Autor: Peter Podbrežnik
Izvođač: Pink Floyd
Izdavač: EMI Records
Izdanje: 1970
Ocjena: 4.5/5
Krava Lulubelle III, koja se nalazi na omotu albuma “Atom Heart Mother”, petog studijskog albuma legendarnih progresivnorock prvaka Pink Floyd, uz onu ljubičastu kravu s omota čokolade Milka zasigurno je najslavnija krava na svijetu. Ozloglašena mliječna ljepotica na naslovnici “Atom Heart Mother” našla se potpuno slučajno i nema nikakve veze s glazbenim ili lirskim obilježjima ovog albuma, kako je i dan-danas uvjeren poneki sljedbenik te legendarne grupe. Kultni umjetnik Storm Thorgerson, dugogodišnji autor naslovnica Pink Floyda, dobio je zadatak da za ovaj album stvori nešto posve ruralno i nekonvencionalno, što se ujedno poklapalo s tadašnjim psihodeličnim space rock težnjama grupe, koja u istraživanju i miješanju različitih glazbenih pravaca nikad nije poznavala nikakva ograničenja. “Atom Heart Mother” se izvorno trebao zvati “The Amazing Pudding”, no grupa se odlučila za promjenu imena nakon što je basist/pjevač Roger Waters u nekim novinama naletio na neobičan članak o ženi s atomskim srčanim stimulatorom.
U vrijeme nastanka “Atom Heart Mother” članovi sastava još su uvijek težili neprestanom glazbenom eksperimentiranju, koje je ponekad doseglo i same krajnje granice psihodelične avangardnosti i opskurnosti. Pritom su i dalje tragali za nekim posve specifičnim zvukom koji bi ih zauvijek usidrio u srcima šire glazbene publike i kojim bi zauvijek prekinuli s prošlošću i dugom sjenom svog palog suborca, “ludog dijamanta” Syda Barretta. “Atom Heart Mother” bio je još jedan važan korak naprijed u tim nastojanjima. Na njemu su se uglavnom obračunali s ranim psihodeličnim space rock elementima s kojima se dotad obično povezivao njihov zvuk te su se uočljivo približili profinjenijim oblicima progresivnog rocka, jer su se u njihovoj glazbi iznenada našli i brojni orkestralni elementi klasike i jazza (potonje vrijedi ponajprije za naslovnu kompoziciju). “Atom Heart Mother” teško da bi mogao biti drukčiji od svog prethodnika “Ummagumma” (1969), koji je predstavljao vrhunac njihova psihodelično-avangardnog eksperimentiranja (pritom naravno mislim na njegov studijski dio). Uostalom, kod ove grupe je svaki sljedeći album gotovo bez iznimke bio neka posve drukčija priča. “Atom Heart Mother” poznat je i po tome što se na njemu svojim producentskim talentima prvi put predstavio i mladi zvučni inženjer Alan Parsons, koji je kasnije stekao svjetski glas kao kreativni voditelj vlastite grupe The Alan Parsons Project.
“Atom Heart Mother” bio je, usprkos Watersovu i Gilmourovu danas ne baš laskavom dojmu o njemu, još jedan važan korak naprijed u zrelosti njihova glazbenog razvoja. To vrijedi ponajprije za područje stvaranja (za grupu netipičnih) epskih simfonijskih aranžmana, koje je ovdje doživjelo svoj vrhunac kroz suradnju s orkestrom pod ravnanjem skladatelja Rona Geesina. Taj korak naprijed u zrelosti vidljiv je na briljantnoj epskoj naslovnoj suiti, koja predstavlja ključno djelo ovog izvrsnog i još uvijek poprilično zanemarenog albuma. Prema njihovoj dotadašnjoj tradiciji, svaki od trojice ključnih skladatelja (osim Watersa tu su bili i glavni pjevač/gitarist David Gilmour te klavijaturist/povremeni pjevač Richard Wright) doprinio je svojom kompozicijom, karakterističnom za njegov tadašnji stil skladanja i sviranja. Jedini veći psihodelično-avangardni eksperiment nalazi se na kraju albuma, gdje možemo slušati njihova tadašnjeg roadieja za jutarnjeg obroka (!). Taj eksperiment ujedno spada u rijetke burleskne trenutke u njihovoj povijesti, a lako bi se mogao natjecati i za naslov njihova najluđe-zabavnog uratka. Sa svim tim nabrojenim uracima “Atom Heart Mother” je bez sumnje jedan od stilski najraznolikijih proizvoda u njihovoj priči, koji bez sumnje zaslužuje veći ugled nego što ga obično uživa.
