Izdavač: Atomic Fire Records
Datum izlaska: 11. 2. 2022.
Produkcija: Jens Bogren
Trajanje albuma: 55.45 min.
Žanr: Melodic Death Metal/Progressive Metal
Ocjena: 9.0/10
Amorphis su ušli u 2022. godinu s posljednjim albumom trilogije koju je sastav započeo albumom »Under The Red Cloud« (2015), a nastavio njegovim nasljednikom »Queen Of Time« (2018). »Halo« je već četrnaesti studijski album ovog dugovječnog i osobito u posljednjem desetljeću izuzetno kreativnog finskog sastava. U svemu iznimno konzistentan, kvalitetom ravnopravan nasljednik obaju prethodnika, a na trenutke naprosto briljantan, ako ne i odličan. Toliko uvodno za sve koje ne žele tonuti u daljnje odlomke ovog recenzentskog eseja.
Bend se nakon stilske tranzicije, kojom je obilježeno prvo razdoblje djelovanja, nekako ustalio uz glazbenu formulu koju je zacrtao albumom »Eclipse« (2006) i učvrstio s »Skyforger« (2009), a koju je na idućim albumima usavršavao i njegovao do ekspresivnog optimuma. Sastav dakle i s najnovijim uradkom ostaje vjeran tim elementima i zvuči onako kako mogu zvučati jedino Amorphis.
To najavljuje već odmah na početku Northwards, koji zapravo na jednom mjestu sažima sve po čemu hipno prepoznaješ Amorphis. Jetka, mračna, bolna gitarska fraza koja nagovara dramatično, a istodobno bombastično, u mid eight pasaži počinje se razvijati izrazito progresivno, a pojedini gitarski ornamenti ponovno dodaju onaj folk dodir. Tu je briljantan vokalni doprinos Tomija Joutsena, koji već tradicionalno briljantno alternira između grmljavine i čistog melodičnog vokala. Gradacija atmosfere doseže krešendo u zapamtljivom i ultra-muzikalnom napjevu. Melankolija, misticizam!
Većina skladbi teži progresivnometalskom razvoju, često i zahvaljujući ritmičkim rješenjima odnosno strukturama koje plasira dinamično i istraživačko bubnjanje iskusnog Jana Rechbergera, no taj je element istodobno vješto prikriven razvojem bombastične muzikalnosti, koja je u refrenskim napjevima uhvaćena u When The Gods Came, naslovnoj skladbi ili fenomenalnom The Moon. Seven Roads Come Together otvara se motivom koji je već dobro poznat i djeluje kao da je pobjegao sa »Skyforger«, no osobito je razvoj ove kompozicije dokaz izuzetne skladateljske zrelosti i iskustva sastava. U nastavku je skladba zamišljena progresivnometalski, a pokreće je deathmetalsko mračnjaštvo s jedne strane te natruhe folk estetike s druge strane. Jedna od najdovršenijih kompozicija albuma, koja bi na poziciji otvaranja s lakoćom mogla zamijeniti inače ništa manje odličan i mračan Northward. Uz maloprije spomenute Northward i Seven Roads Come Together, nailazimo na jedan od deathmetalski najnaježenijih trenutaka i u strofi skladbe The Wolf, koju obilježava tipičan atmosferski preskok u ultra muzikalni refrenski napjev. Trik koji spada u tipičnu Amorphis nomenklaturu aranžiranja. Sastav ‘mid-eight’ pasaže koristi za duboko domišljate i prepredeno detaljizirane modulacije u kojima se posljedično i raspoloženja unutar skladbi odmiču na posve drugu razinu. Tu se skladbe razvijaju do mjere čak i nepredvidivo (npr. integracija zbora s folk napjevom u ‘mid-eight’ pasaži skladbe The Wolf). Pritom sastav ni načas ne gubi izrazitu i visokointeligentnu nit održavanja skladateljske kompaktnosti.
