Mjesto: Teatro degli Arcimboldi, Milano, Italija
Datum koncerta: 24.03.2006
Broj posjetitelja: 3
Cijena karte: 13.000,00 – 25.000,00 SIT
Wot’s…Uh the Deal!!! Tri puna autobusa, s klenim vođom, neustrašivim Concert Freakom na čelu, u totalnoj akciji! Invazija na Milano je počela. Oko 17:00 već smo švrljali i dangubili po gradu grijeha. Vrijeme smo ubili u obližnjem zabavno-shopping centru, koji je bio vrlo nalik našem Koloseju i kao takav imao čak nekoliko restorana, među kojima smo odabrali baš onaj u kojem poslužuju samo vino na bocu, a ne vino na čašu. Dakle, poslužiti se bocom vina bilo je moguće, dok vino točeno u skromnu decilitarsku čašicu naprosto nisi mogao naručiti. Riječ je o američkom Steak Houseu, iako smo žudjeli za porcijom špageta, paradoks globalizacije,… Ah, to američko (uglavnom) “smeće” nemarno razbacano posvuda po Zemlji,… ponekad im stvarno nema ravna.
Okej, idemo k biti. Neću pisati biografiju velikana rock glazbe koji je 06.03.2006 napunio 60 godina, a zapravo se radilo o događaju koji je u glazbenom svijetu jedan od vrhunaca ove godine. S Gilmourom na pozornicama riječ je zapravo o najautentičnijem nastavku pinkfloydovskog koncertiranja, koje je zamrlo nakon 1994.
Teatro degli Arcimboldi dvorana je u stilu našeg Cankarjevog doma i ima mjesta za samo 2.500 ljudi. Cijene su bile zasoljene k’o vrag, a najjeftinije su bile 13.000,00 SIT, ako si se “skromno” zakopao za sjedenje na galeriji drugog kata. Naravno, u Teatru je vrelo kao u mravinjaku, originalni artikli službenog “merchandisea” imali su veselo napuhane cijene, dok su vani “nomadski” trgovci prodavali kvalitetne majice ukusnog dizajna za svega 10,00 €.
Hvala bogu da nema predgrupe. One mi uvijek idu na živce zbog čekanja. Uostalom, pronaći legitimnu predgrupu za Gilmoura, to bi bilo životno djelo za nominaciju za Oscara. Odjednom su se ugasila svjetla u dvorani. Narod je u jedan glas podigao prokleto glasan urlik oduševljenja, koji mi je skoro razvalio oba bubnjića. Vraga, da se ne bi tako ponavljalo kroz cijeli koncert, uplašio sam se, no kod temperamentnih Talijana to nije ništa posebno. Dvoranu su u međuvremenu već preplavili zvuci Castellorizona. U trenutku kad je odjeknula prva nota gitare, snop zraka obasjao je poznato lice našeg starog prijatelja iz “floydovskih” vremena. Ljudi su opet u jedan glas odrepetirali novu kanonadu pljeska i glasnog, gotovo deliričnog, vriska. On An Island i cijela grupa s Davidom na pozornici. Sivi gentleman za klavijaturama? Prokleto je sličan Richardu Wrightu, Davidovom pinkfloydovskom kompanjonu. Pored njega Jon Carin, još jedan klavijaturist koji je nekoć već surađivao s grupom Pink Floyd. Na Gilmourovoj desnoj strani Guy Pratt, basist, koji se može pohvaliti Carinovim stažom, a dalje udesno sam samcati legendarni Phil Manzanera, inače gitarist Roxy Musica, dok je za bubnjevima sjedio manje poznati Steve Di Stanislao. Zvuk grupe, koji je bio malenkost preglasan kroz On An Island, ekipa zadužena za to ispravila je nakon srednjeg instrumentala. David je pri najavi druge pjesme The Blue rekao da on i njegova kompanija namjeravaju u prvom dijelu koncerta u cijelosti odsvirati novi studijski album “On An Island”. Kao pravi perfekcionisti, pripremili su sve potrebno da se glazba skladno slijevala sa scenografijom (“light” show), koji je bio onaj što ga je David preuzeo iz svoje matične grupe. Ta vizualizacija uz glazbu odvela nas je ravno u drugi