Lokacija: Messegelande / Balingen / Njemačka
Datum: petak, 26.06.2009
Svanuo je prvi dan festivala Bang Your Head!!!, po tradiciji već petnaesti po redu. Još smo se skupljali nakon bezgraničnog “jurišanja” prethodnog dana, koji su obilježile ponajviše “borba na ždrijelu” i “koncertna oluja” zagrijavanja s Kreator i Jon Oliva’s Pain. Sat je otkucao 10.00 prije podne!
| Hatstik: 10.00 – 10.40 |
Sastav koji postoji tek dvije godine otvorio je ovogodišnji festival u Balingenu. Zapravo je Reutlingen, odakle su, tek nepun kamenbačaj od Balingena, pa ih slobodno možemo smatrati pravim domaćinima kojima je pripala čast zagrijati binu. Na festival su se plasirali preko izbora u sklopu natjecanja za nastup na BYH!!! 2009. Trio možda posjeduje iskustvo, ali kvalitetom, a ne žanrovski, nije dorastao ovakvim festivalima kao što je npr. Bang Your Head. Zato se opravdano možemo zapitati što su ovdje radili dečki modernih “fora” koje guraju u metal. Statičan trio, čija je scenska dinamika i kinetika bila izdašno hendikepirana zbog prikovanosti gitarista za mikrofon, koji je prije ili kasnije strašno dosadio. Scenska igra nije ni bitna s obzirom na to da je njihov materijal nezanimljiv, predvidljiv i bezizražajan. Što ne nudi gitara, HatStik pokušavaju prikriti “grooveom” aktivnije ritam linije. I šešir na glavi gitarista pjevača više je podsjećao na to da HatStik imaju više zajedničkog s Beatsteaks nego s metalom ili žilavim hard rockom, kakav tražimo na festivalu kao što je balingenski Bang Your Head!!! Trio nije naviknut na velike bine i trebao si se pošteno koncentrirati da ih golim okom uopće pronađeš na pozornici. Svaki je naime bio skriven u svom kutu i marljivo ga se držao.
| Alestorm: 10.50-11.30 |
Škotski klinci koji miješaju elemente power metala s engleskim pivom drugo su negativno iznenađenje već na samom početku festivala. Nemaju ni karizmu, ni razrađenu scensku igru, ni razrađen scenski imidž (osim ako vam se sviđa razmetanje dachauskim rebrima, štrcajućim ušima pod pravim kutom, mahanje klavijaturama oko struka po uzoru na pop štancariju a la Modern Talking), a kamoli to da pjevač ne zna pjevati, nego namjerno krivi glas u nekakav usiljeno muževan “pijanački hropac”, pun fušanja, nazalnosti, kao i kolebanja u snazi same izvedbe. Druga slabost skupine je sama gitara. I ona si je, osobito u prijelaznim melodičnim ukrasima ili jako pojednostavljenim solažama, priuštila nekoliko polutonskih “promašaja”. Sve što spašava Alestorm je nevjerojatna popularnost ove skupine među mladim ljubiteljima distorziranih zvukova i alkohola, koji još ne poznaju pravu autentičnu glazbu. Taj fenomen čudesne popularnosti Alestorm nije posve logičan i traži složeno objašnjenje, koje je možda najlakše pronaći u promicanju alkoholnih napitaka od strane skupine.
Inače je riječ o posve generičkom istrošenom jeziku power metala, u koji ugrađuju gusarske solaže klavijatura kroz efekt harmonike. Skladbe Over The Seas, Leviathan, Terror On The High Seas, Nancy The Tavern Wench, That Famous Ol’ Spiced, The Huntmaster, Set Sail And Conquer, Keelhauled, Captain Morgan’s Revenge, The Quest, Wolves Of The Sea i Pirate Song nemaju što tražiti na tako jakom festivalu kao što je Bang Your Head. Mi koji smo na festival došli tražiti kvalitetu, od Alestorm smo je ovaj put odnijeli vrlo malo.
| Kissin’ Dynamite: 11.40 – 12.30 |
S ovim bendom je zapravo trebao početi festival. Kvintet rođen između 1990. i 1992. pokazao je pravo lice festivala. Domaći dečki, koji će u srpnju ove godine porinuti prvijenac “Steel Of Swabia”, sviraju nekakvu notu sudara melodičnog hard rocka i heavy metala. Ako je uvodna My Religion s jednostavnim, ali zarazno udarnim refrenom ocrtala figuru hard rock sastava na pozornici, skladbe kao što su Out In The Rain ili Steel Of Swabia u trenu su je rasplinule i nanizale razmišljanja o tipično njemačkom pristupu heavy metalu. Važnije od nagađanja o žanrovima je činjenica da dečki, koji se tek što izlaze iz pubertetskog pupanja u muškarce, pucaju na pozornici iz pune kanonade. Pjevač Hannes izrazito je samouvjerena i slikovita scenska figura, s izrađenom scenskom igrom. Na desnoj ruci replika čelične šake u skladu sa skladbom Iron Fist i, što je glavno, s odličnim vokalom. Izrezbarenim melodičnim i čistim, uperenim u najviše registre, izražajno snažnim u svakom registru, optimalnog iskorištenja. Dečki neprestano trče po pozornici kao da su progutali Asterixov čarobni napitak, a pritom sviraju kompaktno, odlično uigrano, bez primjetnih pogrešaka. Svoj više nego uspio i svom snagom odsvirani nastup okrunili su odličnom završnom autorskom skladbom Welcome To The Jungle.
Svakako se još osjeti mladenačka naivnost, žestina i nagla naletljivost, osobito u tekstovima kao što je Addicted To Metal, ali to je nužni motor koji već na početku 100% odlučno goni Kissin’ Dynamite naprijed. Ako dečki zadrže takvu radnu volju i zamah kakve su uvjerljivo pokazali na nastupu u Balingenu, o ovom bendu ćemo se sigurno još štošta lijepog načuti u budućnosti.
| Ross The Boss: 12.40 – 13.30 |
Naš Manowar kolega Ross “The Boss” Friedman također je našao vremena pojaviti se na ovogodišnjem Bang Your Head festivalu. Odradio je prvih šest albuma s Manowar, zatim nestao nepoznato kamo, a na scenu se vratio zahvaljujući ponajviše velikom sjećanju njemačke publike na njegov opus s Manowar. Tako je uspio sastaviti kvartet bivših članova sastava Divinus i Ivory Night u postavu Ross The Boss. Čovjek je na festivalu predstavio repertoar sastavljen od Manowar skladbi i prvijenca Ross The Boss “New Metal Leader” (2008). Strpljiva njemačka publika, koja se u to vrijeme već poprilično pekla na suncu, tvrdoglavo je ustrajala na istom suncu u svojoj vjernosti Manowaru i bila je prikladno nagrađena. Skladbe Death Tone, Gloves Of Metal, Thor (The Powerhead) i Hail And Kill oživjele su nakratko dobre stare Manowar, publika je prikladno radosno složno pjevala klasike ispod pozornice i pritom otpustila dodatnu dozu decibela u atmosferu.
Svakako ne treba zaobići materijal s “New Metal Leader”, koji je grubo rečeno nastavak Rossovog puta nakon što je s pločom “Kings Of Metal” ispregnuo iz Manowar. Odlično se naime nadovezuje na priču o Manowar i laik stilski ne bi mogao razlučiti što od materijala pripada Manowar, a što postavi Ross The Boss. Na pozornici se pjevač Patrik Fuchs predstavio kao odličan frontmen, koji uspješno parira i izvedbi svih Manowar obrada. Uživljenom i predanom predstavom odlično je povezivao nastup skupine i gestama poticao publiku ispod pozornice, jer je Ross manje-više na pozornici samo statična “redneck” figura koja se brine za razmetanje svojim pro-američkim tetovažama.
