Autor: Aleš Podbrežnik
Fotografije: Aleš Podbrežnik
Mjesto: Balingen / Messegelände / Njemačka
Datum koncerta: 11.07.2014
Broj posjetitelja: 15.000
Cijena karte: 75,00€
Ovogodišnji, ukupno devetnaesti festival Bang Your Head!!!, smješten ondje gdje i uvijek, u njemačkom gradiću Balingen, usred pokrajine Crna šuma, u skladu sa svojom tradicijom ponovno je nanizao nekoliko vrlo zanimljivih imena među nastupajućima. Prije svega, prvi dan prošao je u znaku slavljenja prvih 25 godina glazbenog stvaralaštva čuvenog njemačkog gitarskog heroja kojemu se često lijepi nadimak njemački Blackmore, Axela Rudija Pella. On je za prvi dan festivala pripremio gotovo trosatni spektakl, no o tome više u nastavku. Od ostalih zanimljivosti prvog dana na rasporedu su i imena Warlord, Riot V te nestašnih glam rockera Vain, kao i pojava čuvenog rock klasika Michaela Schenkera. Naposljetku su velikoj raznolikosti nastupajućih prvog dana pridonijeli i prvaci Bay Area thrash metal scene Exodus s povratnikom Steveom Zetrom Souzom na vokalu.
Po tradiciji otvaranje festivala Bang Your Head!!! obično pripada njemačkom sastavu. Ove je godine ta čast trebala pripasti Nijemcima Warrant, no oni su u zadnji čas otkazali nastup, a njihovu su ulogu preuzeli domaćini iz grada Balingen Traitor. Kvartet u danasšnjoj postavi Gerd Hery (gitara, prateći vokal), Lorenz Kandolf (bas-gitara), Andreas Mozer (bubnjevi, vokal) i Matthias Koch (gitara, prateći vokal) u dobrih pola sata utjelovio je djela koja su se držala abecede njemačke stariоškolske thrash metal tradicije. Bend s prvijencem »Thrash Command« iz 2009. u džepu obećava za ovu godinu novi studijski album. Smjelo, samouvjereno i predano jutarnje njištanje sasvim je dobro došlo budjenju festivalskog prizorišta i neophodnim poslovima, od pranja zubi do kuhanja kave. Njihovi sljedbenici na pozornici Accuser također se smatraju praočevima stare njemačke thrash metal škole. Hrpa agresije naslijeđene od stariоškolske tutnjave velikog teutonskog thrash metal trojca Njemačke, u kojoj primjese zarazne melodične retorike nekih poput Paradox postaju sasvim smislena paralela, kao i modernijeg Dew-Scented groovea. Naravno, i kod Traitor i kod Accuser ne manjka velikog simpatiziranja agresije Slayer.
