Izdavač: EMI Records
Datum izlaska: 15. 2. 1974.
Producent: Deep Purple
Trajanje albuma: 41.37 min
Žanr: Hard Rock / Heavy Rock
Ocjena: 10/10
Legendarni engleski teškorokerski titani Deep Purple svojim su se osmim studijskim albumom »Burn« poput mitološke ptice feniks podigli iz pepela koji je nastao na zgarištu Mark II postave i vratili se u obnovljenom izdanju s jednim od najboljih dostignuća svoje duge i slikovite karijere. »Burn« je predstavljao rođenje tzv. Mark III verzije benda, koja je sadržavala tada praktički nepoznatog pjevača Davida Coverdalea (ex-The Government) te pjevača/basista Glenna Hughesa, koji je prije toga zarađivao pristojnu koricu kruha s funk rock pionirima Trapeze. Dok je Hughes, koji je izvorno bio zamišljen kao basist i glavni pjevač, jer su Deep Purple nakon odlaska Iana Gillana i Rogera Glovera namjeravali nastaviti put kao kvartet, bio na njihovu radaru i prije nego što je postao službeni član, Coverdale je u skupinu stigao nakon što je gitarski virtuoz Ritchie Blackmore, namazan svim mastima, poželio dodatnog pjevača s naglašenom bluesovskom komponentom.
Coverdale, koji je u svojim prvim Deep Purple danima imao očajan imidž jer je bio ne samo debeljuškast, prišt’av i napola slijep, nego i bez imalo osjećaja za modu, na »Burn« je donio izrazito maskulin i erotizmom začinjen pjevački pristup, dok je Hughes, zaljubljenik u funk (a kasnije i u kokain), koji su katkad zvali i bijeli Stevie Wonder, bio pravi svestrani pjevački dragulj čiji je vokal već tada premašivao sve žanrovske granice. Njihova specifična i međusobno jasno izražena vokalna pristupa tijekom pjevanja pojedinih stihova na »Burn« savršeno su se slijevala i idealno uklapala u promijenjeni stil skupine, koja je odjednom počela upijati bitno više bluesa, boogieja, soula i funk elemenata. Hughes je bio posebno strastven zagovornik funkovskijeg zvuka, dok je Blackmorea znatno više privlačila veća doza bluesovske suptilnosti i melankolije, a funkovska rafiniranost išla mu je sve više na živce. Ubrzo je na toj relaciji počelo dolaziti do prvih sukoba oko daljnjeg zvukovnog smjera, koji je na »Burn« ipak još bio vrlo dobro uravnotežen i nije zapao ni u kakvu stilsku krajnost.
Istodobno je »Burn« kroz strukturalno znatno kompleksnije i inovativnije, mjestimice gotovo progresivne kompozicijske ideje, u usporedbi s relativno blijedim prethodnikom »Who Do We Think We Are« (1973), ponovno dosezao udarne zvukovne standarde klasika »In Rock« (1970) i »Machine Head« (1972). Svojom neukroćenom, sirovom naravi i erotizmom začinjenom energijom koja zrači iz oba glavna vokala, a ponajprije zahvaljujući temperamentnoj atmosferi koja ne jenjava kroz cijeli album, ubrzo nakon izlaska zlatnim se slovima upisao u srca sljedbenika skupine i ljubitelja teškog rocka. Mušičavi, ali briljantni Blackmore ponovno je na »Burn« procvjetao svojim virtuoznim gitarskim majstorijama te je klavijaturističkom čarobnjaku Jonu Lordu, koji nije popuštao ni za pedalj u stvaranju melodramatičnih orguljaških meandara uz asistenciju uvijek prokleto učinkovitog bubnjarskog čudotvorca Iana Paicea, pomogao u stvaranju nekih od najslikovitijih klasika u cijeloj karijeri Deep Purple.
Coverdale, koji se ubrzo nakon prvih koncertnih nastupa riješio akni i suvišnog sala, kapljicama za oči popravio vid i naučio u kakvoj odjeći ne izgleda kao strašilo, svoju specifičnu pjevačku autoritativnost više nego uspješno demonstrira već na uvodnom, naslovnom tvrdorokerskom rušitelju »Burn«, koji je i danas jedan od najomiljenijih Mark III evergreena. Blackmoreov vatreni gitarski rif, koji uz potporu Paiceovih kotrljajućih bubnjeva, tijekom tkanja do kraja užarene i u brz tempo postavljene atmosfere, ruši sve pred sobom, nošen je na krilima dualnih vokalnih harmonija između osvetnički raspoloženog Hughesa i do kraja razjarenog Coverdalea, pri čemu ključne stihove otpjeva potonji. Moćan višeglasni refren predstavlja epski vrhunac, dok Hughes svojim soulom unosi i djelić profinjenosti unutar ove inkarnacije tehnički savršene teškorokerske kataklizme, koja slušatelja u tren oka usisava u srž albuma. Ritchiejev milozvučni gitarski solo pravi je melem usred uzburkanih bubnjarskih kanonada i Hughesovih energičnih bas linija, dok Lord svojim šuštavim orguljaškim pasažama osigurava što bogatije i potentnije ritmičko valovanje.