| Voivod: 13.40 – 14.30 |
Prvi stvarno zanimljiv nastup dogodio se na festivalu kad su pozornicu zauzeli kanadski thrasheri Voivod. Dečki su tri dana prije nastupa izdali svoj novi studijski album “Infini”, za koji su službeno rekli da će im biti i posljednji. Za njega su iskoristili stare snimke preminulog gitarista Denisa D’Amourja – Piggyja, koji je umro 2005. od raka. Njega je na pozornici zamjenjivao Dan Mongrain, dok jezgru postave čine članovi Denis Bélanger – Snake (vokal), Jean-Yves Thériault – Blacky (bas gitara) i Michel Langevin – Away (bubnjevi). Skupina je pripremila odličnu predstavu! U repertoar je uključila skladbe s prvih pet albuma, a za nadodatak na kraju odsvirala još i “otrgnutu” verziju Pink Floyd klasika Astronomy Domine. Unatoč tome što Piggyja više nema, Mongrain je suvereno nosio broj njegove obuće, a Voivod su kao prekaljene stare lisice nizali klasik za klasikom. Denis Bélanger privlačio je pažnju svojom posrtavom pojavom potpunog “zadrogiranca” na pozornici, koja je podsjećala na kretanje Joea Cockera koji se probudio na najgori dan u svom životu. Zanimljiva je bila njegova Motorhead majica, koja je na prednjoj strani nosila otisak naslovnice albuma “Rock N’ Roll”, a na stražnjoj datume turneje “Another Perfect Tour”, koja se dogodila četiri godine prije izlaska spomenutog albuma. Sa stručne strane pravi falsifikat. Krajnje provokativan tijekom koncerta bio je i podivljali basist Blacky, koji je namjerno jednom nogom poplesavao preko ruba pozornice, od tla podignute više od tri metra.
Voivod su se dokazali još jednom gestom. Bélanger je među ljude podijelio cijelu gajbu čaša hladne vode i tako im pomogao preživjeti trenutke usred najgore popodnevne žege, a skupini i sebi kupio malo vremena za predah. Voivod su bili prva prava atrakcija ovogodišnjeg Bang Your Head festivala, jer dečke na pozornicama Europe iznimno rijetko sretneš. Već po samoj eksperimentalnoj strani koju ugrađuju u svoj glazbeni izričaj predstavljaju posebnjake na glazbenoj karti i bilo bi grozno kad bi se skupina nakon ovih koncerata doista umirovila, kao što je možda najavila time što je službeno objavila da je “Infini” posljednji Voivod studijski album. Nastup Voivod bio je točka na kojoj se događanje na festivalu prvog dana podiglo na višu kvalitativnu razinu!
| Primordial: 14.40 – 15.30 |
Irski metalci koji su razvili poseban izražajni jezik black metala bili su iznimno osvježenje ovogodišnjeg Bang Your Head festivala. Već su Voivod podigli razinu festivala više, a kad su na pozornicu stupili Primordial, više se nije dalo riješiti dojma da svaki od nastupajućih želi letvicu uvjerljivosti podići još više. Primordial su pristupili svemu nevjerojatno zagrijano i fokusirano. Uz veličanstvenu atmosferu koju su stvorili na moćnom zvuku hipnotizirajućeg gitarskog zagrljaja, izraslog na paklenski brzom trzanju, sve su oči bile uperene u pjevača Alana A. Nemtheanga, koji je potpuno suvereno vodio nastup skupine. Čovjek temeljito oslikan “corpse paintom” cijelo je vrijeme uživljenom igrom pazio da skladbe Empire Falls, Gods To The Godless, As Rome Burns, Sons Of The Morrigan, The Coffin Ships ili Heathen Tribes djeluju stvarno. Stvarno kroz svih 50 minuta, koliko je trajao Primordial koncert. U jedinstvenom jeziku skupine dečki su prisutne odveli na dobar sat u svoj jedinstveni svijet vječne tuge i propasti. U velikoj je mjeri tome pridonio zaista odličan zvuk, koji je doprinio izvanrednom dojmu što ga je ova skupina ostavila svojim nastupom u Balingenu.
