Lokacija: Balingen / Messegelände / Njemačka
Datum: subota, 16.07.2016.
Treći i završni dan 21. festivala Bang Your Head!!! u njemačkom gradiću Balingen napokon je donio potpuno suh i sunčan dan. Bez jutarnje sparine naravno nije išlo, ali smo je ukrotili posjetom sjenovitim mjestima starog gradskog središta. Tako smo švedske revitaliste stare škole heavy metala i heavy rocka Black Trip, koji su otvorili program zadnjeg dana festivala točno u pola dvanaest prije podne na glavnoj pozornici, uhvatili u završnim minutama nastupa. Bend koji djeluje od 2004. ima u džepu dva albuma i nakon porođajnih muka, odnosno početnih godina djelovanja, tek je 2011. uhvatio vjetar u jedra, kad se ustalio u stabilnoj postavi. Iako je riječ o kratkoživućem sastavu, njegovi su članovi prekaljeni. Predvodi ga gitarist (prije toga basist) Peter Stjärnvind, koji je nekoć svirao u Entombed i Nifelheim, a postavu popunjavaju još i bivši članovi sastava Enforcer, i to vokalist Joseph Tholl i bubnjar Jonas Wikstrand, te gitarist Johan Bergebäck i basist Sebastian Ramstedt, koji su stigli iz sastava Ordo Inferus. Nakon albuma »Goin’ Under« iz 2013. bend je prošle godine izdao i drugi album naslovljen »Shadowline«, što je bilo dovoljno da sastavi lijepih 40 minuta repertoara, satkanog od nota staroškolskog zanosa metalom. U završnim minutama nastupa, koliko god smo ih uhvatili, nije bilo teško čuti utjecaje sastava Thin Lizzy, Iron Maiden, Judas Priest i UFO. Ako ste zaprisegnuti sljedbenik stare metal škole, Black Trip su sastav koji vrijedi provjeriti.
Pozornicu su preuzele cure. Dobro, recimo radije dame. Veteranke heavy metala. Isključivo ženski sastav Girlschool. Umjesto da kod kuće paze na svoje unuke, u svojim dobrim šezdesetima još uvijek radije lutaju pozornicama svijeta. Posljednju konkretnu turneju odradile su upravo prošle jeseni, kad su zajedno sa Saxon otvarale koncertne večeri pred pokojnim pankerima rock’n’rolla, jedinstvenim Motörhead. Na njihovoj zadnjoj turneji, posvećenoj promociji albuma »Bad Magic«. Lijepo ih je vidjeti kako prkose vremenu. Tri od njih izvorne su članice i nerazdvojne od 1977. Enid Williams na bas-gitari, pjevačica i ritam gitaristica Kim McAuliffe te bubnjarka Denise Duffort. Dužnost glavne gitaristice nakon tragične smrti (od raka kralježnične moždine) izvorne članice Kelly Johnson 2008. preuzela je Jackie Chambers. Kvintet ostaje vrhunski našpican. Klasici s albuma »Hit And Run«, kojih se na repertoaru zredalo čak šest (C’mon Let’s Go, Future Flash, naslovna skladba, The Hunter, Kick It Down, Watch Your Step), djeluju fenomenalno, to je »vječnozeleno«, a kvartet i u zrelim godinama pokazuje nevjerojatnu sigurnost i kompaktnu uigranost. Glavninu pozornice popunjavala je upravo Jackie Chambers, koja je aktivno šetala od Kim do Enid i opet se vraćala na krajnju lijevu stranu pozornice (na svoju poziciju). Pretežno klasični koncertni repertoar Girlschool su otvorile točkom s studijskog prvijenca »Demolition«, to jest Demolition Boys, a istom su albumu posvetile pažnju i na samom kraju nastupa, kad je bend ubacio obradu Gun klasika Race With the Devil, a nakon nje (nedostajuću) i cijelo vrijeme očekivanu Emergency, čime je nastup završio u velikom stilu. Repertoar su popunjavale i tri novije skladbe, i to I Spy s albuma »Legacy« (2009) te skladbe Come the Revolution i Guilt As Sin s aktualnog studijskog albuma »Guilty As Sin« (2015).
