Autor: Peter Podbrežnik
Izvođač: Barclay James Harvest
Izdavač: EMI Records
Izdanje: 1972
Ocjena: 3.5/5
“Baby James Harvest”, četvrti studijski album britanskih simfonijski usmjerenih art rockera Barclay James Harvest, prvotno je bio zamišljen kao dvostruki konceptualni album, podijeljen na četiri dijela u kojima bi svaki od četvorice članova benda dobio svoj prostor za demonstraciju vlastitih glazbenih ideja. Ambiciozno zamišljeni projekt ipak je zbog pritiska izdavača te nedostatka vremena i novca ubrzo propao. “Baby James Harvest” članovi benda opisali su kao “shizofreni album”, jer su za vrijeme snimanja radili odvojeno na dvije različite lokacije. Woolly Wolstenholme, klavijaturist i glavni pisac simfonijskih aranžmana (ujedno i onaj glavni faktor koji je bend približio progresivnom rocku) otišao je snimati svoju vlastitu orkestralnu kompoziciju posebno u London, dok su se ostali članovi u drugom studiju posvetili svojim glazbenim idejama (većina njih bila je više klasično/hard rockerski usmjerena). Iako je Woolly nakon povratka iz Londona s bendom snimio još nekoliko simfonijskih aranžmana na pojedinim skladbama, dosta ih je ovaj put odsvirao i basist/pjevač Les Holroyd. Važnu promjenu u odnosu na prethodne albume predstavlja i činjenica da je bend na njemu (osim na završnoj “Moonwater”) većinu skladbi snimio bez svog orkestra, pa se na albumu opet nešto više u prvi plan probija njihov hard rockerski element. Možda je upravo taj nedostatak kohezivnosti među članovima (koji se inače jedva primjećuje) kriv što album po atmosferi i kao cjelina pomalo zaostaje za svojim prethodnikom “And Other Short Stories” (1971).
Uvodni hard rocker “Crazy (Over You)” prilično je jednostavna, ali energična Lesova tvorevina. Les je na njemu uz pjevanje odsvirao i melotron i orgulje, dok su dionice klavira snimili zajedno s Woolyjem. Ono što svakako valja istaknuti je keltski postavljen glavni motiv, koji resi melankoličan preplet Johnova gitarskog rifa, bubnjeva i melotrona, a sve zvuči neizbježno britanski. Simfonijski aranžmani i melotron iznimno su osjetljivo položeni preko središnjeg gitarskog motiva. U ovoj se skladbi jasno može osjetiti utjecaj banda na kasnije britanske hard rockerske pa čak i heavy metal sastave. Romantična balada “Delph Town Morn” klasična je Johnova stvar koja izražava njegovu čežnju za gradom Delph u kojem je živio u vrijeme snimanja albuma. Glavna posebnost ove skladbe je to što je vjerojatno jedina u povijesti banda koja sadrži orkestralne aranžmane za puhačke instrumente, a napisao ih je zborovođa Brian Day. Upravo je to njezin glavni čar zbog kojeg je uvijek zanimljivo poslušati je.
Epski “Summer Soldier”, koji je Johnova mirovnjačka kritika sjevernoirskog sukoba (iako bi se mogao odnositi na bilo koji svjetski sukob), bez sumnje je najbolji uradak i jedina klasika na ovom albumu, koju su još neko vrijeme izvodili i uživo. Nakon uvodnih militantnih povika, pucnjave i atmosfere sveopće ratne paranoje, skladbu otvara prekrasan aranžman na akustičnim gitarama u skladnoj izvedbi Johna i Lesa, kojima se pridružuju Woollyjevi profinjeni orkestralni aranžmani. Johnov vokal cijelo vrijeme izvedbe nosi snažnu dozu melankoličnog patosa koji izražava bol i razočaranje. U srednjem dijelu čuje se i solidan wah-wah solo, nakon čega brutalno upadne tutnjava crkvenih zvona. Najbolji dio, što se tiče intenziteta simfonijskih aranžmana, dolazi u drugom dijelu (nakon kratkog zatišja), gdje nastupaju prekrasni melankolični aranžmani na melotronu, koji pomalo vuku čak i na rane radove King Crimson (i to bez pretjerivanja). Ti se simfo aranžmani odlično prelijevaju kroz Johnove uplakane gitarske pasaže, koje zajedno stvaraju neopisivu melankoliju. To je po mom mišljenju vrhunac upotrebe tog instrumenta u povijesti benda i jedan od njihovih rijetkih primjera koje mogu označiti kao simfonijski progresivni rock. Vrlo lijepa mirovnjačka epika i zasigurno središnje djelo albuma.