svijet. Ravno na otok. Modrina je bila zarazna i nisi joj se mogao dugo opirati. Da bi što prije privukao na pozornicu samog Dicka Parryja, Gilmour je malo obrnuo redoslijed pjesama pa su umjesto Take A Breath počeli atmosferičnim instrumentalom Red Sky At Night. Sukladno tome pozornicu je preplavilo tamno grimizno crveno svjetlo, koje je bilo fokusirano naravno na legendarnog saksofonista, koji je svirao za Pink Floyd već na ploči “The Dark Side Of The Moon” (1973). Nakon toga dečki uskaču u odličan “bluesy” komad This Heaven, gdje Gilmour prvi put na koncertu uzima svoj strašni naprstak – klizač za prst (ako ga pokušam pohrvatiti), polaže akustičnu gitaru na stalak u ležeći vodoravni položaj, kao da dijete u kolijevku stavlja, i počinje njime vući po žicama. Da, da, “The Meddle” zvuci, brrrr… što su radili mravci. Slijedila je Then I Close My Eyes s jednostavnim, ali impresivnim “delay” motivom, iz kojeg je grupa razvila grandioznu atmosferu, jer je na kraju u dvorani sve zajedno zvučalo kao da je na pozornici cijeli filharmonijski orkestar. Tek poslije toga grupa je prvi put ozbiljnije “rockerski” planula i konačno je na red došla već spomenuta Take A Breath, koja je na pozornicu i u dvoranu donijela apsolutno nove osjećaje i atmosferu. Pozornica je buknula. Nezamjenjivo “floydovsko” reflektiranje usisalo nas je u pjesmu. Grupa je na pozornici odjednom postala vrlo živahna i čvrstim “rockerskim beatom” odvela nas sve do intenzivnijeg ljuljanja na stolcima. Smile je sve skupa prevrnula natrag u novo nježno krhko lebdenje, Gilmour opet s “klizačem za prst” i akustičnom gitarom vuče “doooooooolge slide” po žicama. Uz sljedeću pjesmu A Pocketful of Stones doslovno smo ukočeno zastali, jer je pjesma ledeno hladna, opskurno mračna, ali s izvanrednim psihodeličnim momentom. Prvi dio zaključen je završnom pjesmom Where We Start i trajao je cijeli sat. Gilmour je sa svojom družinom uspio dočarati jedinstven svijet po uzoru na pravu floydovsku magiju, svijet koji me odveo u trans, i kad su glazbenici napustili pozornicu, odvukao sam se van na hodnik i 20 minuta zurio u veliki hol koji su ljudi hiperaktivno ispunili. Glava mi je bila potpuno prazna, a osjećaj je bio kao da sam u nekom filmu ili da sanjam čudne snove. Sve je treperilo preda mnom, mali ljudi su ispod mene trčkarali, kupovali majice, naručivali kavu i vodu te grozničavo onečišćavali zrak, pardon, punili WC prostorije…
No, da povučem crtu ispod prvog dijela i spustim se na realno tlo. Unatoč slasti kojoj smo bili izloženi, prvi dio nije bio optimalan ili takav kakav bih želio i očekivao. Prije svega zvuk na početku koncerta. Grupa je bila preglasna. To su brzo sanirali i spustili klizače usred komada On An Island na ušima prihvatljiviju količinu decibela. Drugo, ni pjevanje Davida Gilmoura više nije kao nekoć. Pogotovo u visokim registrima više nije uvjerljiv i nekoliko puta ga je malo “povuklo” ili mu je nestalo glasa da bi uzeo odlučan i primjereno ugođen ton. Ni solaža u On An Island nije bila savršena. Magneti nisu vukli kako treba i tijekom dugih “pull off-ova” tonovi su se prebrzo gubili, tako da solaža nije imala potreban kontinuitet, a pjesma je tako izgubila potrebno visoko ozračje, koje nosi na studijskom albumu i koje majstor slide gitare inače tako učinkovito može oživjeti. Dakle, nadam se da će roadieji i Gilmour sljedeći put pažljivije povezati sustainer s magnetima pa će “vući” onako kako se zaželi.