Pozornicu su zatim preuzeli nizozemski simfonijski power metalci Delain, koje vodi pečatni vokal karizmatične pjevačice Charlotte Wessels. Ona je bez posebnog napora vrlo brzo začarala publiku svojom razrađenom scenskom igrom i osjećajno izražajnim vokalom, koji u glazbenoj iskaznici sastava naprosto dominira. Bend iščekuje izlazak novog studijskog albuma naslovljenog »Moonbath«, najavljenog za kraj ovogodišnjeg kolovoza, a uz Charlotte postavu Delain popunjavaju još Martijn Westerhold (klavijature, šef sastava), Timo Somers (gitara), tek pridružena ritam gitaristica Merel Bechtold i bubnjar Ruben Israel. Na pozornici je nedostajao basist. Tko je trenutni basist sastava, znaju samo Delain. Možda ga traže, jer se priča dobrih desetak dana poslije, 28.07.2016., ponovila i na nastupu sastava u Tolminu (Metaldays festival). Taj manjak niskih tonova, odnosno »basovske noge«, nije se baš previše primjećivao, možda i zbog sedmožičane gitare koju Merel koristi na pozornici i koja je pridonijela jezgrovitijem, ako ne i masnijem zvuku gitarskih fraza. Kako god, pozornica je na pedeset minuta postala Charlotte Wessels. Cura je odmah podigla publiku svojom dinamičnom izvedbom i neprestanim poticanjem publike. Na set listi prednjačile su skladbe albuma »We Are The Others« (Not Enough, Get the Devil Out of Me, Mother Machine, naslovna skladba), a bend je koncert otvorio skladbom Suckerpunch, preuzetom s aktualnog EP-ja »Lunar Prelude«. Usred nastupa Delain su odlučili predstaviti i sasvim novu skladbu naslovljenu The Glory And the Scum, koja će svoje redovno mjesto naći na nadolazećem novom studijskom albumu. Još jedna tipična Delain kompozicija urezana u maniri visoke glazbene vrijednosti, koja inače prati pompom ukrašeni simfonijski power metal sastava. Ostatak repertoara popunjavale su skladbe s albuma »The Human Contradiction« Don’t Let Go, Army of Dolls i Here Come the Vultures, a bend je set listu posolio i dvjema skladbama studijskog prvijenca »Lucidity«, i to The Gathering i Sleepwalkers Dream.
Prvi vrhunac zadnjeg dana festivala na pozornicu su iznijeli domaćini Tankard. Oni su do tog trenutka pred pozornicom okupili daleko najveći broj sljedbenika. Što ni u čemu ne čudi. Sama glazbena iskaznica sastava već po imenu nalaže bavljenje težim zvukovima uz alkoholne napitke. Preliveni hektolitri istih, što spada u općenito njemačku kulturu pijenja piva, i naravno otrovno thrash metal rifanje na sve strane. To je bend koji u svom glazbenom izrazu stalno »na veliko« ističe i zafrkantsku lucidnost, a tvorac cijelog tog teatra je naravno čvrsti i gorostasni Andreas Geremia, strah i trepet svih svjetskih vaga. Kvartet popunjavaju još Andreas Gutjahr (gitara), Frank Thorwarth (bas-gitara) i Olaf Zissel (bubnjevi). Iako bend ima na računu čak 16 studijskih albuma, sat vremena minutaže bio je odlučno premalo da se tijekom nastupa obradi cijela diskografija. Kako god. To nije ni bitno, jer je sama pojava »Gerre« na pozornici glavni magnet u koji su uprte baš sve oči i uši. Čovjek se cijelo vrijeme zafrkavao i s pozorničkim kamermanima, kojima je iz neposredne blizine pokazivao goli trbuh, a nije ostao dužan ni fotografima. Posebno zabavna bila je treća pjesma, zvana Rules for Fools, kad je »Gerri« na pozornicu doletio »push up« grudnjak. Njega je čovjek, kojem je taj čin ulio hrpu muškog samopouzdanja, nakon kraćeg razgledavanja naravno navukao preko glave. Nakon završetka skladbe The Morning After, koja naravno cilja na tešku glavu nakon prepijene oluje prethodne noći, na pozornicu je stupio Horst sa svojom ekipom. Ona je bila zajednički opremljena bocama piva, a momci su na pozornicu donijeli i dva stola i barske stolice. Tako se pozornica preobrazila u pravu pivsku birtiju, gdje se u nastavku nastupa Tankard veselo nalijevala cijela četa organizacijskog tima festivala, njih desetak do dvanaestak. Horst je po dolasku na pozornicu poklonio Gerri čak i »air gitaru«, kojom se ovaj nije previše bavio. Sočni komentari, samoironija i ismijavanje samih sebe, ljuti crni humor na račun zabludjelog života u krasnom novom svijetu, ukratko, trebalo je znati i malo njemačkog jezika i cijela stvar je naravno postigla svoju pravu svrhu, koju je teško zaboraviti. Tankard su publiku dobro naoljili i nakremili. Balingen je još dugo nakon nastupa mirisao po pivskim parama. Još lijepo vrijeme potom, kad su u završnici odjeknule A Girl Named Cerveza (»Djevojka imenom Pivo«) i za njom završna (i očekivana) himna sastava (Empty) Tankard. Ludi šou! »Počivajte dakle u pivu!« (Rest in beer).