I ostatak albuma zastupljen je tipičnom formom komponiranja, koju su Amorphis već izbrusili do u tančine, a u njoj opet impresioniraju i majstorskim uklapanjem simfonijskih elemenata. Album sastav predstavlja sa žestokom vehemencijom, koja nije opasana samo melankolijom i mistikom, već i ‘zlokobnim zamasima’. Ljubitelji ovog sastava ni ovaj put novom materijalu neće moći odoljeti ni načas.
Pitanje je kako bi izgledao album »Halo« bez svih tih ‘lockdown podviga’ i čudnih vremena nerazumljivog, neprekidnog ograničavanja od strane ‘mučitelja’ u kojima živimo posljednje dvije godine. Da svega tog scenarija nije bilo, album »Halo« vjerojatno bi izašao već dvije godine ranije, ili bi Amorphis u razdoblju posljednje četiri godine snimili i objavili umjesto jednog dva albuma. Kako god filozofirao, jedan od obojice gitarista, a to je Esa Holopainen, u međuvremenu između albuma »Halo« i prethodnika »Queen of Time«, prošle je godine objavio fenomenalan samostalni studijski album Silver Lake (Rockline recenzija), koji sjajno i kao na dlanu bilježi odakle jedan od glavnih skladatelja Amorphis materijala crpi svoju kreativnu inspiraciju. Veze između samostalnog albuma Ese Holopainena i novog Amorphis albuma, u smislu odmaka od tipičnog Amorphis formata, teško je tražiti, no »Halo« se takvim odmacima, koji za Amorphis nisu baš tipični, približava upravo u svom završnom činu, a to je baladno čeznutljiva i akustična My Name Is Night, gdje pečat ostavlja vokalno gostovanje pjevačice Petronelle Nettermalm (Paatos), koja se s Joutsenom uključuje u potresan vokalni duet. Ta skladba nudi još jedan atmosferski odmak albuma, koji s druge strane s perjanom lakoćom budi neiscrpnu žeđ da si album »Halo« zavrtiš iznova.
Bend u relativno redovitim razmacima objavljuje kvalitetno konzistentne studijske uratke koji su izrazito izbrušeni i dovršeni. To vrijedi i za najnoviji studijski uradak, koji zadržava glazbene koordinate prethodnika »Queen of Time« i kojim sastav pri prvom slušanju više niti ne iznenađuje. Kad album poslušaš više puta, otkrivaš na njemu hrpu detalja kojima se ne možeš načuditi, jer je riječ o činima domišljato iskričavih i prefriganih rješenja, kako komponiranja, tako i aranžiranja. Amorphis dakle i s albumom »Halo« ostaju veliki majstori svog posla. Možemo reći majstori rukovanja svojom glazbenom recepturom, koja ostaje jedinstvena mješavina melodičnog death metala, progresivnog metala te teatralnog unosa folk i simfonijskih elemenata. Čak i ako sastav ne donosi ništa novo, njegov unikatni glazbeni izraz i na novim glazbenim uradcima uvijek budi dovoljno uzbuđenja. »Halo« je dakle obavezan album za sve Amorphis manijake.
Autor: Aleš Podbrežnik
Popis skladbi:
1. Northwards
2. On The Dark Waters
3. The Moon
4. Windmane
5. A New Land
6. When The Gods Came
7. Seven Roads Come Together
8. War
9. Halo
10. The Wolf
11. My Name Is Night
Postava:
Tomi Joutsen – vokal
Esa Holopainen – gitara
Tomi Koivusaari – gitara, prateći vokal
Santeri Kallio – klavijature
Olli-Pekka Laine – bas-gitara
Jan Rechberger – bubnjevi, udaraljke, klavijature
Gostujući glazbenici:
Francesco Ferrini – orkestracije, klavijature
Jesse Bartholomew Zuretti – orkestracije, klavijature
Erik Mjörnell – gitara na skladbi br. 11
Oskari Auramo – udaraljke
Petronella Nettermalm – ženski vokal na skladbi br. 11
Noa Gruman – dodatni ženski vokali