| Sacred Reich: 15.45 – 16.40 |
Sacred Reich! Tko bi rekao? Uz Voivod drugi “egzoti” prvog dana festivala. I Sacred Reich spadaju među one inovativne skupine u metalu koje su posluživale s nekoliko ploča svog opusa koje su ih učinile iznimno prepoznatljivima i jedinstvenima. Ranim Slayer i Metallici dodaš malo starokopitne sabbathovske zadrogiranosti, sve zajedno nadgradiš povremenim čestim izmjenama motiva i tempa. Hmmm pa da… Kako za koga. Svako uho pač hvata glazbene vibracije na svoj način. Sacred Reich su nastupili u postavi Phil Rind (vokal, bas gitara), Will Arnett (gitara), Jason Rainey (gitara) i Greg Hall (bubnjevi). To je zapravo originalna postava iz 1985., kad je skupina i nastala. Jesmo li željeli još nešto više? Nipošto.
Tome dodaj odličnu set listu i uspjeh ne može izostati. Da je thrash metal ove godine u Balingenu imao mnogo pristaša, zahvaljujući zanimljivom izboru nekih ponovno probuđenih bendova koji su nastupili ove godine na festivalu, potvrdila je publika, koja se u ne baš prijaznoj popodnevnoj žegi stisnula ispod pozornice u daleko najvećem broju do tog trenutka festivala. Sacred Reich vidjeti u Europi u novom tisućljeću nije baš svakodnevna stvar. Pogotovo kad skupina izjavi da ne planira izdati novi album. No idemo napokon na nastup. Phil Rind ostaje prvi i jedini vokal skupine. Snaga vokala ostala je neokrnjena, kao i izražajnost. Rind je doduše tijekom godina glazbenog djelovanja stekao lijepu hrpicu suvišnih kilogramčića i po pozornici se manje-više kotrljao poput “ćufte”. Kakav kilogram bi lako poklonio kolegi Willu Arnettu, koji je njegova prava suprotnost, jer naizgled djeluje kao smršavjeli Krist koji se vratio iz Sahare nakon 40 dana kušnje s vragom, ili kao balzamirana mumija kojoj su tijekom popodnevnog lutanja otpali svi zavoji. Srećom je na sebe navukao “redneck” kapu i zadržao svoj zaštitni znak.
Inače, broji samo nastup. A Sacred Reich su mljeli kao da imaju 20 godina. Bez greške i s neukroćenom žestinom. Materijal u set listi bio je odlično namješten. Među ukupno 12 skladbi čak 4 s “The American Way”, zatim tri s prvijenca “Ignorance”, a nastup su zaključili ponarodjelom Surf Nicaragua. Pritom nije smjela izostati ni Black Sabbath obrada War Pigs, koju je publika tijekom koncerta glasno zahtijevala. Odlična forma skupine i uvjerljivost izvedbe dokaz su da su Sacred Reich još željni krvi i da možda u budućnosti možemo očekivati još koju europsku turneju skupine, koja će biti orijentirana bliže Sloveniji.
| Sodom: 16.55-17.55 |
Ime koje čini svetu njemačku trojku, da ne kažem kar europsku thrash metal trojku Sodom – Destruction – Kreator, ispod pozornice je zadržalo isti profil slušatelja. Samo što se njihov broj dodatno zgusnuo. Sad se doista više nisi mogao ležerno prošetati s lijeve strane festivalskog prostora na desnu (ili obratno), a da ne napraviš širok zaobilazak tik uz štandove s brzom hranom, bižuterijom i ostalom zanimljivom te manje-više katkad čak i korisnom krama. Sodom spadaju u Njemačkoj u kategoriju visokocijenjenih bendova. Pa domaći su. To je priznao i neukroćeni vođa skupine Tom Angelripper, koji je publiku pozdravio ovako: “Halo Balingen!!! Wir sind endlich zu Hause!” To je kojih 10.000 slušatelja u trenu dignulo na noge i šou je počeo!
