Autor: Peter Podbrežnik
Izvođač: Marillion
Izdavač: Intact Records
Izdanje: 2001
Trajanje: 63:40
Ocjena: 4/5
»Anoraknophobia« bio je dvanaesti studijski album britanskih artrock odličnika Marillion i njihov prvi za izdavača Intact. Nakon uspješno završene američke turneje, koju je omogućila izdašna financijska pomoć vjernih obožavatelja, ponovno su se obratili njima i nakon »Marillion.com« (1999) opet ih pozvali na sufinanciranje novog albuma. Odaziv je opet nadmašio sva očekivanja, a grupa se vjernim obožavateljima, nakon što su poslali predbilježbe i tako omogućili financiranje albuma prije nego što je uopće snimljen, zahvalila tako da ih je nagradila posebnim, dvostrukim izdanjem »Anoraknophobia« i otisnula njihova imena unutar knjižice albuma. »Anoraknophobia« bio je prvi album Marillion koji se nije uspio plasirati na britansku glazbenu ljestvicu, iako je po glazbenom sadržaju bio u svakom pogledu kvalitetniji od oba prethodnika, to jest »Radiation« (1998) i »Marillion.com« (1999).
Njegov neobični naslov igra je riječi na račun arahnofobije (fobije od pauka) te slagalica od riječi ‘anorak’ i ‘fobija’. Po riječima pjevača Stevea ‘gospodina H’ Hogartha naslov zapravo znači ‘anorak no phobia’, to jest da fobije od anoraka nema. Za grupu koja baš ne slovi po humoru i u kojoj su najveći šaljivdžije među članovima benda gospodin H i stari bubnjarski mačak Ian Mosley, »Anoraknophobia« je svakako bio neobičan eksperiment, jer se i u pojedinim tekstovima (»Separated Out«) i u naslovu albuma, kao i na izvornom omotu s raznobojnim ‘Kennyjima’ (lik iz popularne američke animirane TV serije South Park), može iščitati da Marillion ovaj put nisu htjeli djelovati pretjerano ozbiljno. Možda je to bio još jedan od načina da se riješe svakakvih veza sa žanrovskom etiketom ‘neo prog rock’, koju su im pojedini mediji još uvijek rado lijepili, unatoč tome što su s tim pojmom/glazbenim usmjerenjem manje-više obračunali već 1989.
Otvarajući »Between You And Me« odabran je za jedini singl s albuma. Iako je riječ o prilično komercijalno usmjerenoj skladbi s vragolastom melodijom i zarazним refrenom, nije se uspjela plasirati na glazbene ljestvice. To je na svoj način šteta, jer su veliki eksperimentatori Marillion već na početku albuma dokazali da su još uvijek imali izniman osjećaj za kovanje hipnotičkih melodija s hit potencijalom. Njezin brit pop puls i živahan tempo prati H-jeva do kraja angažirana vokalna izvedba, u kojoj se osjeća mnoštvo buntovničkog žara, te sjajna ritmička kombinatorika između Mosleyja i basista Petea Trewavasa.
Posebno poglavlje za sebe je izvrsni i ujedno inovativni »Quartz«, koji je čak jedno od najunikatnijih djela njihove cijele karijere. Ovdje se posebno ističe klavijaturist Mark Kelly, koji iznimnom lakoćom prelazi između polaganja raznobojnih sintesajzerskih tekstura, bilo da je riječ o pletenju elektronički začinjenih digitalnih uzoraka ili orkestralno posoljenih klavijaturskih zavjesa. Potonje zaudaraju čak i po dobrom starom melotronu. Trewavasova odebljala bas linija cijelo vrijeme pomaže održavati vragolast jazzy puls. Unutar ove sjajne, pomalo sanjarske i enigmatične skladbe kompleksna se atmosfera mijenja takoreći iz sekunde u sekundu, dok gospodin H pjevanjem uz pratnju razdraženih gitarskih pasaža uvijek odličnog Stevea Rotheryja pomaže osigurati njezin energični naboj. Negdje na sredini, nakon kraće gitarske improvizacije i H-jeva bijesnog vokalnog režanja, nastupa neočekivan, ali nadasve učinkovit preokret u eteričnu, gotovo spacerock sekciju, gdje oduševljava kombinacija Kellyjevih digitalnih uzoraka s vrhuncem u specifičnom, svemirskom efektu, Rotheryjevih milozvučnih gitarskih pasaža i H-jevih visokoletećih vokalnih frekvencija.
»Map Of the World« je sa svojim pobjedonosnim refrenom i pozitivističkom atmosferom savršen primjerak čvrstog mosta između pop rocka i art rocka, zato ne iznenađuje da se brzo afirmirao kao omiljeni koncertni standard. Na trenutke zvuči kao neka zaboravljena klasika Marillion iz prve polovice devedesetih, a kod ultramelodičnog refrena može se zorno čuti i Trewavasove prateće vokalne harmonije. Raskošne orkestralne teksture ujedno joj daju grandiozan prizvuk. Niz izvrsnih skladbi nastavlja se kontemplativnom klasikom »When I Meet God«, koja uz pomoć nježnih pasaža na akustičnoj gitari, simfonijskih klavijaturskih zavjesa i H-jeve srceparajuće vokalne izvedbe ispada kao jedan od najdirljivijih trenutaka na »Anoraknophobia«. Posebno zanimljiv preokret predstavlja suptilni instrumentalni završetak. Tekstovi koji osim društveno kritičnih tema manje-više govore o problemima sa ženama nisu baš jedna od jačih strana ovog albuma, no upravo se ova skladba može pohvaliti jednim od boljih primjera H-jeve lirike, u kojoj svog boga oslovljava kao osobu ženskog roda. Marillion su se inače nakon Fishova odlaska 1989. pošteno namučili da njihovi tekstovi, koji su postali uglavnom prilično manje ispovjedni, barem povremeno dosegnu nekadašnju visoku razinu, a i za to im je morao često pomagati vanjski suradnik John Helmer, koji na »Anoraknophobia« nije sudjelovao.