U Europi predugo nedostajući Great White napokon su se smilovali svojim fanovima i na tlu stare celine. Great White gledali smo na festivalu Bang Your Head!!! nakon 2008., kad su nastupili još u postavi s Jackom Russellom, ukupno drugi put! Postava se od tada promijenila za jedno ime, i to upravo na poziciji vokalista. To je bilo neizbježno i nužno da bend uopće može opstati i nastaviti karijeru. Mjesto vokalista preuzeo je iskusni bivši vokalist sastava XYZ Terry Ilous. Glavni gitarist ostaje naravno Mark Kendall, na ritam gitari mu društvo pravi njegov nerazdvojni drug Michael Lardie (zadužen i za sintisajzere), basist od 2008. ostaje Scott Snyder, a za bubnjevima, kao i Lardie, od 1985. ustraje Audie Desbrow. Bend je isporučio fantastičan koncert. I u zvučnom smislu, i u izvedbenom, i u smislu energetskog učinka. Narod ih je nestrpljivo čekao. Svi koji su se okupili u fan pitu. Baš svi koji su se skupili. I vjerujte. Djevojaka i osobito malo zrelijih i starijih tetaka nikako nije nedostajalo u publici. Bend je svoju hard rock misu otvorio novim albumom »Elation« i skladbom I’ve Got Something For You, a onda brzo »okrenuo ploču« i krenuo prema klasicima. To je najavila izvedba manjeg hita s albuma »Hooked« (1991) zvanog Desert Moon, a narod je poskočio kad su Great White ubrzo zatim udarili »Once Bitten…« klasik Lady Red Light. Momci su se još jednom vratili albumu »Hooked« i s njega istresli svoju verziju izvornika The Angels, skladbe Can’t Shake It. Zatim slijedi skok na album »…Twice Shy« s izvanrednom House of Broken Love, koju je u nastavku naslijedila »Once Bitten…« točka Save Your Love. Ponovno je uzavrelo među masom uz grozničavo očekivani »…Twice Shy« klasik Mista Bone, a bend je u nastavku iznenadio izvedbom skladbe Big Goodbye s albuma »Psycho City«. Kad su Great White nastavili s Rock Me, postalo je jasno da se bližimo završnom dijelu nastupa. Ilous je majstorski držao publiku uz sebe, a bend je za nekoliko refrena u završnom dijelu produljio skladbu i tako iz publike izvukao još nekoliko dodatnih kvanata energije. Pjevni refren skladbe Rock Me tako je još jednom povezao publiku u jedno tijelo, a Great White su za kraj odsvirali još nedostajuću, očekivanu i obješenjačku zadirkivačicu Once Bitten, Twice Shy uz koju je plesao cijeli Balingen. Ilous je bio prva i zapravo jedina zagonetka nastupa. Izniman vokal, izniman frontmen. Terry je briljirao i opravdao nošenje divovske obuće koju je ostavio odlaskom iz sastava Jack Russell. Nadajmo se da će Great White posjetiti Europu s konkretnom serijom headlinerskih koncerata, jer takva sporadična pojavljivanja sastava u razdoblju od svakih (dobrih) deset godina odavno više nisu opravdana.
