Autor: Peter Podbrežnik
Izvođač: Galahad
Izdavačka kuća: Avalon Records
Izdanje: 2012
Trajanje: 56:24
Ocjena: 5/5
Galahad se već godinama nalaze među glavnim imenima britanske neo prog rock scene, iako ih se, unatoč nekim iznimno solidnim studijskim uratcima u prošlosti, danas rijetko tko još sjeća. Od poznatijih predstavnika tog žanra (ili bolje rečeno glazbenog pokreta) poput Fish era Marillion, IQ, Pallas, Pendragon i Twelfth Night razlikuju se ponajprije time što su se na sceni prvi put pojavili tek u drugoj polovici osamdesetih i tako propustili onaj ‘prvi vlak’ novog vala prog rocka, koji je svom snagom udario početkom osamdesetih, a time i priliku za bilo kakav mogući komercijalni uspjeh. U prvim godinama karijere nastupali su kao predgrupa prije spomenutim bendovima, sve dok na početku devedesetih sami sebi nisu priznali da nisu ništa lošiji od starijih neo prog veterana i prešli među profesionalce.
Galahad su stilski oduvijek prisezali na melodičnost, moćne orkestralne aranžmane i teatralno obojene vokalne interpretacije. Od albuma »Empires Never Last« (2007) nadalje sviđa im se i sve tvrđi zvuk koji se među razdraženim hukom gitarskih rifova i aktivnim radom dvostrukog pedala za bas-bubanj mjestimice već probija na prog metal teritorij, pri čemu su im od neo prog supatnika još ponajbliži Arena. »Battle Scars« njihov je najnoviji konceptualni uradak na kojem su još dublje zagazili u metalski, odnosno teški rockerski smjer, s tom razlikom što ovaj put upijaju i više elemenata suvremenog dancea, trance glazbe i neoklasicizma. Zagriženi pacifisti i društveni kritičari u tekstovima su se u posljednje vrijeme poprilično udaljili od srednjovjekovnih tema koje su prevladavale na njihovim ranim izdanjima, jer se sada radije dotiču suvremenih ratnih besmislica i užasa. Za produkciju je nakon dobrih iskustava s prethodnikom »Empires Never Last« ponovno pobrinuo Threshold gitarist Karl Groom. I njegovom zaslugom će mnogi na »Battle Scars« pokušati pronaći određene stilske paralele s Threshold.
Naslovna skladba epski je neo prog rock zvučni vrtuljak sa širokogrudnim orkestralnim aranžmanima u uvodu, koji učinkovito pobrinu za napetu dramu već na samom početku. Mračno, viktorijansko ozračje iz sekunde u sekundu raste u intenzitetu. Pjevač Stuart Nicholson može se pohvaliti specifičnom bojom glasa, koja je, i zbog njegova teatralnog pjevačkog stila, možda još najsličnija Peteru Nichollsu (IQ), što znači da potječe iz klasične ‘Gabrielovske’ pjevačke škole. U trenutku kad upadne žestok gitarski rif i pridruže mu se višeslojni slojevi sintesajzerskih tekstura, Galahad dokazuju da se ne šale sa svojom vizijom modernog benda koji se ne ustručava prog metal elemenata. Spoj rustikalnog klasicizma masivnih orkestralnih zavjesa i metalske erupcije na račun udarnih gitarskih fraza i sirovih bubnjarskih prijelaza, u kombinaciji s izuzetno proživljenom Nicholsonovom vokalnom izvedbom, prokleto je učinkovit.
»Reach for the Sun« još je tvrđa tvorevina, u kojoj se nakostriješeni gitarski rifovi, kojima samo tako ne nestaje snage, više puta potpuno slijevaju sa sintetičkim teksturama klavijatura i stvaraju neobičnu melodramatiku. I ovaj put Nicholsonov vokal glavni je izvor epske melodičnosti koja dobro uravnotežuje sirovi gitarski i ritmički naboj te stilski izrazito višeslojne stvari, u kojoj, među ostalim, ne manjka slojevitih elektroničkih uzoraka. Ovi su na albumu raspoređeni na pravim mjestima da ne postanu dosadno dominantni. Sljedeći simfonijski obojeni ep, »Singularity«, s druge strane pokazuje izniman smisao skupine za stvaranje suptilnih aranžmana na račun sofisticirane uporabe melotrona i sramežljivog unosa elektroničkih uzoraka. Upadom gromoglasnog gitarskog rifanja i temperamentnih bubnjarskih prijelaza ozračje neprestano raste u intenzitetu, dok se Nicholson ponovno pokazuje kao majstor pjevačke teatralnosti.
