Nastupaju: Axel Rudi Pell, Accuser, Traitor, Sebastian Bach, Exodus, Kissin’ Dynamite, Michael Schenker’s Sonic Temple, Vain, Warlord, Riot V
Lokacija: Balingen / Messegelände / Njemačka
Datum: petak, 11.07.2014
Ovogodišnji, ukupno devetnaesti Bang Your Head!!! festival, smješten ondje gdje i uvijek, u njemačkom gradiću Balingen, usred pokrajine Schwarzwald, i ove je godine u skladu sa svojom tradicijom nanizao nekoliko vrlo zanimljivih imena među izvođačima. Prvi je dan prije svega protekao u znaku slavljenja prvih 25 godina glazbenog stvaralaštva slavnog njemačkog gitarističkog heroja, kojeg često prati nadimak njemački Blackmore, Axla Rudija Pella. On je za prvi dan festivala pripremio gotovo trosatni spektakl, no o tome više u nastavku. Od ostalih zanimljivosti prvog dana na popis izvođača treba ubrojiti i imena Warlord, Riot V, pa nestašnih glam rockera Vain, kao i pojavu slavnog rock klasika Michaela Schenkera. Naposljetku su velikoj raznolikosti izvođača prvog dana pridonijeli i prvaci Bay Area thrash metal scene Exodus s povratnikom Steveom Zetrom Souzom na vokalu.
Po tradiciji otvaranje festivala Bang Your Head!!! obično pripada njemačkom sastavu. Ove je godine tu čast trebao dobiti njemački Warrant, no oni su u zadnji čas otkazali nastup, a njihovu su ulogu preuzeli domaćini iz grada Balingena Traitor. Kvartet u današnjoj postavi Gerd Hery (gitara, prateći vokal), Lorenz Kandolf (bas gitara), Andreas Mozer (bubnjevi, vokal) i Matthias Koch (gitara, prateći vokal) u dobrih je pola sata utjelovio djela pozvana po abecedi njemačke starinske thrash metal baštine. Bend s prvijencem »Thrash Command« iz 2009. u džepu obećava novi studijski album ove godine. Smjelo, samouvjereno i zagrijano jutarnje njiskanje odlično je dobrodošlo festivalskom prostoru koji se budio, kao i nužnim poslovima od pranja zubi do kuhanja kave. Njihovi nasljednici na pozornici Accuser također se smatraju stjegonošama stare njemačke thrash metal škole. Hrpa agresije naslijeđene od starinske lupetaljke velike tevtonske thrash metal trojke Njemačke, gdje primjesa zarazne melodične retorike nekakvih Paradox postaje posve smislena paralela, kao i modernijeg Dew-Scented groovea. Naravno, i kod Traitor i kod Accuser ne manjka velikog simpatiziranja agresije Slayera.
Nakon zlokobne uvertire iskonskih thrash metal vizura, pozornicu su preuzeli Warlord. Vjerojatno je riječ o ne više od petog nastupa u karijeri ovog inače legendarnog sastava, kojeg je kolo sudbine nakon 1986. odbacilo u dulje razdoblje mirovanja s kratkim bljeskom između 2000. i 2002. No s »The Holy Empire«, četvrtim studijskim albumom, sastav se 2013. vraća na scenu, i to u današnjoj postavi s originalnim članovima Billom Tsamisom na gitari i bubnjarom Markom Zonderom. Na mjestu vokalista je Ciprånin Nicholas Leptos (Arrayan Path, Astronomikon), a na mjesto basista Philipa Bynoea (Steve Vai) za ovaj je nastup uskočio ništa manje fantastični basist Gary Wehrcamp, slavni gitarski čarobnjak progresivnih metalaca Shadow Gallery. Za koncertne nastupe kvartet na pozornicama dopunjuju i dodatni gitarist talijanskog podrijetla Paolo Viani te klavijaturist Angelo Vafeiadis. Današnji Warlord su dakle vrlo »mediteranski« obojeni. Narod