Slijedio je nastup legendarnih njemačkih heavy metalaca Grave Digger iz Bochuma. Kvintet u postavi Chris Boltendahl (vokal), Axel Ritt (gitara), Stefan Arnold (bubnjevi), Jens Becker (bas-gitara) i novopridošli Marcus Kneip (klavijature) stari je znanac balingenskih pozornica, a posljednji put ovdje je nastupio prije dvije godine, kao glavni nositelj »zagrijavajućeg« dana. No, Grave Digger su ponudili prilično predvidljiv nastup, sastavljen od repertoara već dodobra izlizanih klasika sastava. Neka vrsta skraćenog »bestofa«, koliko su skladbi momci uopće mogli nagurati u dobar sat okrnjene i raspoložive minutaže koncerta. Kritike još nije kraj. Bend si je dopustio izostaviti izvedbu barem jedne skladbe s razvikanog i do danas najboljeg albuma cijele karijere Grave Digger, albuma »Knights Of The Cross« (1998). Uz to, spomena je vrijedno da su ponovno previdjeli inače izvrstan klasični album »Heart of Darkness« (1995), što razvodnjava. I s albuma »The Reaper« (1993) dobili smo već višekrat čuveni Wedding Day. Bend nije zaboravio u repertoar uvrstiti dvije novije skladbe s aktualnog albuma »Return of the Reaper«, i to Tattooed Rider i Season of the Witch, a posve nepotrebno dotaknuo se i ne baš posrećenog albuma »The Clans Will Rise Again« (2010) izvedbom skladbe Highland Farewell. Uz obvezne standarde, a to su: Dark of the Sun (na poziciji otvaranja), zatim The Round Table, Excalibur, naravno Rebellion (The Clans Are Marching) te završni i razvučeni Heavy Metal Breakdown, ni ovaj koncertni nastup nije pokazao nikakvih posebnih mana. Samo onu na koju smo navikli. Specifično Boltendahlovo hrapavo režanje povremeno traži da čovjeka neka viša linija »zakolje«. Tu ili prilagodi vokal ili ispadne baš teatralno smiješno, jer visoke linije svojim režanjem više ne može baš dobro svladati. Možda je upravo zbog toga iz repertoara ispala skladba Knights of the Cross, koja inače ne smije izostati ni na jednom pravom koncertu Grave Digger.
Za vrijeme koncerta Grave Digger oživjela je i susjedna dvorana Messehalle, gdje su uvodno nastupili njemački thrash metalci Warpath iz Hamburga. Gledanje benda nastalog još davne 1991. zasigurno je bilo vrijedno svakog pogleda, osobito uz predvidljiv koncert Grave Digger na susjednoj pozornici. Kvartet je tako u četrdeset minuta odsvirao kompozicije svojih prvih (i jedinih) četiriju albuma, nastalih još u devedesetima. Izveo je izvrsnu predstavu čvrstog rifovskog »groove« škripca, dramatičnih preokreta atmosfere natopljene mračnom kulisom i okultom, pri čemu je pjevač Arnie svojim demonskim pogledom nazočne nekoliko puta pošteno začarao. Navodno bend radi na novom materijalu. Izvrsna uvertira u program trećeg dana na manjoj pozornici dakle. Kasnije se pokazalo da je mala pozornica dvorane Messehalle u mnogočemu kradla pažnju događanju na otvorenom prostoru velike pozornice, kamo je naravno hrlila glavnina posjetitelja festivala.
Tako je ostalo i u nastavku, kad su na glavnu pozornicu krenuli veliki rock’n’roll guruji Uriah Heep. Ni oni nisu posebno impresionirali svojom pojavom. Na pozornici su predstavili zapravo skraćeni repertoar ožujske headlinerske turneje po Europi. Koncert su započeli udarnim klasicima sedamdesetih i naravno obveznim točkama željeznog repertoara, to su Gypsy i Look At Yourself, a obje je naslijedilo zapravo jedino pravo sladostrašće set liste, odnosno izvedba jedne od najboljih, ako ne i barem najzanimljivijih skladbi albuma »Look At Yourself«. Riječ je o kompozicijski nadasve zanimljivoj i misterioznoj Shadow Of A Grief, s razvučenim progresivno psihodeličnim instrumentalnim dijelom. Bend je u sat vremena nastupa istresao i tri nove skladbe s albuma »Outsider«, i to The Law, Can’t Take That Away i One Minute, dok su ostatak minutaže koncerta popunjavale »izlizana« Stealin’, uvijek mistična klasika s »Magician’s Birthday« Sunrise i u predvidljivo obveznoj Easy Livin’ te kao i uvijek veliki hit utemeljen na samo dva akorda! To je (opet namjerno razvučena) Lady in Black. Iako su Uriah Heep nevjerojatno iskusni majstori svog zanata, jer djeluju već dobrih 46 godina na sceni, zanimljivo je da je njihova statičnost na divovskoj pozornici festivala u priličnoj mjeri dosađivala. Ni Bernie Shaw nije baš žustro iskorištavao catwalk i raspoloživu pozorničku prazninu. Najviše energije kretanjem je tijekom koncerta evocirao novi basist sastava Dave Rimmer, i naravno uvijek podivljali bubnjarski gimnastičar Russell Gilbrook. U općem zbroju inače uobičajeno dobra, ali rutinska i predvidljiva predstava legendi.
