Blind Guardian
Subota, 23. 08. 2025.
Tvornica kulture, Zagreb, Hrvatska
“Let’s sing the Bard’s song!”
Nakon dugih trinaest godina (ako je vjerovati internetskim izvorima) njemački majstori srednjovjekovnih folk melodija vratili su se u Hrvatsku, u zagrebačku Tvornicu kulture, a takav događaj u blizini naravno ne smiješ propustiti. S još tri zagrijana Blind Guardian fana prvo smo svratili u jednu drugu Tvornicu na Savskoj 107 na marendu (tko voli jela s roštilja, riječ je o “najbolji roštilj u gradu”), a onda smo otišli ravno pred koncertno mjesto. Tamo su nas dočekali prizori iz nekih drugih, sretnijih vremena, kad je metal vladao glazbenim svijetom. Red crno odjevenih kreatura vio se od ulaznih vrata do ugla zgrade i skoro do puba te nestrpljivo čekao magičnu večer.
Točno po rasporedu bardi su se pojavili na pozornici krcate Tvornice i pomalo nesretno otvorili nastup s The Ninth Wave, uvodnim štiklecom pretposljednjeg studijskog albuma Beyond the Red Mirror, koji je izašao već prije davnih deset godina. Zašto nesretno? Zato što deveti val stvarno nije komad koji bi te svojom energijom usisao u koncert, nego je s devet i pol minute poprilično razvučena stvar. Lijevo od pozornice, gdje sam stajao, smetao je i nekako nedorečen i neuravnotežen zvuk. Hansi je zbog duge odsutnosti s hrvatskih pozornica obećao natprosječno dug večer, što je dodatno podiglo očekivanja razgrijane publike. Mene je pak malo zabrinula činjenica da se zvuk do četvrte pjesme nikako nije popravio, a među njima su čak tri bile iz razdoblja nakon “zlatne ere” (prvih šest albuma).
Zato sam se kroz preznojenu masu (u dvorani je bilo paklenski vruće i bez zraka, zbog čega je već nakon druge pjesme zajaukao i Hansi) probio do tonca da vidim u čemu je problem. Na moju sreću, problem je bio u poziciji slušatelja, jer je zvuk uz mikser pult bio stvarno dobar. Na moje olakšanje ostvarila se i Hansijeva najava posebne, obogaćene set-liste (možeš je pogledati ovdje), jer smo počevši s Time Stands Still do kraja čuli još 14 pjesama (ukupno čak 18, što je za Blind Guardian stvarno nadstandard), od toga čak 11 iz zlatnog razdoblja. Udarna Violent Shadows (osobni favorit s posljednjeg albuma The God Machine, po kojem se zove ova turneja) najavila je seriju klasika koja se na kraju redovnog dijela završila besmrtnom Lost in the Twilight Hall i (skoro) do kraja uništila i iscrpila bend i doista nadrealno raspoloženu publiku. Kao što sam već spomenuo, dvorana je bila nabijena do zadnjeg kutka, čak su se i tribine šibale pod masom fanova. Potpuno me raznježila And the Story Ends, završna stvar možda najpoznatijeg Blind Guardian albuma, Imaginations from the Other Side (1995.), a razorna Into the Storm razvalila je dvoranu poput udarnog vala. Publika je emotivno otpjevala The Bard’s Song, a i bend je očito uživao u našim vokalnim dostignućima.
Ne mogu si pomoći a da ne spomenem već skoro poslovičan nedostatak frontmenske karizme legendarnog vokalista Hansija Kürscha. Njegove najave pjesama već su komično dosadne (This one is dedicated to Mordred, so it’s called the Mordred’s Song …), a pozornička prisutnost ekvivalent je prisutnosti zamorenog župnika na propovjedaonici napola prazne crkve. No treba naglasiti da to više nego uspješno nadoknađuje svojim nevjerojatnim vokalom, koji u zadnje vrijeme konačno uspijeva ispravno dozirati. Sve refrene naime lijepo prepušta publici, a zato pogađa u sridu sve stratosferske krikove koji definiraju Blind Guardian zvuk. Odlične prateće vokale priložili su Marcus (Siepen, ritam gitarist) i gostujući klavijaturist (zaboravio sam ime). S klavijaturistom je povezana jedina izjava koja je Hansiju stvarno uspjela, a to je da ga vuku sa sobom samo zato da odsvira uvod u klasik s prvijenca, zvan Majesty, koji je također bio jedan od vrhunaca večeri.
Cijeli bend bio je u formi, Andréove (Olbrich, solo gitarist) vodeće melodije i solaže rezale su kroz dvoranu kao odlično nabrušen nož, Frederik (Ehmke, bubnjar) radio je k’o crna marva, a gostujući basist je, kako je već običaj u power metal bendovima, svoje odradio već mahanjem čupercima.
Za bis sam se pod pritiskom obožavateljice ispred mene, koja mi je sa svakim podizanjem ruke u sjećanje i pod nos dozvala mirise instant juhica i zauvijek mi ih zagadila, preselio uz šank desno od pozornice, koji je bio ugodno klimatiziran. Nije mi baš jasno zašto su bis započeli razvučenom i nezanimljivom kompozicijom Sacred Worlds s razvučenog i nezanimljivog albuma At the Edge of Time (2010.), ali Valhalla s obaveznim ponavljanjem refrena do iznemoglosti od strane publike i Mirror Mirror svoju su zadaću stvarno obavile vrhunski. Vrhunski završetak vrhunskog koncerta.
Prije koncerta malo me brinulo što napisati u reportažu, jer ovo je bio već treći koncert s aktualne turneje kojem sam prisustvovao. No obogaćena setlista riješila je stvar, jer smo u Beču (reportaža ovdje) dobili neobjašnjivo skraćenu, a na Rock Out festivalu u Augsburgu (reportaža ovdje) klasičnu festivalsku setlistu. Što u diskografiji sastava znače albumi Nightfall in Middle-Earth (1998.) i Imaginations from the Other Side (1995.) otkriva činjenica da je nakon skoro trideset godina na repertoaru još uvijek sedam pjesama. Osobno mi doduše uvijek fali više materijala s prva četiri albuma, no omjer 2/3 zlatne ere i 1/3 aktualnijih komada omogućuje vrhunsko koncertno iskustvo.
Pohvale zagrebačkoj publici za intenzivno sudjelovanje i izbor skandiranja prije bisa (vidi reportažu s DragonForce koncerta ovdje) s klasičnim “We want more!”
Put natrag kući malo se oduljio, jer noć ima svoju moć. No na kraju smo svi živi i zdravi stigli na cilj.
Tekst i fotke: Igorac
P.S. Fotke su zbog nenadanih promjena u sastavu Rockline ekipe malo bezveze, iz daleka i ne baš vrhunske kvalitete. Sorry.