je svakako došao slušati starije klasike, koje je utjelovila gotovo cijela izvedba prvijenca »Deliver Us« (1983), i to sa skladbama Lucifer’s Hammer, Child of the Damned, Winter Tears, Black Mass i Deliver Us From Evil. Bend je imao priličan broj peripetija sa zvukom. Gitare su bile slabo čujne – zujave pčelice, što je možda odraz toga da sastav nema mnogo koncertnog kilometraža i niti ne polaže tko zna kakvu detaljnu pozornost na kvalitetu pozornicom zvuka. Za razliku od slabo čujnih gitara, jasno se moglo razabrati vrhunstvo sviranja bas gitare Garyja Wehrkampa, koje je impresioniralo izuzetnom preciznošću i odličnom zvučnom toplinom. Bend je u repertoar očekivano uključio predstavljanje novog studijskog albuma te izveo skladbe Kill Zone i 70.000 Sorrows. S potonjom je zaključio nastup. Zacijelo vrlo dopadljivu set listu začinila je izvedba još jedne stare skladbe, i to Aliens s drugog studijskog albuma »And the Canons of Destruction Have Begun…« (1984). Bend obećava novi studijski album, koji bi već polako trebao nastajati. Inače korektna izvedba, korektno pjevanje, no osjeti se da ekipa s iznimkom Marka Zondera i Garyja Wehrkampa nema ni bogatog koncertnog, a kamoli studijskog kilometraža, zato će u budućnosti trebati više raditi na pozornicom dinamici.
Da za jadne zvučne uvjete nisu krivi Warlord, već aljkavost zvučnih tehničara, potvrdio je nastup sljedećeg sastava. Vain. Tko bi pomislio da Vain mogu doputovati u Europu? Bez obzira na to što su najbolje godine za sastav prošle, taj dojam na pozornici Davy Vain i ekipa nikako ne daju. Energični vokalist pokazao se kao čovjek rođen da bude pozornički zabavljač. Bosonogi pjevač neumorno je trčkarao amo-tamo tijekom koncerta, poticao svoje suborce i cijelo vrijeme držao publiku uza se. I to uz konkretno iskorištavanje »catwalk« piste. Preživjeli heroji kalifornijske glam rock scene isporučili su koncertni nastup potkrijepljen vrećom klasika s prvijenca »No Respect«. Bend u zrelim godinama zadržava izuzetnu kompaktnost, svježinu, snagu, zbog čega je koncert zvučao izuzetno skladno. Na čelu s tako karizmatičnim frontmenom i uz iskustvo ostalih članova, koji osim Davyja imaju još trojicu iz originalne postave (gitaristi Jamie Scott i Danny West te basist Ashley Mitchell), uz statičan nastup Warlorda, sastav Vain donio je prvu pravu »party« festivalsku budnicu.
Pozornicu su preuzeli Kissin’ Dynamite. Još jedni domaćini, koji su 2010. otvorili izdanje festivala Bang Your Head!!! kao uzlazne zvijezde. Tada su nastupili prvi na popisu izvođača. Kvintet je na nastupu predstavio svježe izdan studijski album »Money, Sex & Power« i opet impresionirao svojom izvanrednom uigranošću i slogom. Naravno, većina pogleda bila je uperena u vokalista Hannesa, koji je s izuzetnom energičnošću zapovijedao pozornicom s razrađenom pozornicom figurom koja je obuhvaćala odlično pjevanje i savršeno kretanje po pozornici. Bend je u stalnom koncertnom galopu i to se odražava na savršenoj uigranosti i do dlake razrađenom pozorničkom performansu. Samouvjereno i silno angažirano. Bend, koji je prošle godine nastupio i usred najveće vrućine na tolminskom festivalu Metaldays, u svojoj potenciji na pozornici nikako ne može razočarati.