Sodom, koji nastupaju od 1997. u konzistentno čvrstoj postavi Tom Angelripper (vokal, bas gitara), Bernd “Bernemann” Kost (gitara) i Bobby Schottkowski (bubnjevi), pripremili su, očekivano, set listu koja je bila uravnotežena. Polovicu skladbi činilo je željezno razdoblje početka karijere, a polovicu zadnje tri ploče, kad su Sodom ponovno afirmirali svoj starošolski thrash pristup. Skladbu Axis Of Evil sa zadnjeg albuma “The Final Sign Of Evil” (2007) skupina je na festivalu posvetila preminulom kralju popa Michaelu Jacksonu, koji je umro malo prije ponoći prethodnog dana.
Pogled na samo tri čovjeka kako prašé thrash i njime teroriziraju masu ispod pozornice bio je zadivljujući. Fasciniralo je spoznaja kako samo tri člana ekipe odlično pokrivaju, odnosno ispunjavaju sam zvučni prostor. Bernemannov riffing bio je izniman u svom užarenom zašiljenom zvuku, a gitarist nije izgubio ni mrvicu kredibiliteta u dijelovima kad se morao uhvatiti solaža. Sodom su tresli stvarno dozu buke kakvu do tada na festivalu nije uspjela ispustiti nijedna od nastupajućih skupina. Također je bilo veličanstveno promatrati vjernu njemačku publiku kako zagrijano surađuje s triom na pozornici dok je ovaj valjao svoj materijal. Svoj kompaktan i visoko uigran nastup bez greške Sodom su začinili skladbom Bombenhagel s njihovog drugog albuma “Persecution Mania”, koji je danas star više od dvadeset godina, i tako spalili tijela ispod pozornice. Više nego očito bilo je da su Sodom na domaćem terenu doista nepobjedivi. Angelripperov vokal djeluje smrtonosno!
| Lita Ford: 18.10 – 19.20 |
Potpunu promjenu atmosfere na festivalu donijela je kasno popodne hard rock diva Lita Ford, koja se nakon 15 godina mirovanja prošle godine ponovno vratila na pozornice. U studiju navodno nastaje i materijal za novi album. Lita, koja je prošle godine srela Abrahama i prati je zanimljiva postava u kojoj ponajviše ističe ime klavijaturista Michaela T. Rossa (Angel, Hardline, XYZ), a i imena Ron Thal (gitarist novih Guns N’ Roses), P.J. Farley (bas gitara, Trixter, Raa) i Denis Leeflang (bubnjevi, Bumblefoot) nisu od muhe, nije imala baš sretan dan. Od samog početka zvuk je pravio probleme na pozornici. Pjevačica je već na samom početku sa skladbom Larger Than Life nekoliko puta bijesno lupila nogama i gestama pokušavala objasniti tehničarima da smanje jačinu zvuka bubnjeva. Kako se stanje nije i nije popravljalo, žena je počela gubiti živce. Prvo je bacila svoju jaknu s pozornice, da je ova doletjela ravno na lice sretnoj fotografkinji ispod pozornice, a onda je svoje negodovanje iskazivala osobito nepoštivanjem prema svom instrumentu (gitari), koji je nekoliko puta prilično okrutno odbacila s ruku na pozornicu.
Očito se ta energija s pjevačice prenijela na cijelu skupinu, koja je počinila nekoliko pogrešaka tijekom nastupa, Lita više nije pristupala s punim vokalom i osjećalo se da se ne trudi na pozornici. Velika rupa u nastupu zjapila je osobito nakon što je skupina počela izvoditi obradu Ozzyja Osbournea Mr. Crowley, gdje je osobito gitara pokazala veliku mjeru nezrelosti u slijeđenju stopa Randyja Rhoadsa. Zašto se Lita Ford prihvatila te obrade meni nikad neće biti jasno. Bolje bi bilo da je u repertoar dodala koji slatkiš iz razdoblja sastava The Runaways.