Slično kao tijekom koncerta Grave Digger, i tijekom koncerta Uriah Heep vrijedilo je svratiti u dvoranu Messehalle. Koncert Uriah Heep naime se preklapao s nastupom američkih ikona melodičnog rocka Tyketto. Sastav, koji je za ovu jesen potvrdio nekoliko koncerata u Europi, s terminima smještenim u sjevernom dijelu Europe, odlučio je u raspoloživoj minutaži odsvirati svoj klasični album »Don’t Come Easy« (1991), i to u cijelosti. Ali ne onako kako bismo bili navikli, nego s suprotnog kraja. Od pozadi prema naprijed. Tako su razborito uštedjeli za kraj koncerta svoj veliki hit Forever Young. Budući da je Danny Vaughn s ekipom odlučio do kraja zagrijati zavidno punu dvoranu, u drugi dio koncerta ubacio je još tri uzastopne skladbe albuma »Strength in Numbers« (1994), i to Rescue Me, Meet Me In the Night te The Last Sunset! Slijedio je veliki finale koncerta sa skladbama Wings i naravno prije spomenutom Forever Young, koja je zaključila koncert. Danny Vaughn, koji je napunio 56 godina, djeluje kao 20-godišnjak. Po izvrsnom i nevjerojatno očuvanom vokalu, po samoj stasu, po pozorničkoj agilnosti. Čovjek je nevjerojatan. Sa svom karizmom i samom pozorničkom figurom. Generator energije i pozitivnog ugođaja koji je prožimao prostor tijekom koncerta. Ostaje dakle izniman frontmen. Postavu današnjih Tyketto popunjavaju još basist Chris Childs (Thunder), izvorni član Michael Clayton Arbeeny (bubnjevi), Ged Rylands (klavijature) i Chris Green (gitara). Bend, koji je upravo najavio izlazak novog studijskog albuma naslovljenog »Reach«, a koji u Europi izlazi sredinom ovogodišnjeg listopada, predstavio se briljantnim nastupom. Perfekcionizam na sve strane. I zvučni i izvedbeni. Od glave do pete. Nakon nastupa melodičnih rockera Dare, napokon još jedan žanrovski sličan izvođač na festivalu, kojeg je inače na pozornicama Europe silno teško uhvatiti! Atraktivno i ekskluzivno! Možemo reći i ovo. Teško da će se slovenskom posjetitelju koncerata ikad ponoviti takva prilika za susret s Tyketto, kakvu je ponudio posjet ovogodišnjem izdanju festivala Bang Your Head!!!.
Bang Your Head!!! je u kasnom poslijepodnevnom času na glavnoj pozornici očekivala zanimljiva pojava! Sastav Dirkschneider, koji se za posebnu priliku prošle godine privremeno preimenovao iz sastava U.D.O. Njegov vođa je naravno Udo Dirkschneider, znameniti nekadašnji prvi glas sastava Accept. Udo se za taj potez odlučio da bi naravno ponovno snažnije navukao publiku na sebe i na ime svog sastava. Repertoar sastava Dirkschneider u čistokrvnom učinku obuhvaća samo materijal Accepta nastao s Dirkschneiderom u postavi. A kako glas striku Dirkschneideru i u zrelim godinama služi zapravo savršeno, što je nedvojbeno potvrdio i njegov ovogodišnji nastup u Balingenu, Udo je vrlo dobro odvagnuo odluku zašto se ne želi više vratiti u ekipu današnjih, od 2009. ponovno djelujućih Accept. Odluka je posve tržišne naravi. Izračunao je naime da sam sa svojim sastavom može zaraditi znatno više nego kad bi izvodio klasike Accepta u društvu svojih nekadašnjih accept-kompanjona Wolfa Hoffmanna i Petera Baltesa. Dakle, kvintet uz Udu Dirkschneidera popunjavaju još vječno vjerni, odnosno dugogodišnji član ekipe basist Fitty Weinhold, zatim bubnjar (i Udin sin) Sven Dirkschneider te gitaristi Rus Andrey Smirnov, zadužen za glavninu solaža, i Finac Kasperi Heikkinen. Prostor