Autor: Peter Podbrežnik
Izvođač: Nice, The
Izdavač: Immediate Records
Izdanje: 1969
Trajanje: 43:46
Ocjena: 3.5/5
Progrockerski pioniri The Nice bili su krajem šezdesetih među vodećim predstavnicima novog glazbenog pokreta koji je nadilazio žanrovske granice između rocka, jazza, bluesa i klasične glazbe, a istodobno su postali i jedan od prvih bendova koji je uspješno surađivao s orkestrom. Pod vodstvom neumornog klavijaturističkog čarobnjaka Keitha Emersona (kasnije Emerson, Lake & Palmer) činilo se da ih čeka još svijetla budućnost, no stvarnost je, pogotovo kad je riječ o ravnopravnosti članova benda, bila nešto drukčija. U vrijeme kad su izdali svoj treći album, koji je u Velikoj Britaniji i Europi izašao pod naslovom »Nice«, dok se u SAD-u zvao »Everything As Nice As The Mother Makes It«, već se moglo čuti da The Nice trio neće predugo preživjeti.
Virtuoz Emerson bio je tada, uz Jona Lorda (Deep Purple), nedvojbeno najfascinantniji i najatraktivniji klavijaturist u rock glazbi i činilo se da ne poznaje nikakve granice u svojem pustolovnom adaptiranju nekih dosega klasične glazbe i rokerski bezobzirnoj obradi svojeg instrumentalnog kraljevstva s tipkama. Klavijaturistički maestro razvijao se izuzetno brzo, ne samo kao vrhunski glazbenik, nego i kao skladatelj, koji je za ono doba posjedovao nekoliko naprosto ludih i izuzetno inovativnih ideja. Nažalost, neke od njih nije uspijevao izvesti onako kako je u početku zamislio, jer uz sebe nije imao tako nadarene instrumentalne suradnike.
Njegovi The Nice drugovi, basist Lee Jackson i Brian ‘Blinky’ Davison, u toj su fazi benda jedva stizali Keithov gotovo bezgranični talent, iako na svojim instrumentima nipošto nisu bili analfabeti. Jackson, koji je zapravo bio jedan od boljih rock basista druge polovice šezdesetih, svoje je ograničene vokalne sposobnosti uvijek pokušavao spasiti ekscentričnim pjevačkim pristupom, što je donosilo prilično šarolike rezultate. Unatoč svim naporima nije mogao prikriti da je s tehničkog stajališta bio jedan od slabijih pjevača pionirske prog rock scene, koji je u mirnim, suptilnim dionicama zvučao naprosto smiješno, ako ne i vrijedno sažaljenja. Davison je svojim bubnjanjem znao više puta iznenaditi zanimljivim improvizacijama i razornim navalama, ali mu je nedostajala ona potrebna žlica profinjenosti i mašte da bi prešao među najveće majstore svojeg zanata.
Emerson je tijekom nastanka albuma »Nice«, koji je nastavio njihov dotadašnji zvučni smjer, počeo sve više postajati svjestan te činjenice, no još se uvijek nadao da će se The Nice nekako i dalje umjetnički razvijati te polako doći na ‘zelenu granu’ i u komercijalnom smislu. Za nešto dodatne, iako kontroverzne pozornosti Keith se pobrinuo i tijekom koncertnih nastupa, primjerice kad je 26. lipnja 1968., na nastupu u prestižnoj engleskoj dvorani Royal Albert Hall, usred izvođenja Bernsteinove klasike America (The Nice su je u studijskoj verziji izdali kao svoj drugi singl) zapalio američku zastavu, zbog čega se više od dvadeset godina nije smio pojaviti na spomenutoj koncertnoj pozornici.
The Nice su na »Nice« u usporedbi s prethodnikom »Ars Longa Vita Brevis« (1968) napravili jedva primjetan umjetnički napredak, iako su nastavili s inovativnim zvučnim receptom fuzije jazza, rocka, bluesa i klasike. Uspjeli su se otresti nekih arhaično zvučećih psihodeličnih manirizama i još uvjerljivije povezati rock sa simfonikom i jazzom, no albumu je nedostajao ambiciozan uradak na razini epske suite »Ars Longa Vita Brevis«, uz to je na njemu bilo previše Jacksonovih vokalnih priloga, dok najviše blistaju među instrumentalnim dionicama. Standardu epske suite još se ponajviše približava završni uradak, koncertna adaptacija klasika Boba Dylana naslovljena »She Belongs To Me«, koju su Emerson i njegovi supatnici razvukli na 12 minuta i obradili do neprepoznatljivosti.