Nakon zlokobne uvertire autentičnih thrash metal vidika, pozornicu su preuzeli Warlord. Vjerojatno se radilo o ne više od petog nastupa u karijeri ove inače legendarne grupe, koju je kolo sudbine nakon 1986. gurnulo u dulje razdoblje mirovanja s kratkim bljeskom između 2000. i 2002. No s »The Holy Empire«, četvrtim studijskim albumom, grupa se 2013. vraća na scenu, i to u danasšnjoj postavi s originalnim članovima Billom Tsamisom na gitari i bubnjarom Markom Zonderom. Na mjestu vokalista nalazi se Ciparac Nicholas Leptos (Arrayan Path, Astronomikon), a na mjesto basista Philipa Bynoea (Steve Vai) uskočio je za ovaj nastup ništa manje fantastični basist Gary Wehrcamp, čuveni gitarski čarobnjak progresivnih metalaca Shadow Gallery. Za koncertne izvedbe kvartet na pozornicama upotpunjuju i dodatni gitarist talijanskog podrijetla Paolo Viani te klavijaturist Angelo Vafeiadis. Danasšnji Warlord su dakle vrlo »mediteranski« obojeni. Narod je svakako došao poslušati starije klasike, koje je utjelovila gotovo cijela izvedba prvijenca »Deliver Us« (1983), i to skladbama Lucifer’s Hammer, Child of the Damned, Winter Tears, Black Mass i Deliver Us From Evil. Bend je imao poprilično peripetija sa zvukom. Gitare su se slabo čule – zujave pčelice, što je možda odraz toga da grupa nema mnogo koncertnog kilometraža i ne polaže pretjeranu pažnju na kvalitetu pozorničkog zvuka. Za razliku od slabo čujnih gitara, bilo je moguće jasno razaznati vrhunsku sviračku bas-gitare Garyja Wehrkampa, koja je impresionirala izuzetnom preciznоšću i odličnom zvučnom toplinom. Bend je u repertoar očekivano uključio predstavljanje novog studijskog albuma te izveo skladbe Kill Zone i 70.000 Sorrows. Potonjom je zaključio nastup. Zacijelo vrlo dopadljivu set listu začinila je izvedba još jedne stare skladbe, Aliens s drugog studijskog albuma »And the Canons of Destruction Have Begun…« (1984). Bend obećava novi studijski album koji bi već polako trebao nastajati. Inače korektna izvedba, korektno pjevanje, no osjeća se da ekipa, izuzev Marka Zondera i Garyja Wehrkampa, nema ni bogato koncertno, a kamoli studijsko iskustvo, pa će u budućnosti trebati više raditi na pozorničkoj dinamici.
Da za jadne zvučne uvjete nisu krivi Warlord, nego šlamperaj zvučnih tehničara, potvrdio je nastup sljedećeg sastava. Vain. Tko bi pomislio da Vain mogu doći u Europu? Bez obzira na to što su najbolje godine za grupu iza njih, taj dojam na pozornici Davy Vain i ekipa nikako ne ostavljaju. Energični vokalist pokazao se kao čovjek rođen da bude pozornički zabavljač. Bosonogi pjevač neumorno je trčkarao amo-tamo tijekom koncerta, poticao svoje suborce i cijelo vrijeme držao publiku uz sebe. I to konkretnim iskorištavanjem »catwalk« piste. Preživjeli heroji kalifornijske glam rock scene isporučili su koncertni nastup potkrijepljen šakom klasika s prvijenca »No Respect«. Bend je za zrele godine zadržao izuzetnu kompaktnost, svježinu i snagu, zato je koncert zvučao izuzetno uigrano. S tako karizmatičnim frontmanom na čelu i iskustvom ostalih članova, koji uz Davyja imaju još trojicu iz originalne postave (gitaristi Jamie Scott i Danny West te basist Ashley Mitchell), Vain su uz statični nastup Warlord donijeli prvu pravu »party« festivalsku budnicu.
Pozornicu su preuzeli Kissin’ Dynamite. Još jedni domaćini, koji su 2010. otvorili izdanje festivala Bang Your Head!!! kao uzlazne zvijezde. Tada su nastupili prvi na popisu izvođača. Kvintet je na nastupu predstavio svježe izdani studijski album »Money, Sex & Power« i ponovno impresionirao svojom izuzetnom uigranоšću i slogom. Naravno, najviše pogleda bilo je uprto u vokalista Hanessa, koji je izuzetnom energičnоšću zapovijedao pozornicom, dotjeranom pozorničkom pojavom koja je obuhvaćala odlično pjevanje i savršeno kretanje po pozornici. Bend je u stalnom koncertnom galopu, a to se odražava na savršenoj uigranosti i do dlake razrađenom pozorničkom performansu. Samouvjereno i snažno angažirano. Bend, koji je prošle godine nastupio i usred najveće vrućine na tolminskom festivalu Metaldays, svojom snagom na pozornici nikako ne može razočarati.
