Autor: Peter Podbrežnik
Izvođač: Nice, The
Izdavačka kuća: Immediate Records
Izdanje: 1968
Trajanje: 39:27
Ocjena: 3.5/5
Nezasitan ego legendarnog klavijaturističkog velemajstora Keitha Emersona nikad nije poznavao granice, a to vrijedi i za njegovo rano stvaralačko razdoblje, još prije nego što je stekao svjetsku slavu kao član nezaboravnog supergrupe Emerson, Lake & Palmer. Ubrzo nakon izlaska The Nice prvijenca »The Thoughts of Emerlist Davjack« (1967), pionirskog djela na području progresivnog rocka, Keith je odlučio izbaciti iz benda gitarista, pjevača i povremenog puhača Davida O’Lista. Već tijekom snimanja drugog albuma The Nice, kojem je na tipičan, umjetnički način dao naslov latinskim riječima »Ars Longa Vita Brevis« (umjetnost je dugovječna, život je kratak), što je posudio iz poznatog Hipokratova aforizma, bilo je jasno da su O’Listu dani odbrojeni. Keith ga je optužio za neozbiljnost i lijenost, pa je morao spakirati kofere, a The Nice su od tada djelovali kao trio s sve većim naglaskom na Emersonovom klavijaturskom carstvu.
Više u šali nego ozbiljno raspisali su audiciju za novog gitarista i unatoč tome što je među kandidatima bio i budući gitarist Yesa Steve Howe, Emerson se zahvalio svim potencijalnim gitaristima na odazivu i The Nice poveo u novu eru, u kojoj je uvijek imao zadnju riječ. To se na »Ars Longa Vita Brevis« osjetilo i u osjetno ambicioznijem i izrazito simfonijskom usmjerenju, gdje su Keithove orguljaške i klavirske vragolije, osobito na naslovnoj suiti, postale toliko dominantne da se od tu nadalje o The Nice već može govoriti kao o Emersonovu solo bendu, iako su basist Lee Jackson i, nažalost već pokojni, bubnjar Brian ‘Blinky’ Davison također bili vrhunski glazbenici.
No, Emerson je već tada bio ‘klasa za sebe’ kad je riječ o ovladavanju instrumentima s tipkama i jedan od vodećih genijalaca na području fuzije rocka, klasike i jazza, čija glazbena vizionarnost nije poznavala granice, iako je kao skladatelj najviše uživao kad bi na svoj način adaptirao aranžmane nekih klasičnih djela. »Ars Longa Vita Brevis« sadržavao je i nekoliko njegovih vokalnih priloga, obično u paru s Jacksonom, koji je nakon O’Listova odlaska postao glavni pjevač The Nice. Keithovih, uglavnom naporih, vokalnih podviga na drugom albumu The Nice na sreću nije bilo mnogo, iako je u usporedbi s nekim Tonyjem Banksom (Genesis), kojem u tom pogledu stvarno nema pomoći, bio sasvim pristojan pjevač.
Prva polovica albuma osjetno je manje zanimljiva od uglavnom instrumentalno obojenog nastavka i lošije je izdržala test vremena, jer prve tri skladbe sadrže niz ludih, psihodeličnih elemenata koji su 1968. unutar tadašnjih glazbenih trendova bili prilično popularni, dok danas na trenutke ispadaju pretjerano arhaično. Takav primjerak psihodeličnog spačkanja je uvodni »Daddy, Where Did I Come From« s burleskim vokalnim izljevima, rastresenim tempom na jazz klaviru te specifičnim, ‘svemirskim’ improvizacijama na Hammond orguljama. Sve skupa zvuči gotovo kao da je Emerson susreo članove originalnih The Mothers Of Invention, ali bez prisutnosti genija Franka Zappe.
»Little Arabella« sadrži razigrane, gotovo plesne motive na klaviru, kao da se Emerson nalazi u nekom zadimljenom jazz baru, dok Jacksonovi psihodelično posoljeni vokalni manirizmi tvore sarkastičnu priču o nekoj hirovitoj curi. Tu se mogu čuti i orkestralni aranžmani pod dirigentskom palicom posebnog gosta, aranžera i dirigenta Roberta Stewarta. Ovo šaljivo ostvarenje dosta podsjeća na neke buduće ELP-ove burleske u stilu »Are You Ready Eddy«.
