Autor: Peter Podbrežnik
Izvođač: IQ
Izdavač: Giant Electric Pea
Izdanje: 1989
Trajanje: 50:52
Ocjena: 3/5
»Are You Sitting Comfortably« bio je drugi i ujedno posljednji IQ album s pjevačem Paulom ‘P.L.’ Menelom za mikrofonom. Danas se kultni neoprogrockovski bend s pravom tek rijetko sjeti tog svog stilski prilično neuobičajenog ostvarenja, snimljenog nedugo nakon turneje s slavnom grupom Mike And The Mechanics, na kojoj je IQ imao ulogu predgrupe. Među suvremenim koncertnim nastupima, primjerice, izvedbi s ove ploče već dugo više nije moguće čuti, što nakon povratka originalnog pjevača Petera Nichollsa i obnove čvrstih progrockovskih temelja nije bilo ni iznenađujuće. »Are You Sitting Comfortably?«, koji sadrži brojne tragove novog vala i pop rocka, bio je naime u mnogočemu stilski nastavak prethodnika »Nomzamo« (1987), uz tu razliku da je većina kompozicija na njemu, uz pojačanu potragu za komercijalnom privlačnošću, prvenstveno na račun veće količine melodičnih aranžmana, bila još za nijansu manje nadahnuta.
Problem nije bio u tome da članovi IQ-a ne bi bili sposobni skladati poneku komercijalnije usmjerenu i potencijalno zanimljivu kompoziciju s pop pečatom, nego u tome da je većina njih bila odsvirana bez pravog žara i kemije, kao da su se po svaku cijenu htjeli probiti na radijske ljestvice, ali uz istodobno sramežljivo koketiranje sa svojim prog korijenima. Tijekom slušanja »Are You Sitting Comfortably?« često se čini kao da se bend pretjerano i neiskreno forsira stilskom promjenom, nepromišljenim unošenjem pop rock elemenata usred svoje prepoznatljive simfoprog zabijele te se na providan način šeta kroz emocije, pri čemu tek rijetko nastane uvjerljiv ambijent. Naravno, većina dugogodišnjih sljedbenika nije bila ništa previše oduševljena izdavanjem »Are You Sitting Comfortably?«.
Od tradicionalnog IQ zvuka u ovoj fazi nije ostalo baš mnogo, osim specifičnih gitarskih pasaža u režiji Mikea Holmesa i povremenih solo bljeskova klavijaturista Martina Orforda, koji je na ovom albumu nekoliko puta ‘degradiran’ samo na pratitelja. Ritam linija se kroz većinu skladbi ne napreže previše, pogotovo bubnjar Paul Cook, no barem basist Tim Esau, koji je nakon ovog albuma na nekoliko godina napustio grupu, pokazuje određeni tehnički napredak u odnosu na prijašnje podvige. Menelu, koji nikad nije bio osobito sretan pjevački izbor, ipak treba priznati da je svoj osjetni manjak vokalnog karizme u usporedbi s Nichollsom nadoknadio time što se njegova boja glasa za nijansu bolje poklapala s komercijalnijim usmjerenjem benda.
Uvodni antiratni poziv »War Heros« bio je za uobičajene IQ prilike prilično blijed početak albuma, jer je riječ o kompoziciji u kojoj se atmosfera, usprkos karakterističnoj, vrlo dobroj tehničkoj izvedbi, nikako ne razvije u pravom smjeru i više-manje ispadne kao neko zagrijavanje pred…ničim posebnim. Izrazito komercijalni »Drive On«, koji je izašao i kao singl, bio je prilično prosječan pokušaj stvaranja (neuspjelog) pop rock hita na račun jednostavne ritmičke zabijele i himničnog refrena. Na nešto više od dvije minute dugom simfoprog instrumentalu »Nostalgia« nakratko konačno oživi ona karakteristična IQ mračna atmosfera, koje na ovom albumu kronično nedostaje i na kojoj si Holmes i Orford priušte nešto dobrodošle improvizacije. »Falling Apart at the Seams« još je jedan neobičan prog pop hibrid s prepoznatljivim It Bites pečatom, koji pokušava spojiti oba svijeta, no na kraju, usprkos obećavajućem uvodnom dijelu, ostavlja prilično pomiješane osjećaje. »Sold On You« vesela je, ljubavna pop rock balada i jedna od najkomercijalnijih tvorevina u cijeloj IQ povijesti. Ujedno je i jedna od onih koje sljedbenici s pravom najčešće zaborave.
Štoviše anemično zvuči sljedeća ljubavna balada, »Through My Fingers«, u kojoj stvari uz nedostatak pravih ideja postanu već pomalo repetitivne. »Wurensh« jedna je od rijetkih skladbi na albumu koja zvuči zanimljivo i zaslužuje nešto veću pozornost, jer sadrži poprilično tradicionalnih IQ simfoprog finesa, kad se čini da je bend iznenada opet pronašao ‘samog sebe’, iako sve skupa gotovo pokvari prilično mlak refren u izvedbi na trenutke dosta napornog Menela. Također solidnoj završnoj skladbi, »Nothing At All«, jednom od rijetkih posrećenih prog pop hibrida na albumu, koji sadrži taman pravu mjeru sintesajzerskih tekstura u odnosu na melodični refren, treba priznati da donekle popravlja izrazito prosječan dojam koji za sobom ostavlja većina skladbi s »Are You Sitting Comfortably?«. Zato nije ništa loše u tome što se koncertna verzija »Nothing At All« u obliku bonus skladbe nalazi na CD formatu »Are You Sitting Comfortably?«.
Razni, uglavnom neuspješni IQ pokušaji transmutacije u hibridni prog pop rock bend, koji su na »Are You Sitting Comfortably?« dosegnuli svoj vrhunac, na sreću su bili kratka vijeka i završili su Menelovim (očekivanim i poželjnim) odlaskom. Kredibilnost kultnog neoprog benda, koji se na scenu vratio tek 1993. s izvrsnim albumom »Ever«, kad se vratio Nicholls i pojavio Esauov nasljednik Jon Jowitt, bila je krajem osamdesetih poštено načeta i uskoro je Holmesu, Orfordu i Cooku postalo kristalno jasno da koketiranje s pop rockom nije ono što sljedbenici žele. Artistični elan grupe IQ otad je išao, na veselje većine sljedbenika, opet strmo uzbrdo.
Postava
Paul Menel – vokal, prateći vokal, tamburin
Mike Holmes – gitara, gitarski sintesajzer
Martin Orford – klavijature, prateći vokal, saksofon, flauta
Tim Esau – bas gitara, bas pedale, prateći vokal
Paul Cook – bubnjevi, udaraljke
Produkcija
Terry Brown
Popis skladbi
1. War Heroes (6:26)
2. Drive On (4:57)
3. Nostalgia (2:22)
4. Falling Apart at the Seams (7:47)
5. Sold On You (4:40)
6. Through My Fingers (5:30)
7. Wurensh (9:37)
8. Nothing At All (4:46)
Bonus skladba:
9. Nothing At All (live) (4:43)