Naslovna kompozicija, “Atom Heart Mother”, šestodijelna orkestralna suita epskih razmjera, ujedno je središnje i najbolje djelo na albumu. Unatoč poprilično velikoj duljini, ovaj je moćni, dotad zasigurno najambiciozniji uradak grupe, svojom nevjerojatnom atmosferom i izuzetno zanimljivom prirodom pojedinih aranžmana sposoban držati slušatelja u transu od početka do kraja. Osim što je jedan od najkompleksnijih uradaka u njihovoj priči, ujedno je i najdulja kompozicija u njihovoj povijesti (nekoliko sekundi dulja od nevjerojatnog “Echoes”, inače njihova najvećeg trijumfa kad je riječ o stvaranju epova duljih od 20 minuta). To naravno vrijedi ako izuzmem zbrojenu duljinu obaju dijelova “Shine On You Crazy Diamond”, još jednog od najvećih trijumfa njihove karijere. Ujedno je to bilo jedno od rijetkih djela u njihovoj priči na kojem je surađivao još netko tko nije bio član sastava, nego vanjski suradnik. U ovom slučaju to je bio skladatelj Ron Geesin, koji je napisao sve gudačke i puhačke aranžmane za orkestar. Suradnja s orkestrom pri stvaranju višedijelnih epova veličanstvenih razmjera bila je inače u ono vrijeme poprilično popularna među nekim progresivnorock grupama (kao što su primjerice, manje-više uspješno, dokazali King Crimson s “Lizard” te Uriah Heep sa “Salisbury”).
Unutar ove suite često je poprilično teško utvrditi kad počinje pojedina sekcija, koje se obično razdvajaju naglim prijelazima, promjenama tempa, uvođenjem neobičnih efekata i atmosfere. Pojedini slušatelj ipak bi ih mogao povezati u neku smislenu, međusobno povezanu cjelinu, odnosno koncept koji kroz glazbu pripovijeda o posve običnom svakodnevlju najobičnije krave koja pase na engleskom selu. Atmosfera se unutar pojedinih sekcija mijenja od epski pompozne do gotovo opskurno-psihodelične.
Uvodna sekcija “Father’s Shout” počinje razmjerno nevino, tihim uvodom na klavijaturama, sve dok na veličanstven način, u kombinaciji s Masonovim bubnjarskim prijelazima, ne upadne moćna puhačka sekcija. Ona ujedno predstavlja i središnji motiv albuma. U pozadini se usput razgovjetno čuju brojni posebni efekti, poput brundanja traktora i njištanja konja, koji dodatno pridonose ruralnoj anglosaksonskoj atmosferi. Atmosfera postaje poprilično melankoličnija u trenutku kad upadnu Wrightove dionice na orguljama, razigrana ritam sekcija i solaža na violončelu. Kad unutra upadne još i zaštitnička Gilmourova solaža na slide gitari, melankolično-eterična atmosfera je savršena i, u kombinaciji s bogatim orkestralnim aranžmanima, tjera žmarce niz leđa. Ta je atmosfera zvukovno već vrlo blizu one kojom su kasnije stekli svjetski glas.
“Breast Milky” otvara se odmah nakon završetka Gilmourove solaže na slide gitari. Ovdje prevladava izuzetno mistična, da ne kažem gotovo druidska atmosfera, koju stvara veličanstveno zborsko pjevanje u kombinaciji s Wrightovim orguljama, Watersovim basom i Masonovim bubnjevima. Tu na kratko u atmosferi ponovno oživljavaju legende iz davnih keltskih vremena, kad su druidi obavljali obrede oko kamenih krugova, prije nego što je seljak na tom mjestu podigao svoje imanje i ogradio pašnjak za svoju najdražu kravu.