»Happy Freuds«, najkomercijalnije djelo na albumu, obilježeno je pompoznim simfonijskim aranžmanima i veselo-ludim refrenom koji zvuči kao loša parodija na Beach Boyse. Refren je začinjen zabavnim vokalnim harmonijama između Emersona i Jacksona. Stvari se odmah uozbilje s relativno zanimljivom Emersonovom adaptacijom klasika Karelia Suite (izvornik pripada Jeanu Sibeliusu) pod naslovom »Intermezzo From The Karelia Suite«. Unatoč tome što je tu Emerson u ulozi velikog dominatora, koji ključni motiv Sibeliusove suite prerađuje na vlastiti način i dodaje mu brojne nepredvidljive orguljaške improvizacije, Jacksonov je bas u produkciji neobično postavljen u prvi plan i na trenutke gotovo nadglasa klavijaturističkog maestra.
To je pak bila samo svojevrsna uvertira, ako ne i priprema za najambicioznije djelo na albumu, 19-minutnu naslovnu suitu, koja je podijeljena u pet cjelina i u kojoj dominiraju divlji orkestralni aranžmani. Na njoj Emersonov genij i ego zasjaju punim sjajem, jer već u uvodnoj sekciji, »Awakening«, daje duška rastresenim improvizacijama na orguljama, dok nekoliko vratolomnih ritmičkih preokreta demonstrira i svestrani bubnjar Davison. Prva sekcija zapravo pripada njegovu fantastičnom solističkom nastupu, koji je doista posebno poglavlje za sebe.
U idućoj sekciji, »Realisation««, na kojoj je kao skladatelj sudjelovao i O’List, mogu se čuti i neke električnogitarske pasaže u režiji gostujućeg gitarista Malcolma Langstaffa, dok se Jackson nakratko ponovno postavlja u ulogu glavnog pjevača. Emersonu se u nastavku opet ‘zbrka’ i njegovo klavirsko ‘orgazmiranje’ usred ove sekcije brzo zasjeni ostale glazbenike. Sljedeća sekcija, »Denial«, sadrži bujan orguljaški motiv koji, u paru sa gudačko-baroknim orkestralnim umetcima, pridonosi neočekivanom razvoju vedre atmosfere. Četvrta sekcija, »Acceptance ”Brandenburger”«, predstavlja Emersonov završni improvizacijski trijumf na Hammond orguljama, kakvih je u svojoj karijeri kasnije izveo još bezbroj puta, iako je u to vrijeme njegovo ‘supersonično’ sviranje orgulja, a osobito samosvojno adaptiranje klasika, predstavljalo veliki šok i gotovo provokaciju za sve ljubitelje tzv. ozbiljne glazbe.
»Ars Longa Vita Brevis« bio je važan album za razvoj ranog (simfonijskog) progresivnog rocka, iako nije bila riječ ni o kakvom remek-djelu. Jedino djelo na albumu koje s pravom zaslužuje taj naziv je naslovna suita, koja ostaje jedno od najambicioznijih ostvarenja u cijeloj priči o The Nice, dok je Emerson svoju adaptaciju prije spomenute Sibeliusove suite rado izvodio uživo i kad je već bio član ELP-a. The Nice nisu počivali na lovorikama, nego su marljivo nastavili stvarati novu glazbu sve do kraja šezdesetih. Iako među njihovim nastupima nitko nije ostajao ravnodušan, nikako im se nije uspjelo probiti do većeg komercijalnog uspjeha, što je Emersona počelo neizmjerno frustrirati i postupno je zapečatilo sudbinu The Nice.
Postava
Keith Emerson – klavijature, vokal (osim na “Ars Longa Vita Brevis”)
Lee Jackson – bas gitara, vokal
Brian Davison – bubnjevi
GOSTUJUĆI GLAZBENICI:
Malcolm Langstaff – gitara (na “2nd Movement – Realisation”)
Robert Stewart – orkestralni aranžer i dirigent
Produkcija
The Nice
Popis skladbi
1. Daddy, Where Did I Come From (3:44)
2. Little Arabella (4:18)
3. Happy Freuds (3:25)
4. Intermezzo from the Karelia Suite (8:57)
5. Don Edito el Gruva (0:13)
6. Ars Longa Vita Brevis (19:20)
a. Prelude / 1st Movement – Awakening (5:50)
b. 2nd Movement – Realisation (4:54)
c. 3rd Movement – Acceptance “Brandenburger” (4:23)
d. 4th Movement – Denial (3:23)
e. Coda – Extension to the Big Note (0:46)
