Izvođač: Magma
Izdavač: Seventh Records
Izdanje: 1978
Ocjena: 4.7/5
Attahk je nakon Udu Wudu sljedeći album koji ne nastavlja priču s planeta Kobaia. Neka djela doduše smještena su na taj izmišljeni planet, ali ipak nisu zamišljena kao dio opsežnijeg opusa. Na ovom albumu Vander se radije posvetio konvencionalnijem načinu skladanja i standardnijim idejnim zamislima. Pjesme poput Dondai, Maahnt i Lirik doista se odvijaju na Kobaiji, i ostale su skladbe otpjevane na Vanderovu izmišljenom jeziku, no unatoč tome se skladatelj udaljio od zadane filozofije.
Jedna od poveznica između ovog izdanja i onih poznatih djela koja su dio većeg opusa je naslovnica. Oblikovao ju je slavni H. R. Giger, poznat prije svega po tome što je osmislio naslovnicu albuma Brain Salad Surgery sastava Emerson, Lake and Palmer, a isto tako je osmislio i lik Osmog putnika (Alien) u filmovima sa Sigourney Weaver. Na Attahk su prikazana dva “debeljuška” sa štipaljkama za sunčane naočale. Riječ je o tipičnim stanovnicima (možda vojnicima) planeta Kobaia, koji s vremenom postaju veliki prijatelji (zovu se Ourgon i Gorgo), a njihove su avanture opisane i u Lirik Necronomicus Kant.
Mnogi su ljudi smatrali da je s Udu Wudu počeo Magmin put nizbrdo. Što se tiče Udu Wudu i Merci, složio bih se, ali Attahk, koji je izašao između njih, popravio je dojam. Attahk je pomalo neobičan album čak i za Magmine privrženike i upravo zato se mnogima nije učinio tako dobrim. Osobno mi je Attahk jedan od najdražih albuma i rado ga još uvijek često slušam.
Nakon dugo vremena za producentski se stol sjeo bivši član i producent Laurent Thibault. Njegova se prisutnost dosta primjećuje u zvuku, koji je naime nešto čišći nego prije. Više je naglaska na basu i vokalima, ali ni ostali instrumenti nisu zanemareni. I to albumu daje neki jedinstven karakter, jer produkcijski zvuči drugačije od prethodnika. Neću tvrditi da je Thibault bolji producent od Gomelskog, svaki ima jednostavno svoj pristup.
Album počinje prilično netipičnim fusionom, ali vrlo brzo se priključe vokali i slika je opet slična onoj staroj Magmi. Sudjeluje i klavir, koji uz svog električnog brata fusionu dodaje klasičan štih. Na vokalima prevladava Vander, dok su supruga Stella i Klaus u pozadini. Ako poznaješ Vanderov vokal i ne sviđa ti se, odmah ti kažem da ti se ova skladba i album neće svidjeti, jer Vander prevladava. Isto tako Vander u ovom uvodu pokazuje da je njegov bubnjarski stil možda gotovo prikladniji za jazz nego za gotovo klasičnu glazbu na nekim prethodnim albumima, no činjenica da može svirati više stilova samo je dokaz da je riječ o izvanrednom glazbeniku. U jazzu se naprosto može više izživjeti i istaknuti.
Spiritual je Magmina inačica američkog gospela. Vander u gospel unosi jazz, klasiku i svoj jedinstveni vokal i tako opet stvara nešto izvorno.
Nakon Kohntarkosza, na Rinde se prvi put primjećuje i istočnjački utjecaj. Već i sam podnaslov (Eastern Song) upozorava kakva će vrsta glazbe biti u pitanju. Osobito se osjećaju japanski i kineski utjecaji, iako su tako lijepo uklopljeni u cjelinu da su u mješavini klasike i rocka gotovo neprimjetni.
Pri kraju prvog dijela albuma slijedi još jedna odlična skladba, koja je ipak nešto otkačenija i eksperimentalnija nego inače. Ima mnogo vokalnih eksperimenata gotovo zappovskih razmjera, koji uz fusion podlogu ispadaju vrlo zanimljivo – gotovo kao dodatni instrument (truba), a ne glas.
Maahnt nastavlja s nekim eksperimentalnijim aspektima, čuje se čak i neko režanje i podrigivanje. Za sastav koji puno ulaže u estetiku glazbe to je prilično smion potez. Inače, kad se eksperimenti završe, kompozicija se opet vraća u fusion i klasične vode. Izniman tempo (kao na uvodnoj skladbi i Lirik) ovdje je ponovno ključan.