Sljedeća sekcija “Mother Fore”, koju uvode dramatične Wrightove klavijature, još je jedan od atmosferičnih vrhunaca suite i ujedno izuzetno zanimljiva jam sekcija u kojoj zasjaju talenti svih pojedinih instrumentalista. Gilmour ovdje uvodi još jednu izvrsnu, ovaj put nešto više bluesom usmjerenu solažu. Društvo mu prave dionice na Wrightovim klavijaturama (naglasak je na mini moogu) i linija Watersove bas gitare. U jednom trenutku upada zbor, koji ovaj put pjeva neki neobičan, teško razumljiv, a ipak vrlo zanimljiv napjev. To se stupnjuje sve dok ponovno ne upadne moćna puhačka sekcija i time ponovi središnji motiv suite.
Slijedi “Funky Dung”, koja je najpsihodeličnija-avangardnija i time najneobičnija sekcija cijele suite. Ovdje se redaju brojni razglašeni efekti, ponajprije visoki glasovi, koji povremeno mogu zvučati poprilično naporno, iako nikako ne narušavaju izuzetnu atmosferu. Među svim tim razglašenim efektima čuje se i najava “there’s now an important announcement”.
“Mind Your Throats, Please” još je jedna avangardno-psihodelična sekcija s brojnim neobičnim efektima, koja se otvara zvonjavom telefona. Brojni se instrumenti putem efekata postupno uključuju u melodiju koja nastaje i grade atmosferu sve do upada puhačke sekcije, kad netko odlučno najavi “silence in the studio”.
Završna sekcija “Remergence”, u kojoj se ponovno ponavlja uvodni motiv iz “Father’s Shout”, predstavlja konačni trijumf. Ovdje opet zavlada ona čarobna keltska atmosfera iz uvodnih sekcija. Moćnoj puhačkoj sekciji i solaži na violončelu ponovno slijedi “plačna” solaža na slide gitari. Sve se zajedno zaključuje ponavljanjem središnjeg motiva iz “Father’s Shout”. U tom se trenutku uključuje cijeli orkestar, grupa i zbor te na veličanstven način zaokružuju jedan od najboljih uradaka u povijesti Pink Floyda. Iako Waters i Gilmour za nju nalaze tek malo lijepih riječi, o njezinoj pravoj kvaliteti dovoljno govori podatak da se legendarnom filmskom redatelju Stanleyju Kubricku, najpoznatijem po klasiku “2001: Odiseja u svemiru”, toliko svidjela da ju je želio iskoristiti u kultnom filmu “Paklena naranča”. No grupa je odbila njegovu ponudu (tipičan potez, osobito za Watersa).
Sljedeće tri kompozicije na albumu bile su poprilično kraće i uočljivo jednostavnije, većinom pastoralne i melodične naravi. Na njima su svoje skladateljske talente na lijep i specifičan način predstavila sva trojica ključnih glazbenih stvaralaca grupe. Prva od njih bila je “If”, posve jednostavna i izuzetno ugodna Watersova folk balada. Na njoj prevladava sanjivo pastoralna atmosfera, koja se odlično poklapa s općom atmosferom albuma i ujedno nešto smiruje naelektrizirani učinak koji na slušatelja ostavlja veličanstveni naslovni ep. Waters se ovdje ponovno predstavio ne samo kao jedan od najinovativnijih basista onog vremena, nego i kao dobar, posve specifičan pjevač te solidan akustični gitarist. Društvo mu prave i ostala trojica članova, koji su ovdje potpuno gurnuti u pozadinu, ako izuzmem završnu Gilmourovu gitarsku solažu i usputne Wrightove dionice na klaviru. Watersov (kao i obično) filozofski tekst vrti se oko pojedinčeve samoanalize i prilično je daleko od njegovih kasnijih, znatno mračnijih i društveno kritičnijih poruka. Ova ugodna folk balada tijekom godina postala je jedan od najomiljenijih trenutaka Watersovih solo nastupa.
