Lokacija: Balingen / Messegelände / Njemačka
Datum: 15.07.2016
I tako je stigao na red drugi dan dvadeset i prvog izdanja znamenitog festivala Bang Your Head!! u njemačkom Balingenu. Noć je bila svježa, a jutro već prilično hladno, jer se po noći izlio obilan pljusak koji je lio litre kiše sve do ranih jutarnjih sati. Onda je prestalo kišiti. Na sreću. Novi izvanredan izbor vrhunskih sastava unikatnog artističkog karaktera, upisanih u žanrovske sfere metala i hard rocka, s programskim težištem drugog dana blagotvorno usmjerenim na polje thrash metala.
Što sve u glazbi može postići format trija, više nego zorno su u uvodu drugog dana festivala pokazali američki metalci Night Demon, koji su u pola dvanaest otvorili drugi dan festivala. Glavna pozornica se pod pečatnim gitarskim riffovima užarila vrlo brzo, kad je neukroćeni trio u sastavu Jarvis Leatherby (bas gitara, vokal), Brent Woodward (gitara) i Dusty Squiers (bubnjevi) zakotrljao svoje autorske skladbe. Bend je vrhunski uigran zahvaljujući hrpi koncertnih nastupa koje je već ostavio iza sebe. S potencijom i razgorjelim korištenjem prostora. Bilo je puno trčanja Jarvisa i Brenta po pozornici amo-tamo. A kao što znate, pozornica na Bang Your Headu je ogromna, no za tako našpičeni potentni trio, taman pravi štih. Revitalisti koji su svojom srčanošću pripremili izvanredan uvod u novi festivalski dan.
Freedom Call su poznati powermetal veseljaci. Njemački powermetal od glave do pete. Njemačka priča. Tko bi pomislio da će bend s tako klišejskim pristupom uopće preživjeti na sceni i opstati toliko godina. No kvintet je posve drugačijeg mišljenja i uz redovito izdavanje albuma te redovite nastupe po staroj europskoj celini, stekao je lijepu falangu domaćih obožavatelja koji stoje iza imena benda. Osam studijskih albuma i deveti u nastajanju. Kvartet u kojem su u prošlosti svirali i gitarist Sascha Gerstner (Helloween) i bubnjar Daniel Zimmermann (ex-Gamma Ray), i dalje vuku naprijed pjevač i gitarist Chris Bay i njegov pajdaš odnosno basist benda Ilker Ersin. Bend je u kompaktnom, dobro naštudiranom i, očekivano, više nego suverenom nastupu odsvirao repertoar sljedećih skladbi: Union of the Strong, Tears of Babylon, Freedom Call, Farewell, The Quest, Hammer of the Gods, Power & Glory te Warriors. Happy metal to the core!!!
No stvari su ubrzo postale prilično ozbiljnije kad su pozornicu preuzeli veliki veterani američkog metala i zapravo bend koji je svojom vizijom nehotice populariziirao elemente epskosti i bombastičnosti u kompozicijama koje je stvarao. Kansaški Manilla Road, kojima zapovijeda neuništivi Mark »The Shark« Shelton, a već godinama mu društvo pravi ćelavi vokalist Bryan »Hellroadie« Patrick, na bubnjevima ostaje obilno obrasli Neudi Neuderth, dok poziciju basista zauzima znatno mlađi Josh Castillo. Bend je isporučio snažnu mješavinu klasičnih radova u kojima su se isticale osobito izvedbe skladbi poput Crystal Logic, izvanredne The Mask of Red Death i Death By The Hammer (potonje dvije s albuma »Mystification«, 1987.), a zatim su se redom nizale još Necropolis, The Riddle Master i otvaračka Flaming Metal System. Dakle, kao što se može iščitati iz prethodne rečenice, glavnina materijala otpala je na kultnu ploču »Crystal Logic« (1983.). No Manilla Road nisu zaobišli ni aktualni studijski album »The Blessed Curse« i s njega su ispalili skladbu The Truth in the Ash. Preostali dio nastupa popunile su skladbe s albuma »Open the Gates« (Witches Brew i završna Heavy Metal to the World), dok je izvrsnom albumu »Deluge« čast spasila izvedba skladbe Hammer of the Witches. Shelton je očekivano preuzeo na pleća i vokal, koji ostaje specifičan. Nosni, šupalj, mračan. Djeluje slabašno, a nevjerojatno potrese. Upravo zbog specifičnosti koje daju skladbama posebnu notu i supostvaraju izuzetno mračnu atmosferu. Zato je njegova integracija u izričaj benda besprijekorna i neizbježna. »Hellroadie« je naravno cijelo vrijeme rutinirano držao publiku uza se, uspostavljao ugodan kontakt, pa makar i uz pomoć sunčanih naočala. Pritom je očekivano i u skladu sa zahtjevima glazbe Manilla Road ispalio iz sebe nekoliko uho paraćih kriklova koji su poletjeli put neba. Bez obzira na staž i godine, bend rđa nikako ne hvata. Epski i sirovo dakle. Izvrsna predstava legendi. Nadajmo se da ćemo ih uskoro opet uloviti na nekoj pozornici.