Znatno više zanimanja privukao je nastup sastava Riot V. Riječ je o legitimnom nasljedstvu lika i djela veterana metala iz New Yorka Riot, kojima je 2012. preminuo osnivač i idejni vođa, briljantni skladatelj, aranžer i gitarist Mark Reale. Ekipa bez Realea u postavi nastavlja put pod imenom Riot V, a sastavom zapovijedaju originalni članovi Riota gitarist Mike Flyntz i basist Don Van Stavern. Bend je za vokal pronašao izvanrednog Todda Michaela Halla, koji posjeduje boju glasa, kao i sam pristup, nalik na dlaku najslavnijem vokalu karijere Riota Tonyju Mooreu. Mjesto drugog gitarista u ekipi Riot V popunjava mladi Nick Lee, a na bubnjevima je umjesto Bobbyja Jarzombeka, koji je tog dana nastupio (pozor!) sa Sebastianom Bachom i 2011. postao redovni član sastava Fates Warning, sjeo iskusni Frank Gilchriest (Virgin Steele). Nastup Riot V smatrao se jednim od najsuverenijih prvog dana festivala. Zahvaljujući izuzetnom repertoaru sastavljenom isključivo od slavnih klasika Riota, koji je zaključila izvedba dugo očekivanog i slavnog šrapnela Thundersteel. Kao britva oštro pickanje precizno odmjerenih gitarskih harmonija u tercama gitarskog dvojca Flyntz/Lee, njihovo briljantno soliranje, predvođeno iskusnim Flyntzem, koji je naravno preuzeo lavovski dio sviranja gitara u novim Riot, a prije svega bend je izvukao živu glavu zahvaljujući nevjerojatnom Toddu Michaelu Hallu, koji je vokalom izvodio izvanredne akrobacije u kojima je uvijek očarao kad bi uspio ostvariti izvanredne približke nekim doista teško izvedivim (najvišim) linijama zaštitnog znaka Tonyja Moorea. Nastup sastava Riot V prošao je kao tren oka. Bez obzira na to što su dečki imali na raspolaganju slabih sat vremena nastupa. Toliko sažet i sadržajno zgusnut bio je taj nastup. O pozorničkoj dinamici da ne gubimo riječi. Bend će vrlo brzo nastupiti na festivalu Metaldays, kao glavni nositelj druge pozornice. Koncertno iskustvo koje moraju nužno okusiti svi ljubitelji tradicionalne baštine stare škole metala! Usput! Sastav je u repertoaru izveo i posve novu skladbu Metal Warrior, a boljeg približka klasičnim djelima sastava Riot u njenom skladateljskom izdanju ne bismo mogli poželjeti, zato nastajući novi album sastava Riot V obećava jako puno!
Nakon nastupa Riot V uslijedila je još jedna vrhunska predstava i zacijelo jedan od kataričnih vrhunaca prvog dana festivala. Nastup veterana Bay Area thrash metala Exodus. Prvi s povratnikom Stevom Zetrom Souzom nakon 2004. Tko se možda sjeća, Exodus su u lipnju 2004. s Zetrom nastupili i u ljubljanskom klubu K4. Bio je to jedan od tadašnjih posljednjih nastupa sastava sa Zetrom u postavi, prije nego što je bend nastavio karijeru s Robom Dukesom na vodećim vokalima. Exodus su se na Bang Your Head!!! predstavili kao da su stigli s drugog planeta. U tren je naime bilo jasno jedno! »Zetro« = Exodus. Unatoč obilnoj kilaži, koju je čovjek navikao ugodno nagomilati u zadnjem desetljeću, Zetro je zapravo u postavi Exodusa njihova spasonosna slamka. Bez obzira na sudar teških karaktera, koji su prije nekoliko godina uzrokovali njegov odlazak iz sastava, Zetro je sa specifičnostima pozorničke karizme vokalist kalibra izuzetnog frontmena. Čovjek je zapovjednik koji bira prave riječi u pravom trenutku, zafrkava sebe, članove benda i publiku na srdačan, šaljiv način. Nagovara publiku na svakojake gluposti pred pozornicom. Prije izvedbe The Toxic Waltz oprezno je upitao prisutne jesu li ponijeli svoj par plesnih cipela. Naravno, koncertni nastup briljantno preznojenih i preporođenih Exodusa isporučio je hrpu mosh pitova, hrpu divljanja, prolijevanja piva, razbijanja glava. Kombinacija dvaju izuzetnih gitarskih teškaša Garyja Holta, koji je odgojio gandalfovsku bradu, kao i lijepu mjeru ukrasnog sala, u vezi s uvijek silovito angažiranim Leejem Altusom (Heathen), djelovala je superiorno. Nepopustljivo, zagriženo, s oštrinom šredanja kakvu zahtijeva pojam primordijalne »thrash metal« biblije. Bend je u set listu ubacio nešto više materijala s albuma »Tempo of the Damned« (2002) te naravno održavao nepopustljivost đavolskog dosjea s klasicima s »Bonded By Blood«. Kao rečeno. Nastup Exodusa smatrao se jednim od vrhunaca prvog dana.