Znatno više zanimanja privukao je nastup sastava Riot V. Riječ je o legitimnom nasljedstvu lika i djela veterana metala iz New Yorka Riot, kojima je 2012. preminuo osnivač i idejni vođa, briljantni skladatelj, aranžer i gitarist Mark Reale. Ekipa bez Realea u postavi nastavlja put pod imenom Riot V, a grupom zapovijedaju originalni članovi Riota, gitarist Mike Flyntz i basist Don Van Stavern. Bend je za vokal pronašao izvanrednog Todda Michaela Halla, čija je boja glasa, kao i sam pristup, na dlaku nalik najčuvenijem vokalu Riotove karijere, Tonyju Mooreu. Mjesto drugog gitarista u ekipi Riot V popunjava mladi Nick Lee, a na bubnjevima je, umjesto Bobbyja Jarzombeka, koji je tog dana nastupio (pozor!) sa Sebastianom Bachom, a 2011. postao stalni član sastava Fates Warning, sjedio iskusni Frank Gilchriest (Virgin Steele). Nastup Riot V smatrao se jednim od najsuverenijih prvog dana festivala. Zahvaljujući izvanrednom repertoaru sastavljenom isključivo od čuvenih klasika Riota, koji je zaključila izvedba dugo očekivanog i čuvenog šrapnela Thundersteel. Poput britve oštro pikiranje precizno odmjerenih gitarskih harmonija u tercama gitarskog dvojca Flyntz/Lee, njihovo bravurozno soliranje, predvođeno iskusnim Flyntzom, koji je naravno preuzeo lavovski dio sviranja gitara u novom Riotu, ali prije svega bend je spasio glavu zahvaljujući nevjerojatnom Toddu Michaelu Hallu, koji je vokalom izvodio izvanredne akrobacije u kojima je uvijek očarao kad je uspio ostvariti izvanredne aproksimacije nekim zaista teško izvedivim (najvišim) linijama zaštitnog znaka Tonyja Moorea. Nastup Riot V prošao je u tren oka. Bez obzira na to što su momci imali na raspolaganju slabih sat vremena. Toliko sažet i sadržajno zgusnut bio je taj nastup. O pozorničkoj dinamici da i ne trošimo riječi. Bend će nastupiti vrlo skoro na festivalu Metaldays, kao glavni nositelj druge pozornice. Koncertno iskustvo koje moraju nužno okusiti svi ljubitelji tradicionalnog nasljeđa stare škole metala! Usput! Grupa je u repertoaru izvela i posve novu skladbu Metal Warrior, a bolju aproksimaciju klasičnim djelima sastava Riot u njezinu skladateljskom izričaju ne bismo mogli poželjeti, zato novi album sastava Riot V u nastajanju obećava vrlo mnogo!