Prva polovica albuma sastojala se od studijskog materijala. »Azrael Revisited«, koja se u tekstu odnosi na biblijskog anđela smrti, sadrži blag honky-tonk ritam na Emersonovu klaviru, dok Jacksonov pošteno razglašeni vokal priziva Azraelov dolazak. »Hang on to a Dream« skladba je koju je izvorno pod naslovom »How Can We Hang on to a Dream?« napisao Tim Hardin i sadrži zbor za koji je zaslužan Duncan Browne. I ovdje su u prvom planu Emersonove klasicističko-jazzovske improvizacije na klaviru, dok Jackson u suptilnim dionicama pokušava zvučati kao ‘normalan’ pjevač, pri čemu njegov tehnički nedostatak pokrivaju dobre zborske harmonije.
»Diary of an Empty Day« sadrži veselu atmosferu i živahan tempo, pri čemu Emerson ne štedi strastvene orguljaške pasaže, dok Jackson nekako pokušava harmonizirati svoj tehnički manjkav i pretjerano psihodeličan, ‘zadrogiran’ obojen vokal. Od studijskih uradaka najambicioznije djeluje »For Example«, koja već pomalo podsjeća na Emersonove kasnije domete sa superbendom ELP, što znači da je riječ o dobrom primjeru dinamične i ukusne fuzije klasike, bluesa, jazza i rocka, gdje do većeg izražaja dolaze i Jacksonove odebljane bas linije, dok Davison u svoje bubnjanje uvodi i nešto jazzovskih finesa. Emerson je ponovno klasa za sebe, a njegove solističke vragolije na Hammond orguljama već su gotovo na razini onih koje je izvodio kao član ELP-a.
Druga polovica albuma snimljena je uživo tijekom nastupa The Nice na znamenitoj pozornici Fillmore East (New York). Obje izvedbe uskoro su se svrstale među njihove koncertne favorite, koje su izvodili sve do raspada. Uz već spomenutu adaptaciju Dylanove »She Belongs To Me« odsvirali su i Emersonovu adaptaciju jazzovskog klasika »Blue Rondo ala Turk«, koju je izvorno stvorio Dave Bruebeck i koju su nazvali »Rondo ’69«. Tu Emerson doživi svoj veliki solistički odlazak u svemir i ‘punom parom’ demonstrira zašto je bio najveći klavijaturistički genij i ujedno najveći klavijaturistički terorist svojeg doba. »Rondo« je Emerson izvodio i kasnije, kad je već bio član ELP-a, i to usred njihova nastupa na legendarnom festivalu Isle of Wight 1970. godine.
»Nice« je bio još jedan studijski uradak The Nice u nizu, na kojem je druga polovica albuma bila bolja od prve. Poglavar Emerson i njegova dva pomoćnika napravili su mali, ali primjetan napredak u odnosu na prethodni album i stvorili jedno od ključnih djela kad je riječ o razvoju simfonijskog progresivnog rocka, no nipošto nisu uspjeli napraviti toliki umjetnički napredak da bi još mogli držati ravnopravan korak s nekim novim prog pionirima, koji su se tada, 1969., pojavili na glazbenoj sceni i već zvučali revolucionarnije od The Nice. Emerson je to iduće godine nekako pokušao nadoknaditi i za sljedeći The Nice projekt, »Five Bridges« (1970), unajmio orkestar, no tada je već bio svjestan da treba nove glazbene suradnike.
Postava
Keith Emerson – klavijature
Lee Jackson – bas gitara, vokal
Brian ‘Blinky’ Davison – bubnjevi, udaraljke
Produkcija
The Nice
Popis skladbi
1. Azrael Revisited (5:52)
2. Hang on to a Dream (4:46)
3. Diary of an Empty Day (3:54)
4. For Example (8:51)
5. Rondo ’69’ (7:53)
6. She Belongs to Me (12:15)