Pjevačica je svoj repertoar usmjerila ponajviše na albume “Lita” (1988), Stiletto (1990) i “Dangerous Curves” (1991), s naglaskom na albumu “Lita”, kojim je i zaključila svoj nastup skladbama Close My Eyes Forever i super hitom Kiss Me Deadly, koji je na kraju ipak donio nekoliko zraka ovog prilično nesretnog nastupa, koji ćemo što prije zaboraviti. Neka spomenem i to da se tijekom izvedbe posve novih skladbi Piece (Hell Yeah) i Betrayal, kojima je skupina ozbiljno najavila jesenski izlazak novog albuma, Liti na pozornici za dueta pridružio njezin muž i bivši član sastava Nitro Jim Gillette, koji će biti i producent Litine nove ploče.
| U.D.O.: 19.40 – 20.50 |
Predzadnji prvog dana festivala na pozornicu je stigao bivši Accept vrištač Udo Dirkschneider sa svojim sastavom U.D.O. Ispod pozornice vladala je prava euforija u znaku velikog iščekivanja nastupa skupine. Nevjerojatna je činjenica velike popularnosti U.D.O. u Njemačkoj. Skupina je aktivna više nego ikad u karijeri i redovito izdaje studijske albume u razmaku od dvije godine, uz intenzivnu promociju kroz turneje. Osim toga, logičan su kontinuitet kultnih Accept i u svoj live repertoar redovito uključuju mnogo skladbi spomenutog sastava. Osjećaji tijekom koncerta sastava U.D.O. bili su slični kao na nastupu Sodom. Opet su na pozornici bili Nijemci i opet su Nijemci pokazali nesalomljivost na domaćem terenu. Razlika je bila samo u tome što su U.D.O. doveli ispod pozornice kojih 15.000 ljudi, ako ne i više. Dakle ispod pozornice je kuhalo!
Jezgra skupine ostaje i danas nepromijenjena. U postavi je samo novi (opet talijanski) bubnjar Francesco Jovino, inače su sijedokosog čovuljka, kao i uvijek na pozornici, okruživali još Fitty Weihnold (bas gitara), Igor Gianola (gitara) i Udov Accept “buddy” Stefan Kaufmann (gitara). Skupina koja točno zna što hoće i zahtijeva domaća publika od njih nipošto nije stajala skrštenih ruku i udarila je ravno s Accept klasicima Metal Heart i Midnight Highway te tako Balingen u tren oka dovela u pravi delirij. Jedinstven je bio osjećaj zagrijane suradnje, osobito kroz refrenske napjeve Accept himni kao i U.D.O. materijala (Thunderball, Man And Machine, novije Vendetta ili 24/7), u kojem nije izostalo uključivanje klasika prvijenca Animal House i They Want War.
Budući da su U.D.O. bili vremenski ograničeni sa 70 raspoloživih minuta, nizali su skladbu za skladbom, a Dirkschneider je tek u bisu uzeo nešto prostora da predstavi svoju postavu na pozornici. Vokalno je Dirkschneider i danas suverena, dominantna figura, koju krasi snaga karizme i uživljene scenske igre. U nošnji vijetnamskog ratnog veterana, za šalu je držao publiku u šahu, tako da mu je ova cijelo vrijeme jela iz ruke. U intenzivnom bisu, koji su U.D.O. započeli zarazom Holy, gdje se ipak osjetilo da i Dirkschneider mora malo prilagođavati krivulju vokalne linije, nažalost težina godina učini svoje, ljude su još jednom pognali u ekstazu s Accept klasicima Balls To The Wall i I’m A Rebel. Nastup U.D.O. u Balingenu dokazao je da izreka “Njemačke metal bendove gleda se u Njemačkoj” još kako vrijedi. Odličan šou od glave do pete!