Nakon nastupa Riot V uslijedila je još jedna vrhunska predstava i zacijelo jedan od katarzičnih vrhunaca prvog dana festivala. Nastup Bay Area thrash metal veterana Exodus. Prvi s povratnikom Steveom Zetrom Souzom nakon 2004. Tko se možda sjeća, Exodus su u lipnju 2004. sa Zetrom nastupili i u ljubljanskom klubu K4. Bio je to jedan od tadanšnjih posljednjih nastupa grupe sa Zetrom u postavi, prije nego što je bend nastavio karijeru s Robom Dukesom na vodećim vokalima. Exodus su se predstavili na Bang Your Head!!! kao da su stigli s drugog planeta. U tren je naime bilo jasno jedno! »Zetro« = Exodus. Unatoč obilnoj kilaži koju je čovjek u udobnosti naviknuo nagomilati u posljednjem desetljeću, Zetro je zapravo u postavi Exodus njihova spasonosna slamka. Bez obzira na sudar teških karaktera koji su prije godina uzrokovali njegov odlazak iz grupe, Zetro je sa specifičnostima pozorničke karizme vokalist kalibra izvanrednog frontmana. Čovjek je zapovjednik koji u pravom trenutku bira prave riječi, zafrkava sebe, članove benda i publiku na srdačan, šaljiv način. Poziva publiku na svakakve gluposti pred pozornicom. Prije izvedbe The Toxic Waltz oprezno je pitao nazočne jesu li ponijeli svoj par plesnih cipela. Naravno, koncertni nastup briljantno preznojenih i preporođenih Exodus isporučio je hrpu mosh pitova, hrpu divljanja, prolijevanja piva, lupanja glavama. Kombinacija dvaju izvanrednih gitarskih teškaša Garyja Holta, koji je uzgojio gandalfovsku bradu, kao i lijepu dozu ukrasnog sala, u paru s uvijek silovito angažiranim Leejem Altusom (Heathen), djelovala je superiorno. Nepopustljivo, zagrizeno, s oštrinom sječenja, kakvu zahtijeva pojam primordijalne »thrash metal« biblije. Bend je u set listu ubacio nešto više materijala s albuma »Tempo of the Damned« (2002) te naravno održavao nepopustljivost davolskog dosjea klasicima s »Bonded By Blood«. Kao rečeno. Nastup Exodus smatrao se jednim od vrhunaca prvog dana.
Nastupu Exodus slijedila je još jedna atrakcija. Nastup jednog od najvažnijih gitarista u samoj povijesti suvremenih izraznih dometa heavy metala i hard rocka. Nastup čuvenog Michaela Schenkera s njegovom pratećom postavom. Upravo je lik Schenkera tijekom sedamdesetih, kada je stvorio nekoliko nezaboravnih vječnozelenih klasika za UFO, približio sviranje solo gitare novoj generaciji tako što je Schenker uobičajene elemente blues glazbe, koji su do njegova dolaska često prevladavali u solažama, majstorski počeo uravnotežavati neoklasicističkom muzikalnоšću do mjere da su same solaže dobile izuzetno snažan predznak ravnopravnog karakternog entiteta unutar zadane kompozicije u rocku i metalu. U premnogim solažama Schenkerovih sljedbenika na svakom je koraku moguće prepoznati nadahnutost naslijeđem ovog fascinantnog glazbenog umjetnika.
Schenker, koji je za svoj novi bend »Michael Schenker’s Temple of Rock« izdao novi studijski album, predstavio se na pozornici s pratećom postavom još dvojice bivših članova Scorpionsa, basistom Francisom Bucholzom i bubnjarom Hermanom Rarebellom. Tako su se na pozornici sa Schenkerom izmijenila čak trojica »bivših« članova Scorpionsa. Ekipu upotpunjuju jedinstveni škotski vokalist Doogie White (ex-Rainbow, ex-Ingwie J. Malmsteen) i multiinstrumentalist Wayne Findlay. Potonji je klasično školovani gitarski majstor. Možda manje zvučno ime ekipe Michaela Schenkera, koji je u prošlosti surađivao s plejadom glazbenika ovako ili onako povijesno povezanih s Michaelom Schenkerom. S obzirom na velika očekivanja što će nam isporučiti legendarni gitarist, dojmovi nakon koncerta bili su pomiješani. Bend je pomalo razočarao izborom set liste u kojoj su se našle čak tri skladbe Scorpionsa, dok je izvedba dviju UFO skladbi, otvarajuće Doctor Doctor i završne Rock Bottom, posve opravdana i vrlo poželjna. Zašto Michael Schenker mora izvoditi materijal Scorpionsa zna samo on sam, jer ima prekrasnu plejadu izvanrednih samostalnih glazbenih djela u svakoj eri svog glazbenog djelovanja. Drugi problem koji je malo pokvario opći dojam bila je ponovno očajna ugođenost gitara. Schenkera si se jedva čuo među ostalim instrumentima, a to je ponovno znatnije smetalo upravo tijekom izvedbe njegovih solaža. Ako nisi stajao na njegovoj strani, dakle na desnoj strani pred pozornicom, Schenkera si u zvuku jedva razlikovao. Tu je bila posve nova skladba Where the Wind Wind Blows, pa klasik Armed And Ready, kao i Before Devil Knows You Are Dead, koju je za Schenkera stvorila još pokojna rock ikona Ronnie James Dio. Unatoč manje povoljnoj set listi i lošim zvučnim uvjetima, gledati Schenkera na pozornici bila je posebna vrsta časti. Promatrati dakle čuvene pokrete Schenkerova pionirstva i pozornički teatar, s visoko podignutom desnicom u zraku, dizanjem njegovih čuvenih Flyin’ V gitara, makar koncert nije »zgrabio« kako se očekivalo.