je postao nabijen kad je Udo kroz izmaglicu mrko hladno došetao na pozornicu i s ekipom silovito udario u novi acceptovski marš, koji je načela Starlight! Sve. Svu pozorničku igru, karakterističnu za Accept, Dirkschneider su prenijeli na svoj šou. Posljedično su pozornicu nevjerojatno spretno i optimalno iskoristili, odnosno popunjavali. Udo posjeduje izniman karizmu, pa se nije morao puno naprezati da publiku privoli na burno sudjelovanje. Jednostavno je njegova figura dovoljna da mu publika jede iz ruke. Bend je u repertoar uključio i izvrsnu Midnight Mover, koja je efektivnošću pjevnog refrena još čvršće prikovala publiku uz sebe. Zatim su slijedile ništa manje kultne London Leatherboys (vrlo rano na repertoaru), također Princess of the Dawn, pa Breaker, Restless And Wild, Son of A Bitch, Screaming for a Love-Bite, a koncert se u drugoj polovici prevalio u svoj vrhunac, kad su Dirkschneider nemilosrdno opskrbljivali prostor gladan Accept glazbe kultnim gitarskim frazama najplemenitijih sastojaka teutonskog metalnog podrijetla, predvođeni očekivanim Metal Heart, Fast As A Shark, Balls to the Wall, dok je koncert zaključila Breaker, skladba koju Accept već dulje vrijeme nisu uvrštavali u repertoare aktualnih koncertnih turneja. Od prve do zadnje sekunde savršen lom! Paklena atmosfera. Razvikani njemački metal do kosti, na dobar je sat podjarmio domaću publiku i ljuljao je u svojim njedrima te je mazio. Hipnotički. Fanatično. Nevjerojatno je što njemačka publika izbaci iz sebe uz svu svoju predanost magiji metala. Osobito domaće proizvodnje. Dirkschneider se dakle obavezno gleda na nastupima u Njemačkoj! Doviđenja dakle do jesenskog susreta.
Nastavak ovog izvješća čitat će se za mnogog pravovjernog branitelja njemačke heavy metal branše bogohulno. Štoviše. Njime si mogu navući srdžbu 97% posjetitelja festivala. Naime. U susjednoj dvorani Messehalle, dok je na glavnoj pozornici u svom punom jeku tekao koncert sastava Dirkschneider, posve skromno i tiho sami su se najavljivali kultni britanski prog metalci Threshold. Da. Sami svoji roadieji, odnosno tonski tehničari. Iako je bend prije nekoliko godina nastupio u Orto baru i u mjestu Gradisca d’Isonzio usred slovenskog zamejstva, koncerti ovog sastava u blizini Slovenije inače su prava rijetkost. Budući da je riječ o kvintetu apsolutnih glazbenih perfekcionista i velikih majstora glazbenog artizma, i kompozicijski i zvučno profinjenih, Threshold su za one prave glazbene sladokusce, koji traže koncertnu izvedbu blizu savršenstva, donijeli pravi melem na ranu. I doista. Threshold su u jednom satu, i to od prve do zadnje sekunde, održavali izniman zvuk. Instrumenti s Wilsonovim vokalom u središtu (on je poslužio novu fantastičnu vokalnu predstavu) ležali su u briljantnom rasporedu željene ravnoteže. Čulo se baš sve. Razgovjetno čujno. Bend je ponovno oduševio nevjerojatnom kinetikom i pozorničkom dinamikom tijekom izvedbe. Pritom su oba gitarista Karl Groom i Pete Morten stalno trčkarala slijeva nadesno, postavljala se jedan nasuprot drugome ukrštenih gitara ili rame uz rame, okrenuta prema publici. Povremeno im se pridruživao i basist Steve Anderson te naravno Damian Wilson, koji još uvijek nije ošišao neandertalsku bradu. Potonji si je ponovno priuštio cijeli teatar tijekom koncerta, kad je skočio s pozornice i počeo slobodno šetati među publikom. Pritom nije manjkalo komentara u stilu: »Oh kako je lijepo kad mogu stajati gdje hoću i istodobno pjevati«. Kad je na jednom od monitora počelo sumnjivo zujati, Wilson je naravno mislio da je uzrok u njegovom ozvučenju. I tu je zagonetku čvrsti pjevač riješio tako da je prošetao od pozornice do mikserskog pulta, gdje mu je tonski tehničar došapnuo da »prašti« Andersonov zvučnik. Wilson je stoga odmah proglasio Andersona krivcem: »It was you Steve. You Mr. Crackler!