Posebno atraktivan bio je posjet Chrisa Impellitterija odnosno sastava Impellitteri. Sastava s jednim od najzajebanijih naziva planeta, pogotovo što se tiče prepisivanja imena. Chris je onaj lik koji važi za jednog od najbržih gitarista galaksije i djeluje kao posrećena kombinacija Eddieja Van Halena i Yngwieja J. Malmsteena. Možemo reći sreća u nesreći. To znači da je neulovljivi ili teško ulovljivi akrobat, koji s vremenom zbog svih ispaljenih nota, kakve sije njegove ultrazvučno brze rafalne salve, može postati za uho i naporan. S njim su na pozornicu došli još izvanredni Rob Rock (vokal), vjerni okruglolici basist James Pulli i novopečeni član sastava, bubnjar Ander Johansson, koji ima bogato iskustvo suradnje s Yngwiejem J. Malmsteenom, a čovjeka dobro poznaju i ljubitelji HammerFalla. Chris je sa svojom ekipom u sat vremena nastupa usrećio svoje festivalske obožavatelje autorskom »čistom« set listom. Svirao je dakle svoje skladbe. S svojih albuma. Rob Rock, koji svake godine primjetno dobije koji kilogramčić »poprijeko«, opet je potresao izvanredno izrađenom predstavom: kad bi pogledao Chrisa, uz njegove vragolije rađalo se pitanje: »Zašto vraga Impellitteri tako malo sviraju po staroj europskoj celini?« Štoviše. Zapravo uopće ne nastupaju. Nigdje. Bend je između ostalog odsvirao i dvije skladbe sa svježe izdanog albuma »Venom« (We Own the Night, Time Machine), isporučio obvezni Stand in Line, superiorni Answer to the Master te usto i točke poput The King is Rising i Speed Demon – obje s albuma »Crunch«. Koncert su Impellitteri otvorili nabrijanom jurišnicom Warrior (album »Eye of the Hurricane«). Usput je Chris zabavljao prisutne sviranjem vječno zelenih rifova poznatih skladbi, kao što su npr. Heaven and Hell i Smoke on the Water, za što inače nije bilo nikakve potrebe, no očito čovjek uživa »provocirati« svoju publiku. Brz, brži, Impellitteri! Ekskluzivno i ujedno nezaboravno, ako ne i jedinstveno pojavljivanje dakle!
Za thrash metal sladokusce nastup veterana Sacred Reich iz žarkog arizonskog Phoenixa došao je više nego naručen. Bend djeluje u originalnoj postavi kvarteta, koji čine vokalist i basist Phil Rind, glavni gitarist Willey Arnett, ritam gitarist Jason Rainey te bubnjar Greg Hall. Bend dvojice tvrdoglavih gitarista i debeljuškaste ritam sekcije! Sacred Reich su tako nakon BYH nastupa iz 2009. nastupili ovdje po drugi put u svojoj karijeri. Teško ih je uhvatiti na pozornici, a ove godine dolaze i na Metaldays festival, pa se zacijelo isplati svratiti i tamo. Općenito, ako Sacred Reich još niste vidjeli uživo. Sviraju naime izvanredno. Uigran i kompaktan tim, Rindu vokal još uvijek dostojno služi, Arnett je izvanredan solist, a bend je isporučio šaku klasika i pritom nisu izostale ni točke s eksperimentalnijih albuma kao što su »Independent« te »The American Way«. Naravno uz obaveznu isporuku kultnih vječnozelenih hitova prva dva studijska albuma, a to su »Surf Nicaragua« (1988.) i prvijenac »Ignorance« (1987.).
