovdje jedan od najboljih na albumu. Osobito je zabavan onaj dio u kojem Fish u stihovima opisuje najdraže tajne aktivnosti veselog društva. Ni ovaj put ne nedostaje upečatljivih gitarskih i klavijaturskih sola. Na kraju skladba dobiva sasvim poseban obrat kad se brzim ritmom zaključuje poziv na vrtnu zabavu. Sljedeća skladba, “Chelsea Monday”, opet je posve drugačijeg raspoloženja i strukture, jer se otvara prilično mračnim i sporim uvodom. Nakon čega, poslije Fishove sočne vokalne igre, nastupa ubojiti Rotheryjev solo, koji slušatelja opet oduševljava intenzitetom i suptilnošću. Posebno godi njegov unos tercnih melodija, koje čak pomalo vuku na one po kojima inače slove Iron Maiden. Najbolji dio je kad se Fishev razjareni i melankolični vokal skladno prepliće s gitarskim solima. Skladba je puna raznolikih raspoloženja, a cijelo vrijeme prevladava neka napeta i mračna atmosfera. Posljednja stvar na albumu je zavojita i raznolika remek-djelo “Forgotten Sons”, posvećena tragičnim događajima povezanim s nekim terorističkim napadom iz prošlosti, koja po mom mišljenju sadrži neke od najboljih Fishevih vokalnih izvedbi u cijeloj njegovoj karijeri. Ritam je ovdje jedan od najintenzivnijih na albumu, a Rotheryjevi ukusni solo dionici ovaj su put u produkciji nešto malo potisnuti u pozadinu. Bez obzira na to, i ovaj put demonstrira neka od svojih najboljih i najtvrđih sola. U srednjem dijelu iznenadi i funky ritam i gitarski solo, nakon čega slijedi ono glavno. Kao što je već spomenuto, Fish je ovdje u vrhunskoj formi i njegov glavni trenutak nastupa u srednjem dijelu, gdje si priušti kraću naraciju u ulozi nekakvog ludog i huškačkog vjerskog fanatika. Osobito je šokantan njegov završni, fanatični usklik “amen”, nakon kojeg slijedi još nekoliko militantnih poklika. Jedna od najboljih kritika gluposti poput organiziranih religija i birokracije. Vrhunac je pak legendarni epski završetak s melankoličnim gitarskim solom i do kraja razjarenim Fishevim vokalom, koji apelira na sve zaboravljene sinove što su pali pod utjecaj svakojakih samoubilačkih sekti ovog svijeta.
Ponovljeno, dvostruko izdanje iz 1998. nudi izvrstan izbor bonus skladbi. Među njima po važnosti i prepoznatljivosti zacijelo najviše odskače legendarni prvi singl benda “Market Square Heroes”. To je jednostavnije građena skladba koju krase poskakujući ritam i, kao uvijek, odličan Fishev vokal, osobito u melodičnom glavnom refrenu. Njome su Marillion već na početku karijere dokazali da imaju izuzetan talent i za stvaranje kompaktnijih i komercijalno pristupačnijih radova (što će se u budućnosti i isplatiti). Skladba je postala osobito popularna na njihovim koncertima, na kojima je Fish u keltskoj maski s gotovo fanatičnim žarom kroz tekst pozivao na revoluciju. “Three Boats Down From The Candy” možda ima smiješan naslov, ali riječ je o još jednom izvrsnom, manje poznatom radu benda, koji je izašao samo na B-strani singla. Još jedna dramatična skladba, puna izmjena raspoloženja i brojnih prijelaza, koju krasi odličan glavni prijelaz, kad nastupa izuzetna instrumentalna dionica s još jednim besmrtnim Rotheryjevim solom (s lakoćom jednim od njegovih najboljih). Slijedi i melankolični Fishev refren. No obje spomenute stvari s lakoćom zasjenjuje epska suita “Grendel”, koja je također izašla samo na singlu. Riječ je o jedinom duljem epu benda, koji se duljinom (a i kvalitetom) približio radovima legendarnih bendova 70-ih. To je i jedina tvorevina benda koju je moguće opravdano usporediti s nekim radom Genesisa. Središnji motiv te skladbe naime prilično podsjeća na onaj iz Genesisove klasike “Supper’s Ready” (dionica “Apocalypse in 9/8”) s njihova legendarnog albuma “Foxtrot (1972). Ipak, “Grendel” se i dalje dovoljno razlikuje od svog poznatijeg uzora da je riječ o jednom od najveličanstvenijih radova benda. I tekst je odličan. Priča naime priču o legendarnoj neman Grendel (iz srednjovjekovnog epa Beowulf), ali očima nemani (po modernijem književnom predlošku). Koliko god nosio sličnosti s spomenutim Genesisovim radom, ovo će djelo uvijek ostati jedinstveno i među njihovim najboljim skladbama, jer nikad više nisu stvorili ništa slično (u smislu glazbene strukture). Bilo bi naravno pretjerano reći da je to njihov najbolji rad, ali zacijelo je njihov najambiciozniji rad do sada. Od radova koji su izašli na B-stranama singlova tu je još i “Charting The Single”, koja je zacijelo najslabija skladba na ovom izdanju. Preostale tri bonus skladbe su demo verzije “Chelsea Monday” i “He Knows You Know” te alternativna verzija “Market Square Heroes” (i ta je verzija drugačija od one koja je izašla na singlu).
Nakon izlaska albuma uslijedila je jedna od rijetkih, ali važnih promjena u povijesti benda. Mick Pointer, inače posve solidan bubnjar i izvorni član benda, kao njihova “najslabija karika” morao je na Fishev poticaj ubrzo nakon izlaska albuma spakirati kovčege. Zamijenio ga je Ian Mosley (ex-Steve Hackett, ex-Curved Air), koji je i danas njihov bubnjar. Nakon mnogo godina Mick je uspio naći pravo mjesto u novijem neo-prog bendu Arena, koji je u mnogočemu nastavio upravo ono što su Marillion zapisali ovim albumom.
“Script For A Jester’s Tear” jedno je od najveličanstvenijih dostignuća u povijesti progresivnog rocka i ključni album benda (i to ne samo benda, nego cijelog neo-progresivnog rocka). To je i album koji bih preporučio onome tko ih ne poznaje i ne zna odakle početi. Od kasnijih albuma benda razlikuje se ponajprije uravnoteženom udarnošću i epskošću, koje Marillion nikad više nisu ponovili (po mom mišljenju namjerno, jer su se glazbeno počeli razvijati u drugom smjeru, koji je imao manje veze s utjecajima klasičnog prog rocka 70-ih). Marillion su u narednim godinama stvorili još niz odličnih i zrelijih albuma, ali nijedan nije uspio nadmašiti nostalgičnu auru i intenzitet njihova veličanstvenog debija.
Postava
Fish – vokal
Steve Rothery – akustična & električna gitara
Pete Trewavas – bas-gitara
Mark Kelly – klavijature
Mick Pointer – bubnjevi, udaraljke
Produkcija
Nick Tauber
Popis skladbi
1. Script for a Jester’s tears (8:39)
2. He knows you know (5:22)
3. The web (8:48)
4. Garden party (7:15)
5. Chelsea Monday (8:16)
6. Forgotten sons (8:21)
Trajanje albuma: 46:44
Bonus CD (izdanje iz 1998.)
1. Market Square heroes (Battle Priest version) (4:17)
2. Three boats down from the candy (single) (4:30)
3. Grendel (Fairdest Studios version) (19:08)
4. Chelsea Monday (Manchester Square version) (6:52)
5. He knows you know (Manchester Square version) (4:28)
6. Charting the single (single) (4:51)
7. Market Square heroes (Rerecorded) (4:48)
Ukupno trajanje: 95:47