Drugi dio. Tama na pozornici. Prva silueta bio je Rick Wright. Melotron otvara nastavak. Uvod dakle. Što bi tome moglo slijediti. “Pliiiink” … Pa to je Shine On You Crazy Diamond. Fantastika, nema što. Naravno, Gilmour na gitari, Parry na saksofonu, Wright savršeno na klavijaturama. Sve djeluje besprijekorno, dok…, da opet dok. Dok Gilmour nije otvorio usta. Bubnjevi utihnu i komad se pretvori u baladu točno na mjestu gdje u njega ulaze stihovi. Gilmour je iskrivio linije i provukao ih putevima vlastite improvizacije, pa niže, da im je mogao biti dorastao. Naravno, atmosfera je buknula uz svaku solažu i kroz dvoranu je zašumjelo da je bilo joj! Ljudi su nekoliko puta doslovno lupali nogama o pod, da se on pošteno potresao, ali vokalni nastup je ipak malo posustao. Lijepo iznenađenje uslijedilo je u nastavku, kad je glavni vokal preuzeo Rick Wright i kad su Pink Floyd, pardon Gilmour et al., počeli s Wearing The Inside Out. Komad s turneje “Division Bell” Pink Floyd naime nisu svirali. Nekako sam u refrenu propuštao ženske back vokalne linije originala, koje u njega “sjedaju” savršeno, jer njihova sanacija muškim glasovima nekako nije bila primjerena zamjena. Skok na ostavštinu Syda Barretta i akustičnu pjesmu Dominoes s Barrettova drugog solo albuma “Barett” (1970), bio je vrlo ljubazan i simpatičan potez, a za njom u ničemu nije zaostajala Fat Old Sun. Ta je pjesma kroz sve te godine jako sazrela, brojeći naime 36 proljeća, otkad je izašla 1970. na floydovskoj ploči “Atom Heart Mother”. Prvi dio bio je akustičan, s Gilmourom naravno u apsolutnom prvom planu, u drugom dijelu aktivno se uključuje ritam linija, a na kraju si svi priušte kraći izlazni “jam”, koji je odlično zapalio pozornicu. Obje spomenute pjesme na set listi tijekom Gilmourove turneje u pojedinim večerima povremeno su zamijenjene s Coming Back To Life te Wot’s…Uh the Deal.
Osjećalo se da je auditorij naprosto ekstatičan. Trenuci ekstaze i oduševljenja pak su poskočili u trenutku kad su pozornicu zahvatili (snimljeni) shizofreni krik i njegov odjek. On se slio u debelo masivni E mol, koji je najavio Breathe. To je djelovalo besprijekorno! Savršeno. Sve je bilo usklađeno. Zvuk, vokali, prateći vokali, Gilmour i nezamjenjivo sviranje gitare jedinstvenog pečata, neponovljivog ili teško ponovljivog zaštitnog znaka. Savršenstvo nije popuštalo ni u Time, koji Gilmouru vokalno još uvijek jako godi. Moćno zvono, koje je krasilo set bubnjeva, značilo je samo jedno. High Hopes! Ostao sam bez riječi, bez misli. Gilmour se posvetio sviranju klasične gitare i u prvi plan je uz njegovo pjevanje stupao nezamjenjivi zvuk njegovih plastičnih žica nakon izvanrednog pastoralnog uvodnog dijela. Pjesma mnogih atmosfera, izvanrednog srednjeg instrumentalnog dijela. Doslovno me digla iz sjedala, doslovno sam se teško zadržavao u normalnom psihofizičkom stanju. Gilmour naravno nije zaboravio na izlazni dio i “steel pedal” gitaru, gdje je šareno klizio po žicama, kako zna samo on. Kraj je bio vrhunski. “Steel pedal” je spontano utihnuo i melodija koja je prije samo držala pozadinu kompozicije (Wrightove i Carinove klavijature) odjednom je ispunila dvoranu. Umjetnici su umjetnički, s iskonskim osjećajem, potpuno nježno sve tiše iz kruga u krug izveli “fade out” u potpunu tišinu. Gotovo potpunu tišinu, jer je dvoranu ponovno zahvatila lavina grozničavog ozračja temperamentnih Talijančića. Bili su zaista prokleto glasni i u trenutku sam poželio da svima u dvorani svežem ruke i zalijepim usta nepropusnom selotejp trakom. Tišina je naime važan dio floydovskog svijeta, “braćo Talijani, zar vam to nije jasno!”.