| Journey: 21.20 – 23.00 |
Journey su zapravo predstavljali ne samo na prvom danu festivala, nego na cijelom ovogodišnjem 15. uzastopnom Bang Your Head!!! festivalu posebno poglavlje za sebe. Osobno smatram velikim privilegijem i čašću što sam napokon mogao podijeliti magiju ove postave i na njihovom koncertu. Ono što čuješ i upoznaš na njihovim studijskim albumima doista ponekad djeluje kao da ne dolazi s ovog svijeta. Journey su perfekcionisti kreacije melodično vrhunske pjevnosti u rock skladbama. Možemo reći da su uvijek briljirali u daru komponiranja melodično besprijekorne kompaktnosti i njihove skladbe s prvog slušanja u tren ti uđu pod kožu.
Skupina za koju su se rađale ozbiljne sumnje može li još suvereno nastaviti svoj put, pogotovo što se koncerata tiče, nakon što je postalo jasno da im se Steve Perry nikad više neće vratiti, uhvatila je svjež vjetar u jedra. Zahvaljujući YouTubeu otkrila je mladića koji je na Filipinima vodio svoj tribute to Journey sastav. Sličnost njegove boje glasa i scenske igre bila je zapanjujuće slična do tada naizgled nezamjenjivoj Perryjevoj karizmi i Journey se nisu ustručavali stupiti u kontakt s njim. Dolaskom Arnella Pinede tako su se dečku ostvarili snovi, a Journey mogu uz punu kredibilnost nastaviti svoj put velikog glazbenog perfekcionizma dalje. To su dokazali i svježim studijskim izdanjem “Revelation” (2008), koje je ponovno potvrdilo jedinstvenu Journey veličinu.
Ljudi su napokon došli održati malu poučnu lekciju svima onima, osobito iz redova zagriženo okorjelih metalskih glava, da svoje masturbiranje na polutonskoj posvađanosti s melodičnom dovršenošću mogu negdje zabiti. Prvi se na pozornici pojavio gitarist Neal Schon. Pogledom stroge koncentracije mirno je čekao da se uvodni dio završi. Ljudi otvore svoj nastup sa Separate Ways (Worlds Apart) i tada se skupini dogodi prva i zapravo jedina pogreška. Pineda je počeo pjevati prvi stih skladbe “jedan krug” prerano. Neal Schon naglo je okrenuo glavu prema pjevaču i uperio u njega mrk pogled. Pineda nije trebao mnogo sekundi da shvati da je zabrljao, napokon se uhvatio s okosnicom skladbe i pritom pristupio Schonu da mu da nekakvo “objašnjenje”. Sve je u redu. Od tu dalje koncert sastava Journey djelovao je kao stvarna avantura u svijet zvučnog savršenstva. Zvuk kao iz kutijice, kakvog sam do sada bio dionik samo jednom, na festivalu Gods Of Metal 2006., kad sam prisustvovao koncertu Def Leppard, dočarao je iskustvo koje je u kvalitativno izvedbenom smislu bilo podignuto za nekoliko stepenica iznad razine koju smo mogli uživati na nastupima prethodnih bendova. Odgovor zašto je to tako ne treba predugo tražiti. Skupina postoji od 1973. i do sada je prodala preko 80 milijuna primjeraka svojih albuma diljem svijeta.
Pineda je pjevao briljantno. Ako si zatvorio oči, teško si razlučio je li na pozornici stvarno Pineda ili Perry. Pjevač je cijelo vrijeme majstorski komunicirao s publikom, većinom se tijekom koncerta nalazio na posebnom scenskom produžetku, odakle je s udaljenosti od samo metar poticao publiku ispod pozornice. Izrazito je godilo i njegovo akrobatsko kretanje, kad je napravio nekoliko divljih skokova s pozornice na spomenuti produžetak i pritom u zraku izveo špagu!