Nažalost, bend je oduvijek imao manu da je na gotovo svakom albumu stvorio i neki čudan, prilično prosječan uradak, kojim su obično ispuštali paru nakon najboljeg trenutka albuma. To se ovdje odnosi na krajnje prosječan bluesy hard rocker “Thank You” (izdan i kao singl), koji je nastao kao posveta i zahvala benda svima koji su s njima surađivali tijekom snimanja albuma. Već sama ta informacija rječito govori da je riječ o manje-više neozbiljnom, pa čak i šaljivom uratku. Tekst je u skladu s tim katastrofalan (zahvaljivanje prijateljima i suradnicima bez kraja i konca). Sve je to još položeno na prilično neukusan boogie woogie ritam, koji je bliži nekom southern rock bendu nego BJH-u. Da nije prilično dobrih pasaža na Johnovoj gitari i moćnih Melovih prijelaza na bubnjevima, koje se može čuti u instrumentalnom dijelu, rekao bih da je riječ o jednom od njihovih većih promašaja, no ovi elementi na kraju sve skupa dosta popravljaju pa je skladba kao cjelina čak i podnošljiva. Lesova “One Hundred Smiles Out” prelijepa je balada o nekoj svemirskoj rasi i astronautu izgubljenom u svemiru (inače omiljenoj lirskoj temi kojoj će se bend kroz godine još više puta vraćati), koji žudi za povratkom na rodni planet. Les ovaj put demonstrira odličan vokalni nastup, a sve je poduprto odličnim simfonijskim aranžmanima na klaviru, slide pasažama na gitari i solidnim ritmičkim prijelazima. Učinkovita mješavina melodičnosti i melankolije koja u punoj mjeri odiše čežnjom.
Završna prelijepa simfonijska epika “Moonwater” Woollyjev je solistički umjetnički rad u kojem je još jednom pokazao svoju ljubav prema klasičnoj glazbi. U ovom slučaju riječ je o njegovu naklonu liku i djelu legendarnog skladatelja Georgea Gershwina, jer dosta podsjeća na neka njegova djela. Orkestralne aranžmane Woolly je snimio u suradnji s dugogodišnjim suradnikom, dirigentom Martynom Fordom, koji je za potrebe kompozicije vodio šezdesetočlani orkestar. Riječ je o skladbi veličanstvenih, epskih orkestralnih razmjera, koja između ostalog sadrži i nježan Woollyjev vokal. Moćni, dramatični aranžmani zrače neopisivom ljepotom i blagošću, uz koje je moguće zamisliti dolazak proljeća, buđenje prirode ili sočan izlazak sunca. Posve klasična kompozicija u kojoj nema ni mrvice rocka i time predstavlja vrhunac njihova bavljenja orkestrom odnosno klasičnom glazbom, iako je zapravo riječ o Woollyjevu solo uratku.