Nastupu Exodusa uslijedila je još jedna atrakcija. Nastup jednog od najvažnijih gitarista u samoj povijesti suvremenih izražajnih dometa heavy metala i hard rocka. Nastup slavnog Michaela Schenkera s njegovom pratećom postavom. Upravo je lik Schenkera kroz sedamdesete, kad je stvorio nekoliko nezaboravnih vječnozelenih klasika za UFO, približio sviranje solo gitare novoj generaciji tako da je Schenker inače elemente bluesa, koji su do njegova dolaska često prevladavali u solažama, majstorski počeo uravnotežavati neoklasicističkom muzikalnošću do mjere da su solaže same po sebi dobile izuzetno snažan predznak ravnopravnog karakternog entiteta unutar zadane kompozicije u rocku i metalu. U premnogim solažama Schenkerovih sljedbenika na svakom je koraku moguće prepoznati nadahnutost baštinom ovog fascinantnog glazbenog umjetnika.
Schenker, koji je za svoj novi bend »Michael Schenker’s Temple of Rock« izdao novi studijski album, predstavio se na pozornici s pratećom postavom od još dvojice bivših škorpiona, i to basistom Francisom Bucholzom te bubnjarom Hermanom Rarebellom. Tako su se na pozornici sa Schenkerom zajedno izredala čak trojica »bivših« škorpiona. Ekipu popunjavaju jedinstveni škotski vokalist Doogie White (ex-Rainbow, ex-Ingwie J. Malmsteen) i multiinstrumentalist Wayne Findlay. Potonji je klasično školovani gitarski šreder. Možda manje zvučno ime ekipe Michaela Schenkera, koji je u prošlosti surađivao s plejadom glazbenika na ovaj ili onaj način povijesno povezanih s Michaelom Schenkerom. S obzirom na velika očekivanja o tome što će nam isporučiti legendarni gitarist, dojmovi nakon koncerta bili su podijeljeni. Bend je donekle razočarao izborom set liste u kojoj su se našle čak tri skladbe Scorpionsa, dok je izvedba dviju UFO skladbi, otvarajuće Doctor Doctor i završne Rock Bottom, posve opravdana i vrlo poželjna. Čemu je Michaelu Schenkeru potrebno izvoditi materijal Scorpionsa zna samo on sam, jer posjeduje prelijepu plejadu izuzetnih samostalnih glazbenih djela u svakoj eri svog glazbenog djelovanja. Drugi problem, koji je donekle pokvario opći dojam, bila je opet očajna ugođenost gitara. Schenkera si jedva čuo među ostalim instrumentima, a opet je to izdašnije smetalo upravo tijekom izvedbe njegovih solaža. Ako nisi stajao na njegovoj strani, dakle na desnoj strani pred pozornicom, Schenkera si u zvuku jedva razlikovao. Tu je bila posve nova skladba Where the Wind Wind Blows, pa klasik Armed And Ready, kao i Before Devil Knows You Are Dead, koju je za Schenkera stvorila još pokojna rock ikona Ronnie James Dio. Unatoč manje povoljnoj set listi i lošim zvučnim uvjetima, gledati Schenkera na pozornici bila je posebna vrsta časti. Promatrati dakle slavne pokrete Schenkerova pionirstva i pozorišni teatar, s visoko podignutom desnicom u zraku, podizanjem njegovih slavnih Flyin’ V gitara, makar koncert nije »zgrabio«, kako se moglo očekivati.