« Wilson je tako u publici recimo otpjevao gotovo cijeli super EP The Pilot in the Sky of Dreams, koji je ponovno predstavljao vrhunac cijelog nastupa Threshold. U jednom trenutku koncerta na pozornici se načas pojavila silueta rock eminencije. Gitarist sastava Uriah Heep Mick Box, koji su prije toga nastupili na glavnoj pozornici, načas je naime stupio na pozornicu i rukovao se s Wilsonom te na taj način, promatrajući koncert iz backstagea iza monitora na lijevoj strani pozornice, iskazao svoje poštovanje sastavu. Bend je svoj koncert otvorio uvodnim katalizatorom rušilačkog rifa Slipstream s albuma »Dead Reckoning« (2007), koji je zaraznim refrenskim napjevom izgradio fenomenalnu atmosferu u prostoru. Raspoloženjska stanja naravno su djelovala melankolično, britanska melankolija je nevjerojatna. Isto tako i mistika. Threshold znaju dozvati mistiku. Osobito kombiniranjem svoje glazbe s višedijelnim vokalnim harmonijama, pri čemu je Richard West, kao i uobičajeno na nastupima Threshold, pomagao i uporabom vokodera. Naježenost uz izvedbu i savršen zvuk nije izostala. Aktualni studijski album »For the Journey« (2014) bio je zastupljen skladbama Turn to Dust te pred kraj koncerta Watchtower on the Moon. Uz katarzičnu Pilot in the Sky of Dreams, koja je predstavljala središnju točku šoua Threshold, zredale su se još The Art of Reason (»Subsurface«, 2004), Long Way Home (»Hypothetical«, 2001), Mission Profile (»Subsurface«, 2004) i skladba Ashes (»March of Progress«, 2012), kojom su Threshold zaključili svoj izniman nastup. Briljantno. Bez dlake na jeziku. Jedan od najjačih nastupa na cijelom festivalu. »Skromni« i na sve spremni Threshold, koji su navikli nastupati i po koncertnim »rupama«, ako treba, publiku od kojih 1500 ljudi, koja je pljuvala na nastup sastava Dirkschneider usred glavne pozornice, odapeli su u nebo savršene umjetničko-izvedbene perfekcije. Takvi koncertni trenuci spadaju među one za koje poželiš da se nikad ne završe.
Glavni nositelji trećeg dana festivala Iced Earth uskočili su u program u zadnjem trenutku. Navodno je organizator već bio dogovoren s drugim izvođačem koji je trebao preuzeti ulogu glavnog nositelja, ali stvar je propala, a Iced Earth su na zamolbu Horsta i ekipe doletjeli doslovno izravno iz studija, gdje snimaju novi album, iz SAD-a u Njemačku i tako spasili festival. To je na pozornicu došao reći sastavu i Horst osobno te se tako srdačno zahvalio Iced Earth. No ruku na srce. Da organizator nije duboko zavukao ruku u džep i sastavu i ekipi koja ga prati na koncertima namijenio vrlo, vrlo dobar honorar, Iced Earth nikako ne bi preletjeli Atlantik. Iza svega dakle stoji novac, a Schafferu je, među ostalim, stalo i do prestiža, jer su dosad na festivalu Bang Your Head nastupali samo u sredini programa i nikad u ulozi glavnog nositelja, kako im se za to ponudila prilika upravo sada.