Ime Sebastian Bach zacijelo nešto znači na kartama heavy metal i hard rock zanata. No ne pod svaku cijenu. S obzirom na danasšnja iskustva funkcioniranja njegovih bivših Skid Row kolega sa Solingerom na vokalu, na osiromašenu idejnost Bachovih posljednjih studijskih radova, kao i na šuplje pozorničke predstave, bilo je krajnje iznenađujuće spoznati da je Bach uvršten tako visoko na popis izvođača, jer su očekivanja što će nam isporučiti bila izuzetno niska. Uistinu niska. A dobiveno iskustvo? Nažalost u skladu s očekivanim. Poražavajući nastup. Nedostojan gubljenja ni trunke sekunde. Već na samom početku Bach je svoju vokalnu kondiciju predstavio na vrlo neugodan način. Osjeća se da čovjek ne vježba vokal i ne koristi ga redovito. Brzo mu je ponestalo daha, a što se koncert više bližio kraju, vokal mu je lošije služio. Djelovao je poput neuspješnog graktanja prehlađene svrake, koja iz glasnica ne može više istisnuti ni mrvicu melodije, kako to zahtijevaju Skid Row klasici. Okružen gitaristom i basistom mlađe generacije, od kojih je gitarist povrh svega izvodio očajne prateće vokale, te inače atraktivnim bubnjarom Bobbyjem Jarzombekom – nelogičnim i skupim izborom s obzirom na nezahtjevnost izvedbe vodećih ritmova materijala, Bach je razočarao svojim superiornim zvjezdaškim ponašanjem, kad je svoje frustracije zbog nemogućnosti pjevanja kako valja izrazio tako da je bacio mikrofon o tlo i krivnju svaljivao na tonskog tehničara, tobože ne može pjevati jer mu ne radi mikrofon. To naravno nije bilo istina. Mikrofon je još prokleto dobro radio, samo Bach jednostavno više ne može pjevati kako valja. Što se tiče Skid Row materijala, on je činio glavninu Bachova repertoara, čime je »uspavana ljepotica na zrnu graška« djelomice sanirala svoju izvedbenu nezrelost, u svakom slučaju, nad uživanjem u posjetima njegovim koncertnim nastupima možemo jednostavno staviti križ i ubuduće se usredotočiti samo na nastupe Skid Row. Naravno, bez Sebastiana Bacha u postavi.