Bonus skladbi na reizdanju ovaj put kruži na pretek, no rijetko koja od njih zaslužuje posebno spominjanje. Većina ih prikazuje tadašnje očajne, već gotovo patetične pokušaje izdavača EMI, tadašnje kuće banda, da na svaki način dobije toliko željeni hit singl, kojeg na kraju nije bilo ni od kuda. Folk/hard rocker “Child Of Man”, koji je izašao i kao singl, tipična je Johnova svetopisamska propovijed. Zanemarimo li patetičan tekst, riječ je o prilično solidnoj kombinaciji osjetljivih gitarskih slideova i razigranog ritma. Dosadni blues rocker “I’m Over You” zvuči još patetičnije, ako je to uopće moguće. Woollyjeva “When the City Sleeps” po mom je mišljenju još i najzanimljivija od svih bonusa, jer sadrži neku netipično mračnu atmosferu na klaviru i simfonijskim aranžmanima te Woollyjev sarkastično obojen vokal. Instrumental “Breathless” prilično je zabavan pop/glam rock pokušaj hit singla s brojnim pljeskanjem i boogie ritmom, poprilično u stilu nekih T. Rex. Tu je i dosad neobjavljena alternativna verzija “Thank You”, kao i singl verzija njihove klasike “Medicine Man”. “Rock And Roll Woman” (također izdan kao singl) prilično je komercijalno usmjeren, nezanimljiv hard rocker koji je odsviran tako da se jasno osjeti kako je srce benda tijekom njegova izvođenja bilo negdje drugdje. “The Joker” je još jedan krajnje prosječan, komercijalno zamišljen hard rocker, zanimljiv samo zbog solidnih gitarskih pasaža i nekih aranžmana, dok BBC verziju “Child Of Man” vjerojatno nitko ne bi propustio da je nema. “Kao posljednja bonus skladba tu je još i nanovo aranžirana verzija “Moonwater”, koju je Woolly 2002. odlučio ponovno snimiti, iako smatram da original zvuči bolje.
Unatoč tome što je “Baby James Harvest” po mom mišljenju vrlo solidan i razmjerno zanemaren album, u trenutku izlaska bio je na neki način velikko razočaranje, i za bend i za tadašnju izdavačku kuću EMI odnosno njezinu podružnicu Harvest, jer im nije donio toliko željeni komercijalni uspjeh i proboj. Osim toga, bend se zbog troškova opsežne turneje s orkestrom te godine gotovo srušio sam u sebe. Zbog tih je razloga EMI prekinula suradnju s bendom, što se kasnije pokazalo velikom pogreškom jer su BJH u drugoj polovici 70-ih na području srednje Europe (osobito u Njemačkoj) doživjeli priličan komercijalni uspjeh. Bend se naime nakon potpisivanja novog ugovora s izdavačem Polydor napunio svježom energijom i vratio s jednim od najboljih izdanja u svojoj povijesti. Za BJH je tada započelo neko novo stvaralačko razdoblje, dok je “Baby James Harvest” predstavljao kraj njihova ranog, keltsko-romantičnog razdoblja, kad su kroz upotrebu orkestralnih aranžmana i akustične pastorale opjevavali ljepotu i mistiku seoskih krajolika, šuma i močvara.
Postava
John Lees – vokal, gitara, posebni efekti
Les Holroyd – vokal, bas gitara, klavijature, melotron, gitara
Woolly Wolstenholme – klavijature, melotron, zvona, vokal (6)
Mel Pritchard – bubnjevi, udaraljke
šezdesetočlani simfonijski orkestar, dirigent – Martyn Ford (6)
puhački orkestar, vodstvo i aranžmani – Brian Day (2)
Produkcija
Barclay James Harvest
Popis skladbi
1. Crazy (Over You) (4:09)
2. Delph Town Morn (4:43)
3. Summer Soldier (10:23)
4. Thank You (4:23)
5. One Hundred Thousand Smiles Out (6:04)
6. Moonwater (Poco Adagio) (7:22)
Trajanje albuma: 37:04
Bonus skladbe s reizdanja (2002):
7. Child of Man (single B-side, April 1972)
8. I’m Over You (single A-side, April 1972)
9. When The City Sleeps (single B-side, September 10. 1972, under the pseudonym “Bombadil”)
11. Breathless (single B-side, September 1972, under the pseudonym “Bombadil”)
12. Thank You (alternative version, Old Grey Whistle Test soundtrack)
13. Medicine Man (single version – released October 1972 as B-side of Harvest HAR 5058)
14. Rock and Roll Woman (single A-side, May 1973)
15. The Joker (single B-side, May 1973)
16. Child of Man (BBC Session 15th March 1972, previously unreleased)
17. Moonwater (2002 remix – previously unreleased)