S idućim uratkom, odličnom “Summer ’68”, koja je ujedno kritika tada već zalazećeg hipijevskog pokreta i životnog stila velike većine tadašnjih glazbenika, u ulozi središnjeg skladatelja i pjevača ponovno je pozitivno iznenadio klavijaturist Rick Wright. On je obično uvijek ostajao u sjeni Watersa i Gilmoura, iako nije bio ništa manje važan stvaratelj u oblikovanju njihova prepoznatljivog zvuka niti jedan od najdarovitijih i najsvestranijih klavijaturista u progresivnom rocku. Glavni šarm ove izvrsne kompozicije leži u tome koliko zanimljiv tijek i preokret postiže kroz uvodno melodično stupnjevanje na klaviru. Wrightov sanjivi vokal i klavir grade ugodnu melodiju sve do iznenadnog, moćnog prijelaza, kad iznenada upadnu ostali instrumentalisti i pompozna puhačka sekcija u izvedbi pratećeg orkestra (ona se ponavlja i u orkestralnom završetku kompozicije). Svoje svakako pridonose i Gilmourovi prateći vokali i njegova akustična gitara. Wrightov tekst ujedno izražava težnju za odmorom od naporne koncertne turneje te pripovijeda o jednom od očito doživljenijih susreta s tzv. groupies, iako je teško povjerovati da se tako duboka kompozicija odnosi na jedan od tipičnih klišeja iz života rock zvijezda.
Gotovo još i veličanstvenija bila je prekrasna Gilmourova folk balada “Fat Old Sun”. Ona je danas prepoznata kao klasik Pink Floyda i time svojevrsna obveza Daveovih solo nastupa. Cijelo je vrijeme obavija izuzetno romantična i pastoralna atmosfera, koja zrači i iz središnje akustične melodije i iz teksta, koji je svojevrsna oda seoskim idilama. Gilmour se ovdje ponovno predstavio u ulozi multiinstrumentalista, a društvo mu je pravio samo Wright na klavijaturama. Ovdje valja osobito diviti se tome kako njegovo proživljeno pjevanje i naizgled jednostavna melodija na gitari stvaraju nevjerojatnu romantičnu čaroliju. Nakon posljednjeg refrena Dave prelazi u izvrsnu blues solažu na električnoj gitari, kakvih je u karijeri stvorio lijep broj, a svaka je bila posve specifična i prekrasna na svoj način. “Fat Old Sun” lijep je dokaz zašto mi je Gilmour oduvijek bio središnji i najbolji pjevač Pink Floyda, jer je njegov baršunasti vokal cijelo vrijeme sadržavao neku posebnu proživljenu i posve specifičnu toplinu, koju Waters i Wright, unatoč svojim potvrđenim pjevačkim talentima, nikad nisu uspjeli stvoriti.
Zabavna završna instrumentalna kompozicija “Alan’s Psychadelic Breakfast” bila je pak posve osebujno iznenađenje, kakvo se slušatelj koji je album slušao prvi put zacijelo nikad ne bi nadao. Svojom psihodelično-avangardnom naravi bila je nešto posve drukčije od ostalih djela na albumu, da ne kažem da je bila gotovo svojevrsna provokacija, koja je ipak i danas zanimljiva i zabavna, usprkos cjelokupnoj grotesknoj banalnosti. Upravo takve posve nekonvencionalne i slobodne avangardne ideje, koje obično nisu imale veze s planski strukturiranim glazbenim oblicima, oduvijek su bile jedan od glavnih čari te legendarne grupe. “Alanov psihadelični zajtrk” u osnovi je trodijelni instrumental koji predstavlja daleko najpsihodeličnije-avangardniji trenutak na albumu. U njemu u središnjoj ulozi nastupa ništa zlo ne slutući roadie Alan Stiles, kojeg je grupa snimila za njegova jutarnjeg obroka. Dok grupa u pozadini svira većinom simfonijski usmjerene instrumentalne sekcije, čujno izgladnjeli Alan priprema doručak i pripovijeda o svojim prehrambenim navikama. Iako će smijeh već nakon nekoliko slušanja utihnuti čak i kod slušatelja najnaklonjenijih takvim avangardnim eksperimentima, ovaj ćudljivi i šaljivi uradak i dalje ostaje posve unikatan i zanimljiv eksperiment kasnog psihodeličnog rocka.
Uvodna sekcija “Rise And Shine” otvara se kapanjem slavine nad umivaonikom. Iznenada se može čuti Alana kako sam sebi nabraja jela kojima će se poslužiti za doručak (osobito voli marmeladu), nakon čega šibicama počinje paliti plamenik na štednjaku. Iznenada upada instrumentalna sekcija u kojoj se čuju steel gitara, cimbali, orgulje i klavir, koji tvore šaljivu melodiju. Ona bi se mogla naći i u nekoj dječjoj reklami za Frutek ili Ciciban cipelice.