Prvi dan festivala na glavnu je pozornicu privukao manje izvođača. Zašto? Nastup glavnog nositelja prvog dana Axela Rudija Pella bio je naime nevjerojatno dug. Bio je skovan kao glazbena avantura kroz različite ere njegova djelovanja. Počevši s karijerom Steeler, pa dalje sa samostalnom karijerom kao A.R.P. ili Axel Rudi Pell band, dok je u teatralnom izlazu ovog trosatnog maratona čovjek posvetio pažnju izvedbi ultimativnih rockerskih klasika u društvu posebnih gostiju, koji su svojim likom i djelom ostavili osjetan pečat na rock sceni. No idemo redom. Uvodno se spektakl otvorio s četiri Steeler klasika, pri čemu su se na bas-gitari izmijenili Volker Krawczak, koji je odsvirao uvodnu Call Her Princess (»Steeler«, 1984.), i njegov nasljednik u grupi Roland Hag za izvedbu Night After Night (»Strike Back«, 1986.), Rockin’ the City (»Strike Back«, 1986.) i Undercover Animal (»Undercover Animal«, 1988.). Zanimljivo je da je bend izostavio barem jednu točku s albuma »Rulin’ the Earth« (1985.). Uvodno su Steeler nastupili u originalnim postavama: Axel Rudi Pell na gitari, Tom Eder na ritam gitari, bubnjar Jan Yildiral i oba već spomenuta basista. Zacijelo trenutak Pellove karijere koji će se teško još ikada ponoviti u budućnosti.
Na pozornicu se vraća Volker Krawczak na bas-gitari, za bubnjeve sjeda Jörg Michael (ex-Saxon, ex-Stratovarius, ex-Running Wild, ex-.Rage, ex-Grave Digger) , a za mikrofon prihvaća čuveni Rob Rock (solo, Impelllitteri), i na pozornici dobivamo tako inkarnaciju prve postave A.R.P. banda, koja nastavlja šou skladbom Nasty Reputation. Vrlo brzo pokazalo se da je Rock, koji je nastupao kao Rob rock drugog dana ovogodišnjeg festivala, još uvijek u izvrsnoj vokalnoj formi, kao i to da Axel nije bogzna koliko vješt u pozorničkom nastupanju. Čak i u nekoliko skromnih trenutaka šova, kad je stao za mikrofon da izgovori nekoliko riječi. Zato je tu ulogu u širokom opsegu oduvijek rado prepuštao pjevačima svoje postave. Rudi je pomaknut na desnu stranu pozornice tijekom nastupa mirno solirao i nije iskazivao pretjeranu želju za skakutanjem po pozornici i privlačenjem pozornosti. Međutim, ove se večeri naš trubadur Rudi, u svilenoj košuljici barokno ukrašen, morao baviti drugim stvarima koje nije planirao. Kroz prvi dio koncerta morao se barem polovicu nastupa baviti zvučnim inženjerima da poprave zvuk gitara. Kao što ste primijetili već prije, u reportaži je zapisan zaključak o lošim zvučnim uvjetima tijekom prvog dana festivala, za što je zacijelo kriv ovogodišnji izbor glavnih zvučnih inženjera festivala. No, budući da je Axel Rudi Pell perfekcionist i povrh toga vrlo tvrdoglav, njegova se ustrajnost temeljito isplatila. Zvuk se naposljetku sredio i gitare su »zagrizle« kako valja. Radilo se naime o jubilarnom događaju, koji je bio potpomognut i višestrukom upotrebom kamera, što je značilo da se koncert snima. Axel Rudi Pell je u danima nakon ovog koncerta i službeno potvrdio izlazak novog koncertnog dokumenta s ovog nastupa, u obliku Blu-ray. dvostrukog koncertnog CD-a i DVD-a. Dakle, opravdano je »ludio« i demonstrirao pred zvučnim tehničarima.
Rock je na pozornici ostao svega jednu skladbu. Za sljedeću, Warrior, izmijenio se s Jeffom Scottom Sotom, koji je pri dolasku na pozornicu teatralno zavitlao dva para Ray Ban naočala među publiku (vjerojatno se radilo o jeftinim replikama, inače Jeff ne bi tako širokogrudno njima razbacivao). Soto je kao i njegov prethodnik Rob Rock još jednom potvrdio izuzetnu vokalnu formu, kojom je važio i za jednog od najimpozantnijih vokala ovogodišnjeg festivala Frontiers Rock u talijanskom gradiću Trezzo sul’Adda kraj Milana. Skladbe Warrior i Fool Fool iz razdoblja djelovanja grupe s Sotom na vokalu i Michaelom na bubnjevima dovele su koncert do posve nove Burning Chain (»Into the Storm«, 2014.), u kojoj su se A.R.P. inkarnirali u liku danasšnjih dana, kad su pozornicu zauzeli Johnny Gioeli (Hardline) i bubnjarski veteran koji je vjerojatno među ostalim vidio i svjetski potop Bobby Rondinelli (ex-Black Sababth, ex-Rainbow, ex-Blue Oyster Cult, ex-The Lizards, ex-Riot,…). Za klavijature je od izvedbe skladbe Nasty Reputation nadalje na pozornici skrbio Ferdy Dörneberg.