Metal Church, još jedni veliki američki heavy metal veterani, stali su na pozornicu usred najgore žege, slično kao prije dvije godine u Tolminu, no od vrućinske patnje spasio ih je niski oblak koji se nad festivalsko prizorište iznenada prikrao iza obližnjeg brdašca. Ojačani povratnikom Mikeom Howeom, čovjekom neslućenih vokalnih visina, i u standardnom formatu, koji osim šefa i gitarista Kurdta Vanderhoofa zastupaju još bubnjar Jeff Plate (Savatage), Steve Unger (bas gitara) i gitarist Rick Van Zandt, Metal Church su isporučili izvanrednu predstavu, osobito zahvaljujući živopisnoj set listi kroz koju su obišli baš sve ere svog stvaralaštva. Predvođeni vrhunskom mini suitom Watch the Children Pray, kojoj je u set listi društvo pravila još jedna klasika s »The Dark«, Start the Fire. Uz Howeov povratak u postavu uslijedio je i koncertni povratak točaka s albuma »Blessing in Disguise« (otvaračka Fake Healer, a za njom kasnije Badlands) te »The Human Factor« (naslovna skladba kojom su zaključili koncert, te još Date With Poverty i In Morning). Bend je posvetio pozornost i novom (i izvrsnom) albumu »XI« sa skladbama No Tomorrow i Killling Your Time te ispalio bombončić s istoimenog studijskog prvijenca »Metal Church« naslovljen Beyond. Posve su iznenadili Metal Church i integracijom skladbe Gods of Second Chance, koja potječe s previđenog i od strane obožavatelja (često nepravedno) »omraženog« »Hanging In Balance«. Ukratko. Energično, jedinstveno uigrano, vihorno neukroćeno. Howe je opčinio vokalom, pri čemu su mu se na debelo istaknule sve vratne žile, a čovjek je naravno kroz sat vremena skroz pocrvenio u licu. Gitare odbrenčane nevjerojatnom koncentracijom, a ritam linija topovskom snagom i filigranskom preciznošću. Suma sumarum. Izvanredna pozornička predstava legendarnog benda, koji ljubitelja klasičnog heavy metala u tren oka otpuhne u željena metalska nebesa.
Još prije nastupa kanadskih thrash metal veličina Annihilator, prostore susjedne dvorane Volksbankmesse potresli su zvukovi silovitog velškog glam metala. Na tamošnjoj su se pozornici naime »repenčili« Tigertailz. Nepodopštine koje su krajem ovogodišnjeg travnja nastupile i u Villachu na Koruškom, navukli su u dvoranu zacijelo 1500 znatiželjnika koji su imali što vidjeti i čuti. Bend je svoju vihornu narav i nakićeni izgled suvereno opravdao izvanrednim špas teatrom, lukavim iskorištavanjem pozornice, učinkovitim podžiganjem publike, koja se i konkretno komešala tijekom koncerta. Očekivano se kvintet u postavi Berty Burton (bas gitara), Matthew Blakout (bubnjevi), zatim jedini originalni član današnje postave Jay Pepper (gitara, prateći vokal) i zapovjednik na vokalu Rob Wylde, oslonio na svoj karijerno najuspješniji album naslovljen »Bezerk«, koji je posljedično u repertoaru bio zastupljen i odsviran u dobroj polovici. Pohotno i nemilosrdno. Izvorna kanonada glam metala, ravno u čelo ludo!