Sljedeći klasik, »Might Just Take Your Life«, koji je za promjenu postavljen u srednji tempo, još je jedna sjajna inkarnacija Mark III skladateljske dotjeranosti i izvanrednog smisla za osjećajnost u učinkovitom spajanju elemenata tvrdog rocka, bluesa, soula i funka. Coverdaleov vokal uz pratnju moćnih orguljaških pasaža i potentnog gitarskog rifa odmah dočarava atmosferu prožetu erotizmom, dok mu se Hughes uz funkovski raspoložene ritmičke nijanse pridružuje u pjevanju epskog refrena. Ambijentalna magija između dvojice pjevačkih prvaka naprosto je nevjerojatna, a pritom valja istaknuti da Hughes, koji ovaj put svojim vokalnim pristupom unosi i lijepu dozu soula, nije bio samo fenomenalan pjevač, nego i tehnički izbrušen basist s izvanrednim sluhom za melodiju. Jon Lord u završnici oduševljava potresnim orguljaškim solom, dok završne vokalne harmonije ovaj sjajni standard, koji je izašao i kao singl, posve prebacuju u soul vode.
Teškorokerski majstorski komad »Lay Down, Stay Down« začinjen je razjarenim gitarskim rifom, ubrzanim tempom i do kraja razbješnjelom pjevačkom interakcijom između Coverdalea i Hughesa, koja osigurava izuzetno dinamičnu sveukupnu atmosferu. Tekst je zabijeljen erotskom fantazijom, što je Coverdaleu već tada izvanredno odgovaralo i kasnije obilježilo cijelu njegovu karijeru, dok je vječni raspusni hedonist Hughes ionako bio rođen za takve lirske izlive. Ritchiejev kompleksni gitarski solo u srednjem dijelu prava je poslastica, dok potentne ritmičke nijanse cijelo vrijeme osiguravaju snažan bluesovski puls.
Romantični evergreen »Sail Away« također je jedno od najboljih dostignuća Mark III inkarnacije Deep Purple, na kojem oba glavna pjevača emotivno do kraja življenom vokalnom izvedbom doslovno nadmećući se u tome kome će uspjeti dočarati intenzivniju atmosferu. Nostalgičnu auru potiču funkovski obojen gitarski rif i boogie ritmički hirovi, koji čine odličnu podlogu Coverdaleovu neutješnom sanjarenju i Hughesovu razjarenom prigušivanju s vrhuncem u nezaboravnom refrenu. Blackmoreove plačne gitarske pasaže doživljavaju vrhunac ambijentalne magije završnim solom.
Na funkovski obojenom standardu »You Fool No One« poskakujući i do kraja navijen ritam vode vragolaste gitarske fraze i kravlja zvona, dok se uz moćne vokalne harmonije ponovno odvija strastvena razmjena na mjestu glavnog vokalista. Blackmore se opet raspali sladostrasnim gitarskim solom, dok Paice moćnim bubnjarskim prijelazima održava potentnu narav ovog sjajnog dostignuća. »What’s Going On Here«, na kojem zaplove u nešto bluesovskije vode, obilježavaju temperamentna gitarska fraza, ‘barski’ klavir i harmonična pjevačka izmjena između Coverdalea i Hugheosa. Dok Hughes svojim pjevanjem na bazi soula i funka unosi profinjenu nestašnost, Coverdaleov je vokalni pristup ponovno slika i prilika neukroćene strasti. Lordov uglađeni klavirski solo unosi u prevladavajuću udarnu atmosferu i nešto doze glamura, što se lijepo uklapa u pjevačke izlive obojice razvikanih hedonista, iako treba dodati da je Coverdale u usporedbi s Hughesom tada još bio pravi zelenaš i amater što se tiče (stereo)tipičnog uživanja u plodovima rock’n’roll zvjezdanog statusa (seks, droge i rock’n’roll), no učenik je ponajprije kod pojma ‘seks’ ubrzo prerastao učitelja.
Besmrtni blues rock ep »Mistreated« predstavlja magnum opus cijelog albuma, ali i Mark III verzije Deep Purple. Unatoč naizgled jednostavnoj uvodnoj bluesovskoj strukturi, ubrzo se pokaže da je riječ o znatno kompleksnijoj tvorevini s brojnim progresivnim tendencijama. Blackmore je taj nezaboravni evergreen navodno stvorio još u doba Mark II postave, ali ga je sačuvao za vrijeme nakon odlaska svog ‘najboljeg prijatelja’ Iana Gillana. Tu Coverdale u cijelosti preuzima glavnu pjevačku inicijativu, što je i ispravno, jer je ta pripovijest o slomljenom srcu, koja svojom izvanrednom ambijentalnom magijom i danas ne prestaje oduševljavati, naprosto stvorena za njegov izrazito maskulin i srceparajući vokal.
