Izdavačka kuća: Parlophone Records
Datum izdanja: 18. 11. 1985.
Produkcija: Alex Sadkin & Arcadia
Trajanje albuma: 43.36 min
Žanr: New-Wave / Art Rock
Ocjena: 10/10
Arcadia je bila sporedni sastav koji su 1985. osnovala trojica članova novoromantičnih heroja Duran Duran – pjevač Simon Le Bon, klavijaturist Nick Rhodes i bubnjar Roger Taylor. Dok su se Andy i John Taylor, preostala dva člana klasične Duran Duran postave, okušavali u superbendu Power Station, koji se uglavnom kleo u tvrde rockerske i funk zvukove, spomenuta trojica kompanjona bila su odlučna istražiti šira obzorja novoromantičnog melosa i dodati mu nešto eksperimentalnijeg, art rock šarma. Arcadia je dakle u mnogočemu bila nadogradnja tradicionalnog Duran Duran zvuka, što ni izdaleka ne znači da je ta nešto drukčija usmjerenost, time što su počeli opsežnije istraživati nova glazbena područja, postala manje zanimljiva široj publici, koja se inače kleo u pop rock.
Na većini skladbi s “So Red the Rose” jasno se vidi da su se članovi sastava upuštali na područja na koja se pod imenom Duran Duran nisu usudili jer su mogli riskirati priličan komercijalni krah. Bez obzira na to što album ima izrazit art rock naboj sa širokim izborom elemenata elektropopa, ambijentala, jazza pa čak i world glazbe, dosegnuo je platinastu nakladu i donio im čak četiri hit singla: “Election Day”, “The Promise”, “The Flame”, “El Diablo” i “Goodbye Is Forever”. Jedini singl Arcadije koji se nije uspio probiti na ljestvice bio je “Say the Word”, izdan kao dio glazbene podloge za film “Playing for Keeps”.
Albumu se osjeti doprinos brojnih sjajnih i uglavnom legendarnih glazbenih gostiju poput gitarista/pjevača Davida Gilmoura (Pink Floyd), pjevača/basista Stinga (ex-The Police), klavijaturista Herbieja Hancocka (ex-Miles Davis), gitarista Carlosa Alomara (najpoznatijeg po suradnji s Davidom Bowiejem), pjevačice Grace Jones, saksofonista Andyja Mackaya (Roxy Music) i basista Marka Engana (najpoznatijeg po suradnji s Pat Metheny Group). Potonji se svojim profinjenim sviranjem fretless bas-gitare posebno ističe na “The Promise”, “El Diablo” i “Lady Ice”, posljednjim trima skladbama albuma. Svi nabrojeni “krivi” su što album ima izuzetno bogat, pun zvuk jer u novoromantični melos unose svoje karakteristične glazbene utjecaje.
Već uvodni hit “Election Day”, najpoznatija skladba na albumu koja i danas uživa široku radijsku podršku, amalgam je mnogih različitih zvučnih začina dodanih novovalnoj romantici kojom su Simon, Nick i Roger osamdesetih oduševljavali kao članovi Duran Duran. To osobito vrijedi za saksofonske dionice u izvedbi Andyja Mackaya, koje skladbi daju priličnu dozu Roxy Music pompe. Arogantno zvučna naracija tada popularne i provokativne Grace Jones dodaje još veći stupanj glamura. Refren u skladu s Duran Duran tradicijom zlatnih godina bez problema ulazi u uho, dok je širok izbor Rhodesovih sintesajzerskih tekstura ključan za dočaravanje onog novoromantičnog melosa koji je njihovoj glazbi donosio armije slušatelja.
I “Keep Me in the Dark” bezobrazno flertuje s art rock elementima kakvih se ne bi sramili ni neki Japan, što osobito vrijedi za eksperimentiranje s razgranatim elektroničkim uzorcima kroz koje je provučen ovaj put pomalo paranoičan Le Bonov vokal. Za stupanj razigraniji, a u refrenu jednako izrazito melankoličan “Goodbye Is Forever” prožet je elementima funka i dancea. U pozadini se lijepo prelijevaju moćne ambijentalne zavjese na bazi sintesajzera i tako dodatno pojačavaju izuzetnu melodramatiku ove izvrsne skladbe.
Tajanstveni “The Flame” još je jedan primjerak novovalne profinjenosti s dance elementima, u kojem se moćan refren kroz lukav udaraljkaški izričaj na inteligentan način uvijek iznova probija u prvi plan. “Missing” je enigmatična balada s ležernim saksofonskim dionicama u pozadini i nekakvo zatišje, ako već ne predigra pred završnim dijelom albuma. Teško je povjerovati, kad je riječ o tolikoj općoj kvaliteti pojedinih skladbi, ali sve je to ipak bilo tek zagrijavanje pred najboljom skladbom na albumu.