Petnaest minuta poslije šest popodne na pozornicu je stupio znameniti Jeff Waters. Jedan od najzanimljivijih i najposebnijih gitarista ere metala i naravno superšef kanadskih legendi thrash metala Annihilator. Već na početku pogled na čovjeka iznenadio je, jer Jeff svoj nastup nije započeo opasan svojom znamenitom (crvenom ili crnom) Flyin’ V gitarom, nego je uza se imao repliku Gibsonovog modela SG. Prelijepe, kovinski cinober (crvene) boje. Otrovno! Jeff je opet posve promijenio postavu. Već nebrojeno puta. Uz Jeffa Annihilator sada popunjavaju još ritam gitarist Aaron Homma, koji je stigao u ekipu prošle godine, te apsolutni ovogodišnji novajlije u ekipi, a to su Fabio Alessandrini s ikebanom na glavi kakva bi pristajala članstvu bilo kojeg glam metal sastava te grivasto nakovrčani basist »posebno ispupčenih oćiju« Rich Hinks. Jeff je očekivano preuzeo vokalne dužnosti te tako otvorio koncert, slično kao prije nepunu godinu dana u Ljubljani, klasikom King of the Kill. Njoj se kasnije s istoimenog albuma pridružila i Second to None. Svakako momci nisu zaobišli klasik W.T.Y.D., odjeknula je i obvezna Set the World on Fire, pa novija Creeping Death s aktualnog »Suicide Solution«. Naravno nisu Annihilator zaboravili ni na izvedbu skladbi Never Neverland i Phantasmagoria, dok je Jeff svoju ultra-klasiku Alison Hell sačuvao za sam kraj nastupa, koji je tako baš pri zaključku dosegao svoj raspoloženjski vrhunac. Waters ostaje dakle izvanredan čarobnjak, a njegovo sviranje naravno unikatna poezija šesterožičane biblije. Annihilator ostaju dakle na sceni u mnogočemu unikatno eklektična doktrina sebi svojstvene artističke misije. Kapa dolje legendi kakva je Jeff Waters!
Ako su Impellitteri predstavljali ekskluzivno pojavljivanje drugog dana festivala, izvedbeni vrhunac drugog dana dočarali su svojim dolaskom na znamenitu balingensku pozornicu jedinstveni Testament. Veliki majstori zanata sviranja thrash metala. Znameniti gitarski dvojac Eric Peterson / Alex Skolnick ostaje strah i trepet svih svjetskih pozornica i mnogim gitaristima velika inspiracija! Na čelu bendom još uvijek zapovijeda neuništivi indijanski poglavica Chuck Billy, dok je bend ojačan tandemom s Death to All Tour na ritam liniji. Zastupaju je naime izvanredni Gene Hoglan na bubnjevima i jedan od najboljih basista u svijetu metala, bradati Steve DiGiorgio. Izvanredna postava, izvanredna utvrda. Testament uživo uništavaju. Nezadrživo su progutali festivalsko prizorište ognjeni jezici našpičenih riffova, često ukrali pozornost čak i Chuckovom divovskom egu, a ponajprije su, očekivano, glavno koncertno iskustvo sladostrasća pridonijela izvanredna solaža obojice gitarista, osobito trenuci podijeljenih solističkih dvoboja. Peterson i Skolnick danas važe za kultni gitarski dvojac, slično kao nekoć K.K. Downing i Glenn Tipton u Judas Priest. Iako se na obzoru rađa novi studijski album, koji je najavljen za ovogodišnji listopad (najavljena je i turneja na kojoj Testament otvaraju večeri prije, hjammm…. Amon Amartha), bend je ispalio čak tri skladbe s još uvijek aktualnog »Dark Roots of Earth«, s kojim je 2012. posjetio i Tolmin (Testament dolaze u Tolmin i ove godine, zato budite tamo). Jezgru repertoara činile su kultne klasike Into the Pit, The Preacher, The New Order i Disciples of the Watch (sve s albuma »The New Order«). Jedina »Legacy« klasika Over the Wall našla se u set listi na samom početku nastupa i tako učinkovito katapultirala mnoštvo u zrak. Naravno nije nedostajala Practice What You Preach, a Testament su svoj nastup začinili i uključivanjem dviju točaka s jednog od najagresivnijih albuma svoje karijere, a to je »The Gathering« (D.N.R., Three Days in Darkness). Testament ubijaju. Vrhunska egzekucija i izvedbena briljantnost, čete vrhunskih glazbenika! I kao rečeno! Posljedični vrhunac drugog festivalskog dana.