Ime Sebastian Bach inače zacijelo nešto znači na kartama heavy metal i hard rock zanata. Ali ne pod svaku cijenu. S obzirom na današnja iskustva funkcioniranja njegovih bivših Skid Row kompanjona sa Solingerom na vokalu i s obzirom na osiromašenu idejnost Bachovih zadnjih studijskih radova, kao i rupičave pozornicom predstave, bilo je iznimno iznenađujuće spoznati da je Bach uvršten tako visoko na popis izvođača, jer su očekivanja o tome što će nam isporučiti bila izuzetno niska. Stvarno niska. I dobiveno iskustvo? Nažalost u skladu s očekivanim. Poražavajući nastup. Nevrijedan gubljenja ni trunke sekunde. Već na samom početku Bach je svoju vokalnu kondiciju predstavio na vrlo neugodan način. Osjeti se da čovjek ne vježba vokal i ne koristi ga redovito. Brzo mu je ponestalo daha i što se koncert više bližio kraju, to ga je vokal lošije služio. Djelovao je poput neuspješnog graktanja prehlađene svrake, koja iz glasnica više ne može istisnuti ni zrnce melodije, kako to zahtijevaju klasici Skid Row. Okružen gitaristom i basistom mlađe generacije, među kojima je gitarist povrh svega izvodio očajne prateće vokale, te inače atraktivnim bubnjarom Bobbyjem Jarzombekom – nelogičan i skup izbor s obzirom na nezahtjevnost izvedbe vodećih ritmova materijala, Bach je razočarao svojim superiornim zvjezdanim ponašanjem, kad je svoje frustracije zbog nesposobnosti pjevanja kako se šika izražavao tako da je bacao mikrofon o tlo i svaljivao krivnju na tonskog tehničara, češ da ne može pjevati jer mu ne radi mikrofon. To naravno nije bilo istina. Mikrofon je prokleto dobro radio, samo Bach jednostavno više ne može pjevati kako se šika. Što se tiče materijala Skid Row, on je činio glavninu Bachova repertoara, čime je »uspavana ljepotica na zrnu graška« djelomice sanirala svoju izvedbenu nezrelost, no svakako možemo nad uživanjem u posjetima njegovim koncertnim nastupima jednostavno staviti križ i ubuduće se usredotočiti samo na nastupe Skid Row. Bez Sebastiana Bacha u postavi naravno.
Prvi je dan festivala na glavnu pozornicu privukao manje izvođača. Zašto? Nastup glavnog nositelja prvog dana Axla Rudija Pella bio je naime nevjerojatno dug. Skovan je bio kao glazbena avantura kroz različite ere njegova djelovanja. Počevši s karijerom Steeler, pa dalje sa samostalnom karijerom kao A.R.P. ili Axel Rudi Pell band, dok je u teatralnom izlazu ovog trosatnog maratona čovjek posvetio pozornost izvedbi ultimativnih rockerskih klasika u društvu posebnih gostiju, koji su ostavili osjetan pečat svojim likom i djelom na rock sceni. No idemo redom. Uvodno se spektakl otvorio s četiri Steeler klasika, gdje su se na bas gitari izmijenili Volker Krawczak, koji je odsvirao uvodnu Call Her Princess (»Steeler«, 1984) te njegov nasljednik u sastavu Roland Hag za izvedbu Night After Night (»Strike Back«, 1986), Rockin’ the City (»Strike Back«, 1986) i Undercover Animal (»Undercover Animal«, 1988). Zanimljivo je da je bend izostavio izvedbu barem jedne točke s albuma »Rulin’ the Earth« (1985). Uvodno su Steeler nastupili u originalnim postavama: Axel Rudi Pell na gitari, Tom Eder na ritam gitari, bubnjar Jan Yildiral i oba već spomenuta basista. Zacijelo trenutak Pellove karijere koji će se teško ikad više ponoviti u budućnosti.