Journey uživo stvarno ne štede ni gorivo ni decibele. Schonova gitara je glasna i reže u rifovima, tako da čovjek dobije osjećaj izvanredne glasnoće skupine, zapravo već hard rockerski živog dinamita, kad se Journey pojave na pozornici. Schon je kraljevao u izvanrednoj kontroli svog instrumenta, filigranskoj profinjenosti mekog zahvata. U solističkom savršenstvu, poznatom majstorstvu kako s samo nekoliko osnovnih tonova ponuditi uvjerljivu i podkožno jetku melodiju. Sjekao je nevjerojatnim samopouzdanjem, tijekom koncerta često je oči kar zatvorio, ako nije glavu podigao u znak. Rijetko je tijekom koncerta uopće pogled uperio u vrat gitare.
Nakon Stone In Love Jonathan Cain se ponovno prebacio za klavijature, na pozornici je imao čak i (crveni) klavir, a postava se prihvatila fantastične Rubicon. Zvuk pun i u svim gradivnim elementima potpuno uravnotežen. O Deenu Castronovu ne treba gubiti riječi. Fantastična igra na bubnjevima, koja je posebno raspirivala scensku živost i stvarnost Journey magije.
Koncert se odvijao brzinom munje. Journey nisu ni uključili “teatar” s bisom, tako da je hipnotizirana publika nakon završetka poslala prema pozornici ne malo zviždanja kad se na pozornici pojavio samo organizator festivala Horst E. Franz, koji je publiku pokušao smiriti da je prvi dan festivala iza nas.
Sve je mirisalo na to da biser neće biti, jer su Journey u zaključku nanizali svoj mega hit Any Way You Want It, prije nje također obaveznu Don’t Stop Believin’. Svakako je materijala ostalo još mnogo na raspolaganju. Među vaganjem o baladama radije su se odlučili za Faithfully nego Open Arms, a u rukavu su se skrivali još neiskorišteni aduti, kao npr. Send Her My Love, Who’s Crying Now ili Lovin’, Touchin’, Squeezin’. Ali vremena za sve jednostavno nije bilo dovoljno.
Skladba Wheel In The Sky bila je dodatno začinjena predigrom Neala Schona i Jonathana Caina, koji su skladbi udahnuli dodatni miris južnjačkog melosa, a onda je osobito u refrenu skupinu opet ekstatično podržala publika. Naravno, publika je sadržavala nešto stariju populaciju slušatelja. Zrela glazba za zrele godišnjake koji znaju da njihovi receptorski organi zaslužuju mnogo više od puke primitivne polutonske drndalice i hrujanja. Nastup Journey bio je zapravo kratko slijetanje bića iz druge galaksije koja su se na 100 minuta spustila na Zemlju letećim tanjurom da ponovno podsjete mase što je to čisto savršenstvo melodične dovršenosti u rock glazbi. Zapravo su Journey u Balingenu dokazali da su po toj strani posve nedodirljivi majstori svog zanata i da to ostaju i u novom tisućljeću. Veliki glazbeni gurui, pred kojima se možemo samo pokloniti. Hvala Journey. Vidimo se što prije!
Prvi dan festivala odvrtio se u skladu s vremenskim rasporedom. Iskusni i uvježbani organizatori vodili su festival suvereno i skupine zapravo nisu bile prisiljene čekati da se razlete po pozornici. Novoizgrađena dvorana Volksbank Messehalle pak je u neposrednoj blizini pozornice samog festivala nudila ne samo kratkotrajnu zabavu na metalskoj burzi, nego i mnogo hlada, gdje smo si tijekom dana mogli hladiti nadasve užarene bundeve. Nakon Journey prijao je ćevap, a s društvom je trebalo i temeljito sažeti dojmove i prežvakati tko je bio tko na prvom danu festivala. Journey su na prvom danu doista bili posebno poglavlje, o kojem se i sljedeći dan govorilo samo u superlativima!
autor: Aleš Podbrežnik
fotografije: Aleš Podbrežnik