Slijedio je središnji dio spektakla s izvedbom kasnijih Pellovih djela i predstavljanjem novog albuma »Into the Storm« (osim Burning Chains, još i obrada Neil Youngove Hey, Hey My, My te novi singl Long Way To Go), s očekivanim spojem The Masquerade Ball i Casbah, te dalje kombinacijom novije Too Late u koju je Pell uključio prastari Eternal Prisoner (u originalu ovu skladbu, kao i Casbah, izvodi Jeff Scott Soto). Ovaj je dio zaključila skladba Rock the Nation (»Mystica«, 2006.), koja je odsvirana u to vrijeme usred Njemačke nedvojbeno punom mjerom godila uoči finala svjetskog prvenstva u nogometu 2014., kad su se sukobile Njemačka i Argentina.
Završni dio svojevrsne karijerne trilogije Axela Rudija Pella činila je izvedba skladbi koje su kroz karijeru nadahnjivale glazbenika i uz koje je Axel Rudi Pell kao umjetnik sazrijevao i razvijao se. Za tu je priliku Pell pozvao kao posebne goste legendarne rock zvijezde. Prvi se na pozornicu na svojim bubnjevima popeo Vinnie Appice (ex-Black Sabbath), koji je s Rondinellijem izveo bubnjarski duet. Nakon 15 minuta topovske vatre dvaju bubnjara koncert se nastavio po klasičnom principu. Otvorila ga je obrada željeznog repertoara Deep Pruple Black Night. Na vokal je uskočio vokalist Pretty Maids Ronnie Atkins, koji je u zadnji tren na ovoj točki zamijenio Joea Lynna Turnera (u službenim reklamnim najavama Turner je trebao otpjevati tu skladbu). Atkins je odlično prilagodio svoje vokalne specifičnosti koje inače prate izvedbu repertoara Pretty Maids, oponašajući koliko je moguće jedinstvenog Iana Gillana. Nakon toga je iznenadio dolaskom na pozornicu još jedan poseban gost. John Lawton (ex-Uriah Heep), kad se bend prihvatio izvanrednog Uriah Heep klasika iz Lawtonove ere Sympathy, nastavio predvidljivim Tush (ZZ Top) i skrasio se uz skladbu koju Pell i danas obvezno uključuje u svoje koncertne nastupe, zvanu Mistreated. Lawton se pokazao vrlo prikladnim izborom, iako Coverdaleov original ostaje nedodirljiv komad rockerske povijesti. Slijedi nastavak Pellove opsesije likom i djelom Richieja Blackmorea. Na pozornici se pojavljuje čovjek u elegantnom blistavom smokingu uglađene frizure i sjajnog briljantina. Nitko drugi doli Graham Bonnet (ex-Rainbow, Alcatrazz, Impellitteri). Bend nastavlja svoje rockersko misno slavlje izvedbom Rainbow klasika Since You’ve Been Gone i Long Live Rock ‘N’ Roll. Zanimljivo, Pell je izbjegao uključivanje skladbe Stargazer. Za veliko finale Pellova misija zaključuje događaj pomalo predvidljivim i izlizanim uključivanjem Deep Purple monumenta zvanog Smoke On the Water, a na pozornicu stižu baš svi akteri ovog maratonskog događaja. U njoj vodeće vokale dijeli više pjevača.