Na pozornicu se vraća Volker Krawczak na bas gitari, za bubnjeve sjeda Jörg Michael (ex-Saxon, ex-Stratovarius, ex-Running Wild, ex-.Rage, ex-Grave Digger) , za mikrofon prihvaća slavni Rob Rock (solo, Impelllitteri), a na pozornici dobivamo tako inkarnaciju prve postave A.R.P. banda, koja nastavlja show skladbom Nasty Reputation. Brzo se pokazalo da je Rock, koji je nastupao kao Rob rock drugog dana ovogodišnjeg festivala. još uvijek u izvrsnoj vokalnoj formi, a također i to da Axel nije tko zna kako vješt pozorničkom nastupaštvu. Čak i u nekoliko skromnih trenutaka showa, kad je stupio za mikrofon da izgovori koju riječ. Zato je vrlo rado od oduvijek tu ulogu u širokom opsegu prepuštao pjevačima svoje postave. Rudi je pomaknut na desnu stranu pozornice tijekom nastupa mirno solirao i nije iskazivao kakvu pretjeranu želju za skakutanjem po pozornici i privlačenjem pozornosti. Međutim, morao se tog večera naš, u svilenoj košuljici barokno ukrašeni, trubadur Rudi baviti drugim stvarima koje nije planirao. Kroz prvi dio koncerta morao se baviti najmanje pola nastupa sa zvučnim inženjerima da poprave zvuk gitara. Kao što ste već prije primijetili, u reportaži je zapisan zaključak o lošim zvučnim uvjetima tijekom prvog dana festivala, za što je zacijelo kriv ovogodišnji izbor glavnih zvučnih inženjera festivala. No, budući da je Axel Rudi Pell perfekcionist i to povrh svega vrlo tvrdoglav, njegova se ustrajnost temeljito isplatila. Zvuk se napokon uredio i gitare su »prijele« kako se šika. Radilo se naime o jubilarnom događaju, koji je bio i potkrijepljen višestrukom uporabom kamera, što je značilo da se koncert snima. Axel Rudi Pell je u danima nakon tog koncerta i službeno potvrdio izlazak novog koncertnog dokumenta s tog nastupa, i to u obliku Blu-raya, dvostrukog koncertnog CD-a i DVD-a. Dakle opravdano je »ludovao« i demonstrirao kod zvučnih tehničara.
Rock je na pozornici ustrajao samo jednu skladbu. Za sljedeću Warrior izmijenili su se s Jeffom Scottom Sotom, koji je pri dolasku na pozornicu teatralno zavitlao dva para Ray Ban naočala među publiku (vjerojatno su bile jeftine replike, inače Jeff ne bi tako širokogrudno njima razbacivao). Soto je kao i njegov prethodnik Rob Rock još jednom potvrdio izuzetnu vokalnu formu, kojom se istaknuo i kao jedan od najimpozantnijih vokala ovogodišnjeg Frontiers Rock festivala u talijanskom gradiću Trezzo sull’Adda kraj Milana. Skladbe Warrior i Fool Fool iz razdoblja djelovanja sastava na vokalu sa Sotom i Michaelom na bubnjevima dovele su koncert do posve nove Burning Chain (»Into the Storm«, 2014), gdje su se A.R.P. inkarnirali u liku današnjih dana, kad su pozornicu zauzeli Johnny Gioeli (Hardline) i bubnjarski veteran, koji je vjerojatno među ostalim vidio i svjetski potop Bobby Rondinelli (ex-Black Sababth, ex-Rainbow, ex-Blue Oyster Cult, ex-The Lizards, ex-Riot,…). Za klavijature je od izvedbe skladbe Nasty Reputation nadalje na pozornici brinuo Ferdy Dörneberg.
Slijedio je središnji dio spektakla s izvedbom kasnijih Pellovih djela i predstavljanjem novog albuma »Into the Storm« (osim Burning Chains, još i obrada Neil Youngove Hey, Hey My, My te novog singla Long Way To Go), s očekivanim klasicima The Masquerade Ball i Casbah, pa dalje kombinacijom novije Too Late u koju je Pell uključio prastaru Eternal Prisoner (u originalu tu skladbu, kao i Casbah, izvodi Jeff Scott Soto). Taj je dio zaključila skladba Rock the Nation (»Mystica«, 2006), koja je odsvirana u to vrijeme usred Njemačke nedvojbeno punom mjerom godila uoči finala svjetskog prvenstva u nogometu 2014., kad su se sudarile Njemačka i Argentina.