U isto vrijeme dok su nastupali Testament, u dvorani Volksbankmesse odvijao se zanimljiv nastup. Zapravo je trebao početi gotovo pola sata prije Testament, ali je bend mečkao. Ludo mečkao. Kad se probiješ do imena, tko je taj bend, mečkanje se čini gotovo samorazumljivim. Pogotovo kad se sjetiš sve nebeski kotrljajuće pijanosti istog benda na pozornici ljubljanskih Križanki, davnog dana 20.09.2012. Dame i gospodo! Škotski hard rock veterani Nazareth. Sada ojačani pjevačem Carlom Sentanceom, koji je u ekipi naslijedio divovske cipele umirovljenog Dana McCaffertyja. Napokon pjevač koji se nakon McCaffertyjeva odlaska konačno »primio« u bendu. Carl Sentance je naime bio ciljna točka nastupa benda. Kako će zvučati njegov vokal, jer nitko ne može baš dobro zamisliti tko uopće može, pod cijelim ovim bezbožnim nebom, zamijeniti jedinstvenu vokalnu figuru Dana McCaffertyja. Počevši s Razamanaz, pa dalje s This Flight Tonight (orig. Joni Mitchell), izvrsnom baladom Dream On, šaljivom Hair of the Dog, očekivanom i traženom Love Hurts (orig. The Everly Brothers), uz koju su se topile starije »ženice« u publici, te u dodatku s Broken Down Angel, Nazareth su upozorili da se ustrajnost više nego isplati. Sentance nije tako grleno kričav kao McCafferty (koji još i danas važi za pravu mušku inačicu pokojne ikone Janis Joplin), no nevjerojatno je saznanje koliko lijepo njegova boja glasa paše klasicima benda. Iznenađenje. Nazareth prkose i nisu još rekli posljednje.
Drugi dan bio je poseban i po najvećoj posjećenosti od sva tri dana festivala. U ulozi glavnog nosioca drugog dana naime su nastupili Twisted Sister, koji se nakon 40 godina djelovanja (napokon) opraštaju. Originalna postava, s izuzetkom pozicije bubnjara, koju popunjava bivši bubnjar Dream Theatera odnosno gospodin po imenu »Ako me Dream Theater više neće, žele me u postavama svi ostali izvođači Mliječne staze« Mike Portnoy, dobila je na raspolaganje čak sat i pedeset minuta špila. S skromnom diskografskom ponudbom, bend je očekivano rutinirano vukao špil tako da je jezični doktor benda, a to je naravno Dee Snider, između pauza pripovijedao zabavne zgode iz svijeta rock’n’rolla, dok je dio minutaže nastupa otpao i na posve nepotrebnu izvedbu standarda The Rolling Stonesa It’s Only Rock’N’Roll te znatno razvučenu verziju mega-hita We’re Not Gonna Take It. Bend je poslužio i pirotehničkom začinom šova, slično kao prije dvije godine, kad je ovdje nastupio zadnji put. Usto su Twisted Sister dopustili svim fotografima da su mogli slikati cijeli koncert iz neposredne blizine, odnosno iz tzv. foto pita. Od prve do zadnje sekunde. Inače odsvirano i otpjevano s odlikom. Tome se ne smije prigovoriti. Publika je bila oduševljena, ganuta, vidno očarana, a to je bio i glavni i poglavit cilj benda. Isporučiti superioran rock’n’roll spektakl. Vidjet ćemo hoće li obećanje doista držati i hoćemo li Twisted Sister, zbog najavljenog umirovljenja, ubuduće doista više ne viđati na pozornicama svijeta.