Slijedi ljubavna oda s podnaslovom To An Eternal Love (Vječnoj ljubavi), u kojoj Vander na klasične motive prepleće svoj raznovrsni vokal, od lijepog tenora do putenog falseta. Na kraju se klaviru priključuje i prilično netipičan instrument – Chamberlin, koji dodaje još veći simfonijski učinak. Magma je inače radije koristila klavire, ali na ovom i prethodnom albumu već se osjetio priljev sintisajzera, a sada još i rođaka moćnog mellotrona.
Nono je još jedna skladba na kojoj možemo vidjeti puno srodnosti sa simfonijskom glazbom, to vrijedi osobito za instrumentalni dio, gdje sintisajzeri stvaraju prekrasan zvučni spektakl gotovo religioznih razmjera.
Attahk je album na kojem prevladavaju bogati vokali. Glavnu ulogu ovaj put ima sam šef, Christian Vander. Meni osobno on spada među najbolje vokaliste uopće, ali mnogima je njegov stil odbojan. Bolje da se uvjeriš odgovara li ti njegov stil prije nego što kupiš neki album. Na ovom su izdanju njegovi vokalni eksperimenti posebno primjetni. Uključuje gotovo sve svoje trikove – od vriskanja, falseta, do “normalnog” pjevanja. Stella i Klaus imaju više sporedne uloge, ali one su tako profinjeno izvedene da su nezamjenjivi na ovom albumu. Klaus posebno izvrsno obavlja zadatak na Nono, u jednom od rijetkih solo vokalnih nastupa. Osim vokala tu su naravno i drugi instrumenti. Bas je ovaj put još jazzovskiji i zvonkiji. Često svira više basova istodobno i ponekad zvuči kao da je riječ o gitari. Taj instrument ovdje ne tvori samo ritmičku podlogu, nego je ponekad i vodeći član. Klavijature na ovom albumu vrlo su raskošne i raznolike. Koriste se razne vrste klavira, sintisajzera, Chamberlin… Doprinose tome da kombinacija fusiona, klasike, rocka i opere zazvuči još bogatije i svježije. Povremeno se pojavljuju i limeni puhači, koji opet (nakon MDK) doprinose ratničkom ugođaju, što je i primjereno za album s takvim naslovom. Bubnjanje samog šefa ponovno je vrhunsko. Fusion mu odgovara jednako kao klasika, rock i još poneki žanr. Nema posla koji gospodin Vander ne bi mogao obaviti. Ovdje me još više uvjerio da je doista jedan od najboljih bubnjara uopće.
Vanderov je način skladanja ovdje primjetno tipičniji. Nema dugih repetitivnih napjeva, skladbe su prilično dinamičnije i energičnije. Budući da su pjesme prilično kratke, u tom se ograničenom vremenu događa više nego u istom vremenu na nekim drugim Magminim tvorevinama. Riječ je i o izdanju koje od svih albuma u glazbu upliće najviše raznovrsnih elemenata, od istočnjačke glazbe, gospela, avangarde, simfonijskog rocka, pa sve do obvezne opere, klasike i jazz-rocka. Dakle, riječ je o nekakvoj suprotnosti – običnije rock strukture u kombinaciji s perspektivnim aranžmanima punim novih utjecaja.
Albumom Attahk Magma je stvorila još jedno izdanje koje se dosta razlikuje od prethodnih. Ima puno jazz-rocka, naravno ima i dalje puno klasike i opere, bez kojih Vander jednostavno ne može. Riječ je o albumu koji je već zbog samih kraćih i melodičnijih skladbi s jednostavnijim strukturama nešto pristupačniji. S druge strane, zbog mnogih vokalnih (i drugih) eksperimenata riječ je o albumu koji će mnoge odbiti. Vander je naprosto razmišljao samo o tome da stvori izdanje kojim će sam biti zadovoljan. Pa to je ipak svrha prave umjetnosti – da stvoriš nešto što će utažiti tebe, a ne nešto što će zadovoljiti one koji su se već navikli na neki određeni stil iz tvoje prošlosti. Bez kompromisa, bez granica, samo neumoljiv napad na osjetila. Attahk!
Postava
– Christian Vander (Dëhrstün): glavni vokal, bubnjevi, udaraljke, koncertni klavir, Rhodes, Chamberlin
– Guy Delacroix (Ürgon) i (Gorgo): bas
– Klaus Blasquiz: vokal
– Benoit Widemann (Kahal): koncertni klavir, Rhodes, Mini-Moog, Oberheim polyphonic
– Stella Vander (Thaud): vokal
– Lisa Bois (Sïhnn): vokal
– Tony Russo: truba
– Jacques Bolognesi: trombon
Produkcija
Laurent Thibault
Popis skladbi
1. The Last Seven Minutes — 7:32
2. Spiritual — 3:15
3. Rinde — 3:05
4. Lirik Necronomicus Kanht — 5:04
5. Maahnt — 5:28
6. Dondai — 8:00
7. Nono — 6:43
Trajanje albuma 39:07