Završni dio nekakve karijerne trilogije Axla Rudija Pella činila je izvedba skladbi koje su kroz karijeru nadahnjivale glazbenika i uz koje je Axel Rudi Pell kao umjetnik sazrijevao i razvijao se. Za tu je priliku Pell pozvao legendarne rock zvijezde kao posebne goste. Prvi se na pozornicu popeo na svojim bubnjevima Vinnie Appice (ex-Black Sabbath), koji je s Rondinellijem izveo bubnjarski duet. Nakon 15 minuta topovske vatre dvaju bubnjara koncert se nastavio po klasičnom principu. Otvorila ga je obrada željeznog repertoara Deep Purple Black Night. Na vokal je uskočio vokalist Pretty Maids Ronnie Atkins, koji je u zadnji čas na ovoj točki zamijenio Joea Lynna Turnera (u službenim reklamnim najavama Turner je trebao otpjevati ovu skladbu). Atkins je odlično prilagodio svoje vokalne specifičnosti, koje inače prate izvedbu repertoara Pretty Maids, oponašajući što je više moguće jedinstvenog Iana Gillana. Nakon toga je iznenadio dolaskom na pozornicu još jedan posebni gost. John Lawton (ex-Uriah Heep), kad se bend dohvatio izvanrednog klasika Uriah Heep iz Lawtonove ere Sympathy, nastavio s predvidljivom Tush (ZZ Top) te se skrasio uz skladbu koju Pell i danas obvezno uključuje u svoje koncertne nastupe, zvanu Mistreated. Lawton se pokazao kao vrlo prikladan izbor, iako Coverdaleov original ostaje neumitan komad rock povijesti. Slijedi nastavak Pellove opsesije likom i djelom Richieja Blackmorea. Na pozornici se nalazi čovjek u elegantnom bljeskavom smokingu uglađene frizure i sjajnog briljantina. Nitko drugi do Graham Bonnet (ex-Rainbow, Alcatrazz, Impellitteri). Bend nastavlja svoje rockersko misenje kroz izvedbu klasika Rainbowa Since You’ve Been Gone i Long Live Rock ‘N’ Roll. Zanimljivo je da se Pell izbjegao uključivanja Stargazera. Za veliki finale Pellova misija zaključuje događaj pomalo predvidljivim i otrcanim uključivanjem Deep Purple monumenta zvanog Smoke On the Water, a na pozornicu stižu baš svi akteri ovog maratonskog događaja. U njoj vodeće vokale dijeli više pjevača.
Večer je donekle pokvarilo vrijeme, jer se nakon druge trećine koncerta konkretno izlilo s neba. Srećom, radilo se o dvadesetminutnom pljusku koji nije ozbiljnije ugrozio izvedbu događaja, a inače nema što dodati. Axel je u velikom stilu učinio ono što je najavljivao gotovo cijelu godinu ranije. Svojih prvih 25 godina karijere trijumfalno je zaključio velikim pozornicom spektaklom kakav se vjerojatno neće više ponoviti u njegovoj inače bogatoj karijeri. Axel je radoholičar i ne prođe godina a da ne izda kakav službeni glazbeni dokument, bilo da je to novi studijski album, bilo koncertno izdanje ili kompilacije.
Prvi se dan dakle iztekao u skladu s tradicijom Bang Your Head!!!. Barem jedna od dviju festivalskih večeri pripada glavnom nositelju koji je domaći izvođač. Ne nužno svake godine, no uglavnom organizator barem za jednu večer dodijeli ulogu glavnog nositelja njemačkom izvođaču. Axel Rudi Pell je, s obzirom na časne godine stvaranja i svoj bogati diskografski opus, taj položaj nedvojbeno izborio i iskoristio optimalno koliko se može. Teško dakle čekamo izdanje njegova novog koncertnog dokumenta!
autor: Aleš Podbrežnik
fotografije: Aleš Podbrežnik