Iznenada slijedi sekcija “Sunny Side Up”, u kojoj Alan razmišlja o makrobiotskom doručku u Los Angelesu, miješa si kavu, iz vrećice u mlijeko sipa kukuruzne pahuljice, a potom na štednjaku počinje pržiti jaja. Slijedi izuzetno groteskna, ali nedvojbeno zabavna sekcija koju je u cijelosti odsvirao Gilmour na steel gitari i akustičnoj gitari. Usput se cijelo vrijeme čuje Alanovo strasno mljackanje i gutanje hrane, koje po čujnoj količini teka podsjeća na proždrljivost nekih dekadentnih rimskih senatora. Na kraju se posluži pečenim jajima i počinje sam sebi zadovoljno mrmljati dojmove o obroku.
U završnoj sekciji “Morning Glory”, u kojoj se čuje cvrčanje, upada najbolja instrumentalna sekcija u cijelom instrumentalu, kad nastaje izvrsna melodija na klaviru, hammond orguljama, električnoj gitari i ritam sekciji. Sasvim na kraju čuje se Alan kako baca posuđe u umivaonik, uzima ključeve sa stola, izlazi kroz vrata i odvozi se autom. Sve se skupa završava onako kako je počelo – kapanjem slavine nad umivaonikom. I danas postoje neki likovi koji albumu osporavaju status remek-djela upravo zbog te visoko eksperimentalne završne tvorevine, u kojoj se na sve načine trude otkriti neku logiku tamo gdje je nikad nije bilo.
“Atom Heart Mother” i danas ostaje poprilično zanemaren album, kako od strane članova grupe tako i većine njihovih sljedbenika, iako bi sasvim opravdano zaslužio status remek-djela Pink Floyda. Iako su i Waters i Gilmour tijekom godina albumu napravili poprilično lošu reklamu raznim podcjenjivačkim izjavama tipa “to je jedan od onih albuma za prašnjavi kut, koje poslije više nikad ne slušaš”, “Atom Heart Mother” predstavljao je uočljiv korak naprijed u zrelosti i važan trenutak njihove karijere na kojem su pokazali i neke ranije neotkrivene skladateljske strane. Suradnja s orkestrom bila je trenutak kad su se Pink Floyd najviše približili simfonijskim oblicima progresivnog rocka i napravili važan odmak od ranih, često izuzetno opskurnih psihodeličnih eksperimenata. Što god se ovom albumu spočitavalo, nikako mu se ne može spočitati da na njemu nema pravedne mjere duljih instrumentalno-kompleksnih uradaka i melodičnih, pristupačnijih uradaka, kao ni to da se na njemu nalazi nekoliko najzanimljivijih i međusobno najraznolikijih djela u njihovoj povijesti. Pink Floyd su nakon “Atom Heart Mother” doduše i dalje ostajali “samo” kultna grupa (iako je to bio njihov prvi album koji se probio na vrh britanske glazbene ljestvice), koja je širi glas stekla ponajprije ranim singlovima i spektakularnim scenskim nastupima, ali do pronalaska posve specifičnog zvuka i time svjetskog uspjeha poslije nije bilo daleko.
Postava
David Gilmour – vokal, gitara, bas gitara (4), bubnjevi (4)
Roger Waters – vokal, bas gitara, akustična gitara (2), efekti
Richard Wright – vokal, klavijature, orkestracija
Nick Mason – bubnjevi, udaraljke
GOSTUJUĆI GLAZBENICI:
Ron Geesin – orkestracija
Abbey Road Session Pops Orchestra – puhačke i orkestralne sekcije
Philip Jones Brass Ensemble – puhačke sekcije
John Aldiss Choir – zborski vokali
Alan Stiles – glas (5)
Produkcija
Norman Smith
Popis skladbi
1. Atom Heart Mother (23:51)
a) Father’s shout
b) Breast milky
c) Mother fore
d) Funky dung
e) Mind your throats please
f) Remergence
2. If (4:24)
3. Summer ’68 (5:26)
4. Fat old sun (5:17)
5. Alan’s psychedelic breakfast (12:56)
a) rise and shine
b) sunny side up
c) morning glory
Trajanje albuma: 51:54