Gilmour je za kraj odveo publiku u nebesa. Zvuk. Poznati zvuk. Je li negdje u blizini podmornica? Ne mogu vjerovati! Bila je to Echoes… bila je to ona 23-minutna umjetnina kakve su bile popularne prije 35 godina i odsvirana je bila grandiozno iznad svega. Od svega je najljepše dočarala Pink Floyd. Od svih kompozicija te večeri njezina je izvedba doista najjasnije sjala. Bojao sam se da će dečki svirati nekakav “medley” i da se samo bljutavo šale s onim početnim zvukovima iz Echoes. A onda se uključi vokal. Nezamjenjivi duo Wright – Gilmour. Brrrr, opet žmarci. Nakon “milijardu” godina Echoes opet na pozornici iz usta i gitare Davida Gilmoura. Pjesma mnogih motivskih preklopa, mnogih atmosfera. Mogli su je prekinuti u bilo kojem trenutku i prebaciti na recimo Another Brick In the Wall pt. II te u tren prodati svoj intelekt, ali nisu. Odsvirali su cijelu pjesmu od početka do kraja i dvoranu je preplavljivala jedinstvena magija glazbe, oplemenjena markantnim “light” showom.
Pravog fana pritom mora preplaviti istinski osjećaj sreće. Nakon koncerta čavrljao sam s čovjekom koji ih ima nešto manje od Gilmoura i nije mogao doći k sebi, jer je svjedočio izvedbi komada koji je obilježio njegovu generaciju prije 35 godina. Bio je presretan i na plač mu je išlo od vidljive ganutosti! Gilmour i suradnici napustili su pozornicu zasićenu maglom, odsvirali su Echoes savršeno, ali “thank you” na kraju nikako nije išao uz to. Već samo navijanje mase snažno je zamutilo prelijepi novi svijet koji su dečki stvorili i ostavili za sobom na pozornici pri odlasku. Nezaboravna katarza.
Nakon nekoliko gutljaja okrepljujuće vode vratili su se na pozornicu i dali masi ono što joj mogu dati. Wish You Were Here! Standardna “flawless” izvedba. Na kraju Gilmour najavljuje završnu pjesmu i duboko se zahvaljuje prisutnima u dvorani na svoj podršci. Vjerojatno jedna od najljepših klasično skladanih pjesama u povijesti Pink Floyd s jednom od najpotresnijih solaža koje je David sastavio u svojoj karijeri, Comfortably Numb. Ovaj put u predrefrenu “lead” vokale pjeva Wright, bez ikakvih pratećih vokala, što je približilo pjesmu originalu s ploče “The Wall” (1979), a grupa nije koristila ni početni jako “skompresirani” sirenski “nadistorzirani” zvuk, koji obilježava verzije ove pjesme što su ih Pink Floyd svirali na posljednje dvije turneje. U refrenu se Gilmour i Wright na glavnom vokalu izmjenjuju. A ja sam naravno čekao izlaznu solažu, koja je poglavlje za sebe, kao što je mnoga Gilmourova solaža poglavlje za sebe. Gilmour je kao npr. Knopfler. Udari samo jedan ton i odmah znaš tko drži gitaru u rukama.
Šoua je tako bilo kraj. Sve ima svoj kraj. Ponekad je s tim jako teško pomiriti se. Opet sam bio u drugom svijetu i u stanju u kojem sam prvih pola sata nakon koncerta sipao nekakve senzacionalističke superlative, što je značilo da trebam što prije uzemljenje za normalno funkcioniranje. To je došlo u autobusu na putu natrag vrlo brzo, kad smo se neočekivano izgubili i lutali lokalnim cestama oko Bergama, jer su Talijani odlučili baš preko noći zatvoriti dionicu autoceste i obnavljati je. Pritom nisu prethodno označili obilaznicu. Italija, što drugo. Prometna groznica! Tako smo malo prije deset bili u Ljubljani. A zanimljivo će biti vidjeti kako će na Gilmourov izazov u lipnju u Veroni odgovoriti Roger Waters. Gilmour na turneji jedan je od ovogodišnjih vrhunaca rock scene. Ne samo to. Jedan je od najvažnijih događaja ove godine. Pitanje je hoće li se ikad više ponuditi ovakva uživancijska prilika autentičnog oživljavanja Pink Floyd. Snovi su postali stvarnost! Nadajmo se da će se još koji put ponoviti.
Setlista
1.Castellorizon
2.On An Island
3.The Blue
4.Red Sky At Night
5.This Heaven
6.Then I Close My Eyes
7.Take A Breath
8.Smile
9.Pocketful Of Stones
10.Where We Start
—-pauza (cca. 20 min)
11.Shine On You Crazy Diamond
12.Wearing The Inside Out
13.Dominoes
14.Fat Old Sun
15.Breathe
16.Time (incl. breathe reprise)
17.High Hopes
18.Echoes
—bis
19.Wish You Were Here
20.Comfortably Numb
Galerija slika