Nakon kratkog instrumentala “Rose Arcana”, u kojem vladaju ambijentalno-elektronički zvukovi, preko nevjerojatno uigrane i sočne linije fretless basa naime nastupa ultraromantično remek-djelo “The Promise”, koje predstavlja prvorazredni primjerak art rock-ambijentalne perfekcije. Ovo vječnozeleno umjetničko djelo u svim je zvučnim pogledima toliko dovršeno da nije moguće opovrgnuti ni tako drsku tvrdnju kao što je ta da je to jednostavno najbolja skladba njihove karijere. To vrijedi i u slučaju da je izdana pod imenom Duran Duran. Sve na njoj, od prve do zadnje sekunde, čista je perfekcija, dok je ambijentalna ravnoteža između središnje melodije i eksperimentalnih dionica na toliko vrhunskoj razini da i nakon više od dva desetljeća još uvijek oduševi i najzahtjevnije glazbene sladokusce. U prvom je planu zagrooviana, a profinjena linija fretless basa, koja međusobno povezuje razgranate ambijentalne zavjese i lukave elektroničke uzorke što se melankolično prelijevaju u pozadini. Sve skupa doseže vrhunac u epskom refrenu, kad se Le Bonu u pratećoj vokalnoj harmoniji pridruži gospodin Sting. Tome treba pridodati još i jecajuće zvukove Gilmourove slide gitare, koji uz pomoć saksofona dodatno pojačavaju zapanjujuću romantiku i melankoliju s više nego očitim keltskim prizvukom. Konačni rezultat jedna je od najboljih rock skladbi svih vremena, koja i danas nažalost još uvijek ostaje kriminalno zanemarena. Nakon tog vrhunca slijede još dvije odlične i posve unikatne skladbe.
Prva od njih je hit “El Diablo”, prožet latino melosom, na kojem se poigravaju elementima world glazbe, o čemu najbolje svjedoče šaljiva violina i razigran zvuk andskih frula. I ovdje članovi Arcadije oduševljavaju zavodljivo-hipnotičkim refrenom, koji je posađen kroz latino melos akustične gitare i peruanskih frula. Tu se može govoriti o lijepom primjeru inovativnosti i jednom od prvih primjera uspješnog spajanja elemenata pop rocka i world glazbe. Završna “Lady Ice” slično kao “The Promise”, s više od sedam minuta trajanja, još je jedan od art rock vrhunaca albuma. Dulji ambijentalni uvod na podlozi metalno-elektroničkog zvuka sintesajzera s vremenom se pretvara u melankoličnu, izuzetno krhku melodiju s neutješnim refrenom. Najbolji opis za ovaj odlični hibrid art rocka i novog vala jest da zvuči kao nešto što bi nastalo kad bi se u istu sobu zatvorili Duran Duran, Japan i Roxy Music.
“So Red the Rose” unikatan je primjerak novoromantične dovršenosti i oduševljavajuća nadogradnja uobičajenog Duran Duran izričaja, u kojem se novi val i art rock skladno rukuju, ali nažalost previše puta zaboravljeno remek-djelo kad se spominju najbolji albumi osamdesetih. Simon Le Bon je jednom prigodom izjavio da je Arcadia bila najpompozniji projekt na kojem je ikad sudjelovao, što je bio samo izraz njegova nepovjerenja u vlastite sposobnosti, dokaz sužena obzorja i jedan od glavnih razloga zašto su kao Arcadia izdali samo jedan album. Svakako je riječ o najboljem albumu koji Duran Duran nikad nisu napravili i koji zaslužuje pozornost i onih koji se inače više od novog vala i pop rocka kunu u art rock. O tome da bi danas postojao neki pop rock sastav koji bi albumima uz koje se masovno cmizdre tinejdžerice i tinejdžeri istodobno zauzimao vrhove glazbenih ljestvica, a u ‘slobodno vrijeme’ izdavao i vrhunske art rock albume uz koje bi se oblizivali glazbeni sladokusci svih generacija, naravno, može se samo sanjati.
Autor: Peter “Dr. ProgRock” Podbrežnik
Popis skladbi:
1. Election Day
2. Keep Me in the Dark
3. Goodbye Is Forever
4. The Flame
5. Missing
6. Rose Arcana
7. The Promise
8. El Diablo
9. Lady Ice
Postava:
Simon Le Bon – vokal
Nick Rhodes – klavijature
Roger Taylor – bubnjevi
Gostujući glazbenici:
Sting – vokal na skladbi br. 7
Grace Jones – naracija na skladbi br. 1
David Gilmour – gitara na skladbi br. 7
Carlos Alomar – gitara
Herbie Hancock – klavijature na skladbi br. 7
Andy Mackay – saksofon
Mark Egan – bas-gitara
David Van Tieghem – udaraljke
Rafael DeJesus – udaraljke
Manu Katche – udaraljke
Steve Jordan – dodatni bubnjevi i udaraljke na skladbi br. 9
Wendel Jr. – programiranje bubnjeva
Jean-Claude Dubois – harfa
Masami Tsuchiya – violina
Pierre Defay – violina