Davidova izuzetno zahtjevna pjevačka izvedba, tijekom koje najviše oduševljava njegov neobično iskren emocionalni intenzitet, nošena je na melankoličnim krilima Blackmoreove neutješne gitarske fraze, dok ritam tandem Paice-Hughes tvori smirene, ali kompleksne ritmičke nijanse. Ritchie u nastavku dočarava jedan od najboljih solaža u cijeloj svojoj karijeri, koji jasno pokazuje da su njegove gitarske umjetnine prije odlaska iz Deep Purple i početka nove priče zvane Rainbow postajale sve potresnije melankolične. Coverdale u završnom dijelu do kraja para svoje ranjeno srce, dok se uz pomoć ‘Heep-ovskih’ višeglasja i još jednog fenomenalnog gitarskog sola za veliko finale oblikuje epska atmosfera od koje i danas trnci prolaze tijelom.
Progresivno rockerski instrumental »A’ 200« daleko je najneobičniji eksperiment na cijelom albumu jer je posve drukčiji od svih skladbi prije njega i predstavlja prvi Deep Purple instrumental nakon kraja Mark I ere. Tu dolazi Lordov glavni ‘zvjezdani’ trenutak, jer legendarni klavijaturist ovaj put preuzima središnju instrumentalnu inicijativu i uz potporu moćnih gitarskih pasaža i borbeno raspoloženog bubnjarskog marša naširoko eksperimentira s moog modular sintesajzerom. Ni ovaj put ne manjka još jedan gurmanski Ritchiejev gitarski solo, no glavni izvor izuzetno pompoznog i melodramatičnog ugođaja ipak je Lordova briljantna izvedba na moog modularu, koja u tren oka podsjeća na slične instrumentalne manevre legendarnih Emerson, Lake & Palmer.
Ponovno CD izdanje »Burn«, objavljeno uz 30. obljetnicu izlaska albuma, sadrži nekoliko zanimljivih bonus poslastica. Osim alternativnih verzija klasika s redovnog dijela albuma, tu je i ‘zaboravljeno’ prog rockersko, instrumentalno obojeno remek-djelo neobična naslova »Coronarias Redig«, koje zvuči kao da su Deep Purple imali zajedničko dijete s Uriah Heep (melodramatična, na sintesajzeru stvorena višeglasja u refrenu) i ELP (briljantne teksture na moog modularu). Blackmoreovi melodramatični gitarski izlivi pak već poštено vuku na njegove kasnije umjetnine s Rainbow, jer je glavni motiv kasnije upotrijebio u nezaboravnom klasiku »Catch the Rainbow«. Ta instrumentalna poslastica lijep je primjer toga kako je klasičan Deep Purple instrumentalni jam izrastao u konkretnu, izuzetno zanimljivu kompoziciju s glavom i repom te melodramatičnom jezgrom, koja je po kvaliteti posve ravnopravna ‘redovnom’ »Burn« materijalu.
»Burn« je bio magnum opus novorođene Mark III postave, koja je već pri prvim poslijeporođajnim trudovima gorjela nevjerojatnim žarom u želji da svijetu predstavi revitaliziranu sliku legendarnih engleskih teškorokerskih prvaka. Za preporođene Deep Purple bio je to velik umjetnički i komercijalni uspjeh, koji je stigao u najpotrebnije vrijeme i ulio im novi zamah u stvaranju zvučno kompleksnih, uzbudljivih i inovativnih studijskih dostignuća. Nevjerojatan pjevački talent obojice novih glavnih pjevača osigurao je izuzetno uspješnu zvukovnu tranziciju i ostvarenje Blackmoreove bluesom premazane zvukovne vizije, koju su protiv njegovih planova ubrzo počeli nagrizati Hughesovi funk utjecaji. Mušičavi čovjek u crnom uz sve veću infuziju funka nekako je stisnuo zube za svoj posljednji studijski ples s Mark III postavom, koji se završio čim je mjera neželjenog žanra za njegova uši postala prevelika.
Autor: Peter Podbrežnik
Popis skladbi:
1. Burn (6:00)
2. Might Just Take Your Life (4:36)
3. Lay Down, Stay Down (4:15)
4. Sail Away (5:48)
5. You Fool No One (4:47)
6. What’s Goin’ On Here (4:55)
7. Mistreated (7:25)
8. “A” 200 (3:51)
Postava:
David Coverdale – vokal
Glenn Hughes – vokal, bas gitara
Jon Lord – klavijature, Hammond orgulje
Ritchie Blackmore – gitara
Ian Paice – bubnjevi