Funk raspoloženjski »The Fruit Of the Wild Rose« ima spor početak i prilično prozirni ljubavni tekst, no već upad Kellyjevih hammond orgulja najavljuje da neće biti riječ o uobičajenoj klišejskoj baladi kojom bi Marillion htjeli napuhati dušu svim posjednicima slomljenih srca. H-jeva izvanredna vokalna izvedba, u kojoj se jasno osjeća izdašna količina raznolikih emocija, opet je na zavidnoj razini, dok eklektičnu strukturu ove kompozicije uspješno održava preplitanje modernističkih sintesajzerskih tekstura i suptilnih gitarskih pasaža. Najčudnovatiji, ali ipak zabavan eksperiment svakako je »Separated Out« sa svojim psihodelično-hard rock ambijentom i šaljivim tekstom kojim se bend htio pokloniti svim vjernim sljedbenicima. U tekstu se naime spominju ‘čudaci’ (freaks), što je šaljiv dugogodišnji naziv za sve sljedbenike Marillion odnosno članove njihova fan kluba. Navijen ritmički puls prati odebljali slojevi hammond orgulja i razdraženih gitarskih pasaža, dok H-jev vokal doslovno pršti od vragolastosti i mladenačkog bunta. Nekoliko stilskih kombinacija je krajnje bizarno; primjerice fuzioniranje cirkuski obojenih melodija, groteskne naracije ukradene iz američkih, već ozvučenih, ali još uvijek crno-bijelih burleski, te Rotheryjevih keltski obojenih gitarskih solaža.
Izrazito mračni i distopijski intonirani »This Is The 21st Century« je, pogotovo što se same atmosfere tiče, u oštrom kontrastu s većinom skladbi na »Anoraknophobia«, jer su one uglavnom pozitivističkog raspoloženja. Gospodin Kelly ovdje ponovno blista miješanjem potresnih, kompleksnih elektroničkih uzoraka i sumornih orkestralnih zavjesa, uz pomoć kojih stvara ledeno ozračje u iščekivanju skorašnjeg kraja svijeta kakav poznajemo. Društveno angažiran tekst govori o posljednjim danima suvremene, dekadentne civilizacije, kad se približava trenutak u kojem će šizoidni čovjek 21. stoljeća napokon uništiti samog sebe. Ovdje se ne može otresti dojma da su članovi Marillion nadahnuće za to postignuće dobili slušajući određene skladbe u režiji legendarnog Davida Bowieja, majstora takve ledene distopičnosti i postapokaliptičnosti. Time eksperimentiranja s različitim stilovima i ambijentalnim nijansama na »Anoraknophobia« još nije kraj, što dokazuje završna zvučna pustolovina u liku »If My Heart Were a Ball It Would Roll Uphill«, još jedna naglašeno eklektična skladba koja se zbog svoje kompleksnosti i neobičnih stilskih preokreta u ušima i srcu usidri tek nakon višekratnog slušanja. Glavni zvjezdani je ponovno gospodin H sa svojim odličnim pjevanjem, koje čak i prosječan ljubavni tekst uspijeva učiniti slušljivim, dok obilje improviziranja jamči da će na svoje doći brojni artrock gurmani.
Artpoprock intonirani »Anoraknophobia« bio je zvučno moderan album, kakav su Marillion htjeli napraviti već posljednjih nekoliko godina, točnije u drugoj polovici devedesetih, ali im je nekako uvijek nedostajalo pravog nadahnuća i volje. U cjelini gledano, to je vrlo dobro, ali ne i spektakularno postignuće, taman dobro uravnoteženo između komercijalno privlačnih pop trenutaka i eklektičnog artrockovskog eksperimentiranja, u kojem članovi benda stavljaju na kušnju živce onih sljedbenika koji se na Marillion kunu prije svega zbog njihovih hitova iz osamdesetih odnosno upoznali su ih na vrhuncu komercijalnog uspjeha. Nekako je bizarno da je upravo »Anoraknophobia« bio prvi album Marillion koji se nije uspio probiti na britanske ljestvice, jer i zahvaljujući produkciji od svih njihovih studijskih postignuća, uz izuzetak »Holidays In Eden« (1991), zvuči najkomercijalnije, i to na moderan način, no očito su još uvijek bili previše zvučno eklektični za mase. Pritom nije pomoglo ni to što je album za širo britansko tržište izdala izdavačka kuća Liberty, podružnica izdavačkog diva EMI, s kojim su Marillion 1996. raskinuli ugovorni odnos.
Postava
Steve Hogarth – vokal
Steve Rothery – gitara
Mark Kelly – klavijature
Pete Trewavas – bas gitara
Ian Mosley – bubnjevi
Produkcija
Dave Meegan
Popis skladbi
1. Between You and Me
2. Quartz
3. Map of the World
4. When I Meet God
5. The Fruit of the Wild Rose
6. Separated Out
7. This is the 21st Century
8. If My Heart Were a Ball It Would Roll Uphill