Budući da sastav ove godine obilježava 20. obljetnicu izlaska klasičnog albuma »The Dark Saga« (1996), Iced Earth su koncertni repertoar podredili tako da se priklanjao točkama tog albuma. S obzirom na to da su Iced Earth svoj zadnji koncert odsvirali na ovogodišnjem izdanju »brodskog« festivala 70.000 Tons of Metal, i to početkom veljače, pojavljivanje sastava na pozornicama Balingena bilo je definitivna ekskluziva. Već uvodno je sastav najavio da će koncert biti posvećen sviranju materijala s albuma »The Dark Saga« te tako krenuo u izvedbu koncerta počevši upravo skladbom The Dark Saga. Iced Earth su tijekom koncerta prilično statičan sastav, uz iznimku niskog rasta i sitnog, ali izuzetno agilnog trkača te fenomenalnog urlača Stua Blocka. Bend je u sat i pol ispalio ukupno 16 točaka, pritom ih je pet otpalo na zadnja dva studijska albuma »Plagues of Babylon« (Cthulhu, naslovna skladba i Democide) te »Dystopia« (V, naslovna skladba), a ostatak materijala pripao je klasičnim godinama djelovanja sastava. To je dakle materijal snimljen do 2001. Album »Something Wicked This Way Comes« (1998) zastupale su izvrsna Burning Times, pa My Own Savior, koja je zaključila redoviti dio koncerta, i posve na repu te u bisu odsvirana Watching Over Me – nju je zajedno s Blockom pjevao baš cijeli Balingen. Album »The Dark Saga« je, uz otvarajuću naslovnu skladbu, odjeknuo još s pet točaka, i to: beskompromisnom Vengeance Is Mine, potiho očekivanom baladom I Died for You, iznenađenjem set liste Slave to the Dark, koju je logično naslijedila odmah za njom Question of Heaven te u obveznom bisu fenomenalnom The Hunter. Od starijeg materijala sastav se dotaknuo samo skladbe Pure Evil, pri čemu je materijal albuma »Burnt Offerings« ostao u cijelosti previđen, a nije zaboravio na izvedbu skladbe Damien (»Horror Show«, 2001).
U aktualnu postavu ekipe ponovno se vratio bubnjar Brent Smedley. Već ničkoliko puta. Očito je jedan od rijetkih članova kojem Schaffer punokrvno vjeruje i dosljedno uvažava njegove želje. Ukratko, ne prođe turneja a da Schaffer ne zamijeni barem jednog člana sastava. Inače briljantna izvedba materijala, s nekoliko dodanih zvučnih matrica, odnosno snimljenih zborova i orkestracija, što je, s obzirom na sadržaj skladbi albuma »The Dark Saga«, posve logično i umjesno. Iznenadilo je saznanje da recimo Iced Earth nisu zaključili koncert skladbom Iced Earth. Bilo u redovitom dijelu, bilo posve na repu koncerta, to jest u obveznom bisu. Inače, ne treba se žaliti na viđeno i doživljeno. Spektakl. U pogledu odlične set liste, izvrsne izvedbe špila. Zvučne karakteristike optimalne. Pozornička rasvjeta ništa manje. Čovjeku možda uz sve to nedostaje izvedba još poneke starije skladbe, osobito s prva tri albuma, koja bi u repertoaru mogla zamijeniti koju od novijih skladbi, a inače kako rečeno. Bez primjedbi.
Treći festivalski dan je završio. Na pozornicu je stupio nitko drugi nego kolega Horst sa svojom malom kćerkicom, podijelio nekoliko lijepih riječi među publikom, a ona je čekala veličanstveni vatromet koji je slijedio. I dogodio se. No festivala ipak još nije bilo kraj. Tijekom cijelog koncerta Iced Earth oni kojima Iced Earth nisu po guštu mogli su na pozornici dvorane Messehalle pratiti koncert kultnih švedskih death metalaca Unleashed, koji su zasigurno isporučili još jedan fenomenalan koncert. Nakon koncerta Iced Earth ostalo je dovoljno vremena da se sva publika, koja još uvijek nije dobila odgovarajuće glazbeno utoljenje, natrpa u dvoranu i prati nastup njemačkih industrial metalaca Crematory, koje smo u prolazu uhvatili i pogledali i mi, ali smo zbog ispražnjenih baterija vrlo brzo i napustili dvoranu te se uputili prema šatorima, gdje nas je čekao zasluženi san i sutradan povratak u Sloveniju. Pod završnom crtom mogu zapisati da je ovo drugo trodnevno izdanje, ukupno dvadeset i prvog festivala. Odvilo se izvrsno. Bez kašnjenja, većinom su svi nastupi u cijelosti uspjeli. Čak je i vrijeme, usprkos crnim najavama, izdržalo. Prosulo se tek jedan pljusak prvog dana, tijekom koncerta Candlemass, a drugi u jutarnjim satima drugog festivalskog dana. Tako je prostor festivala većinom prekrivala naoblaka i tako nas štitila od gubitka vode. Do iduće godine! Bang Your Head!!!! Vidimo se opet.
autor: Aleš Podbrežnik
fotografije: Aleš Podbrežnik
