Izvajalec: Clapton, Eric
Založba: Polydor Records
Izid: 1980
Karijera Erica Claptona na prijelazu u osamdesete prošlog stoljeća bila je omiljena meta brojnih neugodnosti. Eric se nakon posjeta Dalekom istoku, koji je tako briljantno dokumentiran u obliku sjajnog Just One Night, ponovno hrvao s teškim zdravstvenim problemima, koji su gitarista na jednoj od sljedećih turneja naposljetku gotovo uništili. Alkoholizam i uvijek turbulentna zbivanja u Claptonovu najužem krugu dovode nas do Ericova sedmog albuma, jednog od njegovih najsentimentalnijih djela, koje ujedno predstavlja i posljednji čin gitaristove suradnje s etiketom Polydor.
Another Ticket je remek-djelo u svakom pogledu. Album resi ugodna atmosfera osjetljivog glazbenog obraćanja, primjereno začinjena oštrim gitarskim “manipuliranjem”, koje zavodljivo vijuga od spontanog do krajnje disciplinirano odsviranog. Već poslovična koherentnost Ericovih prethodnih radova pobrinula se da vrhunaca ne manjka ni na Another Ticket, štoviše, u uredoj koloni uzorno se redaju jedan za drugim. Sve od nadahnuto profinjenog gitarskog igranja kroz Something Special do jasnih bluesy referenci, koje po staroj Clapton tradiciji kod slušatelja polako, ali sigurno otkrivaju do tada duboko zakopanu emocionalnu iskru. Eric ni ovaj put ne štedi svoju tvrdoglavu, a ipak zapanjujuće postojanu razinu kvalitete, koja na zori novog desetljeća hrabro nastavlja savjesno bilježiti eskalaciju gitaristova izraza.
Gledano s raspoloženjskog stajališta, izrazito kontrastan album zahvaljujući svojoj hirovitoj naravi kao razmaženo dijete cijelo vrijeme zahtijeva obilnu dozu pažnje. Gitaristu je u to vrijeme zacijelo svašta ključalo po glavi, što se na Another Ticket osjeća na svakom koraku. U neumoljivoj rotirajućoj ruletu emocionalno nabijenih zamisli ne manjka ni religiozno nadahnutih motiva, koji Ericu nedvojbeno nude svojevrsno utočište od nevolja svijeta, a naposljetku i od samog sebe. Hold Me Lord je u mnogočemu upravo to, retrospektivno dušno hodočašće po uzoru na Presence Of The Lord, ipak opterećeno konkretnijom prstohvatom razigranosti. Floating Bridge je otrovna bluesy “uspavanka” koja jasno otkriva gitaristove korijene, duboko zakopane u mističnoj tradiciji američkog bluesa. Naoružan ne samo gitarskim čarolijama, Clapton se s neobičnom obradom Watersove Blow Wind Blow još jednom predstavlja kao neprijeporan kralj inovativnog interpretiranja bluesovskih klasika. Eric se ovaj put igra čak i s mišlju o prikrivenom vokalnom oponašanju Muddyjevih linija, što se može primijetiti u povremenoj hrapavosti njegova glasa. Nužno ne recept za uspjeh, Claptonu ovaj put ne donosi nikakve neugodnije nuspojave. Clapton bez posljedica prolazi i kroz I Cant Stand It. Ta ugodna skladba, koja oduševljava izrazitim zaokretom prema popularnim vodama, svoju snagu hrabro skuplja u oblikom jednostavno zamišljenoj melodici, koja je vrlo brzo pronašla put i do vrha svjetskih glazbenih ljestvica. Jednostavnost, zaokružena još i kapljicom pronicljive romantike, resi komplet za to razdoblje nezamislivo smirenih napjeva Black Rose i naslovne Another Ticket, kojima Eric neumorno uvjerava u smislenost poigravanja slušljivijim temama čak i najnepokolebljivije skeptike. A neka vas takvo eksperimentiranje ne zbuni. Clapton se u završnici albuma na krilima Catch Me If You Can i vrtoglave Rite Mae, dvaju fenomenalnih blues rock vrtuljaka, naposljetku laća i konkretnijeg gitarskog razvlačenja, koje nakon dugo vremena ponovno podsjeća na gitaristove najbolje godine, kad je tada još entuzijazma pun mladić konkurenciji beskompromisno podrezivao krila. Dobrih petnaest godina poslije glazbenom i osobnom razvoju gitarista svoj je dio nesebično pridonijelo i vrijeme. Eric Clapton se u međuvremenu uvjetno rečeno uozbiljio, što se naposljetku najljepše vidi upravo na Another Ticket, koji umjesto u individualizmu rješenja radije traži u duhu kolektivizma i sloge. Možda doista pomalo neobično, ali uvijek vrijedno divljenja!
Another Ticket potvrđuje činjenicu da je Eric Clapton, usprkos svim gotovo poguban brodolomima osobne naravi, i dalje bio u sjajnoj formi, sposoban za još tako drzno glazbeno istraživanje. Razveselit će se njemu ponajprije oni koji u njuškanju po ostavštini velikog gitarista eksperimentiranju s reggae i country utjecajima radije zaobilaze u širokom luku. S albumom, koji će zacijelo zauvijek ostati skriven tik iza leđa komercijalno gledano daleko moćnijih prethodnica Slowhand i Backless, slušatelju se otvara široka paleta iskričave glazbene igre, usko isprepletene s jače naglašenim bluesy zaokretom, koji nakon godina eksperimentiranja sa žanrovski raznolikim temama u središte pozornosti naposljetku vraća upravo bitne elemente bluesa.
Postava
Eric Clapton: vokal, gitara
Chris Stainton: klavijature
Albert Lee: vokal, gitara
Gary Brooker: klavijature
Henry Spinetti: bubnjevi
Dave Markee: bas
Produkcija
Tom Dowd
Popis skladbi
1. Something Special
2. Black Rose
3. Blow Wind Blow
4. Another Ticket
5. I Can’t Stand It
6. Hold Me Lord
7. Floating Bridge
8. Catch Me If You Can
9. Rita Mae
Trajanje albuma: 38.34