Večer je donekle pokvarilo vrijeme, jer se nakon druge trećine koncerta konkretno izlilo s neba. Srećom, radilo se o dvadesetminutnom pljusku koji nije ozbiljnije ugrozio izvedbu događaja, a inače nema što dodati. Axel je u velikom stilu učinio ono što je najavljivao gotovo cijelu godinu ranije. Svojih prvih 25 godina karijere trijumfalno je zaključio velikim pozorničkim spektaklom kakav se vjerojatno više neće ponoviti u njegovoj inače bogatoj karijeri. Axel je radoholičar i ne prođe godina a da ne izda neki službeni glazbeni dokument, bilo da je to novi studijski album, koncertno izdanje ili kompilacija.
Prvi se dan dakle završio u skladu s tradicijom festivala Bang Your Head!!!. Barem jedna od dviju festivalskih večeri pripada glavnom nositelju koji je domaći izvođač. Ne nužno svake godine, ali većinom organizator barem za jednu večer dodijeli ulogu glavnog nositelja njemačkom izvođaču. Axel Rudi Pell je, s obzirom na časne godine stvaranja i svoj bogati diskografski opus, taj položaj nedvojbeno izborio i iskoristio optimalno koliko se dalo. Jedva čekamo izlazak njegova novog koncertnog dokumenta!
Setlista
WARLORD:
1. Lucifer’s Hammer
2. Child of the Damned
3. Winter Tears
4. Aliens
5. Black Mass
6. Kill Zone
7. Winds of Thor
8. Deliver Us From Evil
9. 70.000 Sorrows
KISSIN’ DYNAMITE:
1. Sleaze Deluxe
2. Sex Is War
3. She’s A Killer
4. Love Me, Hate Me
5. Welcome To The Jungle
6. I Will Be King
7. Operation Supernova
8. D.N.A.
9. Money, Sex & Power
RIOT V:
1. Narita
2. Fight or Fall
3. Johnny’s Back
4. Wings Are for Angels
5. Angel Eyes
6. Flight of the Warrior
7. Bloodstreets
8. Metal Warrior
9. Swords and Tequila
10. Warrior
11. Thundersteel
EXODUS:
1. Bonded by Blood
2. War Is My Shepherd
3. Piranha
4. And Then There Were None
5. Blacklist
6. A Lesson in Violence
7. Brain Dead
8. The Toxic Waltz
9. Strike of the Beast
MICHAEL SCHENKER’S TEMPLE OF ROCK:
1. Doctor Doctor
2. Where the Wild Wind Blows
3. Lovedrive
4. Another Piece of Meat
5. Assault Attack
6. Armed & Ready
7. Instrumental
8. Before the Devil Knows You’re Dead
9. Lost Horizons
10. Rock You Like a Hurricane
11. Rock Bottom
SEBASTIAN BACH:
1. Slave to the Grind
2. Temptation
3. The Threat
4. Big Guns
5. Piece of Me
6. 18 and Life
7. American Metalhead
8. Taking Back Tomorrow
9. Monkey Business
10. I Remember You
11. All My Friends Are Dead
12. Youth Gone Wild
AXEL RUDI PELL:
1. Call Her Princess
2. Night After Night
3. Rockin’ the City
4. Undercover Animal
5. Nasty Reputation
6. Warrior
7. Fool Fool
8. Burning Chains
9. Strong as a Rock
10. Long Way to Go
11. Hey Hey, My My (Into the Black)
12. Mystica
13. Too Late / Eternal Prisoner / Too Late
14. The Masquerade Ball / Casbah
15. Rock the Nation
16. Drum Battle
17. Black Night
18. Sympathy
19. Tush
20. Mistreated
21. Since You Been Gone
22. Long Live Rock ‘n’ Roll
23. Smoke on the Water
Galerija slika