Za sve koji smo se malčice dosađivali tijekom predvidljivog nastupa Twisted Sister i Sniderovih verbalnih pletenica, utjehu je nudio posjet švedskih death metal mračnjaka Grave, koji se istodobno odvijao u dvorani Volksbankmesse. Pogubni okultni mračnjaci i već gotovo poslovični švedski izvedbeni perfekcionizam »par excellence« za desetkanu bero posjetitelja više nego izvrsno su parirali površnoj glam metal maniri znamenitog američkog »show off« pristupa, koji je divljao na prizorištu glavne pozornice festivala, udaljenom nekih sto metara.
Poslije Twisted Sister, odnosno već nekih 20 minuta, Grave su u dvorani naslijedili britanski NWOBHM veterani Satan. Što se tiče tog imena, čovjek bi poželio da na ovakvim festivalima ubuduće sretne još više bendova s pionirskim stažem. Onih koji su stvarni derivat pokreta New Wave of British Heavy Metal. Bend je koncertni nastup iskoristio za kremenito predstavljanje izvrsnog novog studijskog albuma »Atom by Atom«, s kojeg je odjeknula i prvoklasna mini epska suita The Fall of Persephone, a prije nje Ruination, My Own God, Fallen Saviour te naslovna Atom By Atom. Brian Ross ostaje pojam izuzetno karizmatičnog vokalista. On je prošle godine posjetio i pozornice tolminskog festivala Metaldays, kao dio postave još jednih NWOBHM veterana Blitzkrieg. Brian je opet oduševio izvanrednom vokalnom snagom i visokim kriklovima na granici ludila, kojima inače impresionira na svojim nastupima, i u zrelim godinama. Vokalist je naravno svoj šou začinio znamenitim refleksijama crnog britanskog humora. Steveu Ramseyu, originalnom članu i vođi sastava Satan, sada društvo pravi izvrsni mladi gitarist Russ Tippins, koji je odsvirao glavninu najtežih gitarskih dionica, osobito solaža. Postavu današnjih Satan popunjavaju još originalni basist Graeme English i bubnjar Sean Taylor. Naravno bend je posvetio pozornost i izvedbi klasika s prva dva albuma »Court in the Act« te »Suspended Sentence«, pri čemu se Rossu nakon izvedbe skladbe Opression, odnosno u prvoj kitici završne Time to Die, dogodila krajnje neugodna i neuobičajena neprilika. Zaboravio je naime stihove, pri čemu je vidno bjesnio na pozornici. Satan su obaveza za sve ljubitelje stare škole metal pionirstva! Možete ih uloviti na ovogodišnjem izdanju festivala Metaldays, u slovenskom Tolminu!
Kad su Satan završili nastup, u dvorani Volksbankmesse ostali su samo još oni posjetitelji festivala kojima se nikako još nije spavalo. Njih je bilo manje od dvjesto. Svi pijani. Odnosno pijani najmanje u 95% udjela sveprisutnih. Na pozornicu su tako stupili Killcode. Bend koji je posrećeni križanac više glazbenih žanrova. Relativno su mlad odnosno nov bend, ali s izrađenim artizmom i pozorničkim ponašanjem. Bend s kilometražom dakle. To se osjetilo u homogenoj i kompaktnoj izvedbi. Bend spaja elemente sirovog rock’n’rolla, kojeg križa s elementima punka, često cijelu stvar povuče čak i na Guns N’ Roses, tome bend dodaje mračnu sliku nekih The Cult, a cijela stvar je osobito u zvučnom pogledu usmjerena na moderne pristupe i stvaranje masnog groovea. Pritom ne izostaje odlično soliranje. Kvintet je imao na raspolaganju sat vremena. Nakon toga je na pozornicu neočekivano stupio organizator festivala Horst i podijelio momcima pivo. Nakon odlaska s pozornice rekao je da mogu svirati do dva ujutro odnosno tako dugo dok im publika dopusti. Razgrijani i ohrabreni Killcode su krenuli natrag na pozornicu i odsvirali još jednu skladbu. Izvrsna predstava za kasnu noć drugog dana, koja se polako, ali ustrajno naginjala u novo jutro! Na obzoru je stupao treći, odnosno posljednji dan festivala.
autor: Aleš Podbrežnik
fotografije: Aleš Podbrežnik & Nataša Pišljar (Metal Church)