»Bitter and Twisted« još je jedna posrećena fuzija klasicističke sofisticiranosti, metalske beskompromisnosti i elektroničkog futurizma, koja doseže vrhunac u epskom refrenu. Taj je jedan od boljih na albumu, dok žestoke gitarske pasaže uz potporu moćnih bubnjarskih kruševa, kosmatih simfonijskih zavjesa i elektroničkih mrvica pridonose što pompoznijoj i melankoličnijoj atmosferi. »Suspended Animation« ništa je manje zanimljiv eksperiment koji s prog metalom ima barem toliko zajedničkog koliko i s tradicionalnim simfo prog utjecajima, dok epski zvuk gitare više puta obogaćuju višeslojni trance ritmički uzorci. Nicholsonova vokalna interpretacija ponovno je izvrsna i glavni izvor napete drame. »Beyond The Barbed Wire« sadrži smiren uvod dok udarni rif sve zajedno ne odvede u ubrzani tempo u kojem masivni bubnjarski prijelazi, elektronički uzorci i varijabilni vokal učinkovito vode mračno i melankolično ozračje skladbe kroz različite ritmičke varijacije. Završna sintesajzerska solaža dodatno začinjava višeslojnu atmosferu.
Epski magnum opus »Seize The Day«, na kojem kraljuje moćan refren što slušatelja u trenu hipnotizira svojim intenzitetom, u međusobnoj usporedbi svih skladbi na »Battle Scars« mogao bi se proglasiti najboljim ostvarenjem na njemu. Klasicistički uvodni aranžman na klaviru, koji uz gotovo šaptajući vokal gradi smiren početak te odlične kompozicije, tek je predigra pred daljnju dramu. Odjednom glavnu inicijativu preuzimaju elektronički uzorci koji stvaraju moćan trance motiv, što ga u nastavku začinjavaju metalska gitarska vižа i udaranje dvostrukog pedala za bas-bubanj na bubnjevima. Nicholson ponovno briljira prvorazrednom pjevačkom interpretacijom koja doseže vrhunac u epskom refrenu. Usput više puta na inteligentan način prelaze u smirene ritmičke nijanse, gdje ne manjka zanimljivih varijacija na bas gitari i sintesajzerima. Bez sumnje jedno od najboljih ostvarenja u njihovoj dosadašnjoj karijeri. Na kraju albuma kao bonus skladba nalazi se nanovo odsvirana verzija epske, 14-minutne klasike »Sleepers«, koja izvorno potječe s istoimenog albuma iz 1995., a u novom ruhu zvuči poprilično više ‘zametaliziranije’ na račun brutalnih gitarskih rifova i drskih bubnjarskih marševa, ali i poprilično intenzivnije što se tiče pletenja slojevite atmosfere s brojnim neočekivanim vremenskim prijelazima.
Albumom »Battle Scars«, koji će im zasigurno privući i nekog novog prog metal pristašu šireg glazbenog spektra, Galahad su stvorili svoje najzrelije studijsko izdanje do sada i dokazali da se i unutar neo proga, što je danas često pogrdan izraz za prog rock bendove koji su zapeli u svom umjetničkom razvoju i neprestano se kunu u jedne te iste, ponavljajuće, ‘starokolske’ zvučne uzorke, može iscijediti još štošta svježe. U listopadu 2012. trebao bi već izaći sljedeći studijski album ovog kultnog neo prog rock kolektiva iz Dorseta, koji će se zvati »Beyond the Gates of Euphoria«, što je samo još jedan očit dokaz da su posljednjih godina u odličnoj formi. I taj će album sadržavati bas gitarske linije Neila Peppera, koji je umro u rujnu 2011. nakon što je izgubio dugogodišnju bitku s rakom. Recenzija ovog albuma posvećena je njegovu sjećanju.
Postava
Stuart Nicholson – vokal
Roy Keyworth – gitara
Neil Pepper – bas gitara, gitara i klavijature
Dean Baker – klavijature
Spencer Luckman- bubnjevi
Produkcija
Karl Groom
Popis skladbi
1. Battle Scars (7.04)
2. Reach For The Sun (3.54)
3. Singularity (7.32)
4. Bitter And Twisted (6.58)
5. Suspended Animation (4.05)
6. Beyond The Barbed Wire (5.30)
7. Seize The Day (8.34)
8. Sleepers 2012 (14.07) (CD Version Bonus)
