Beatsteaks – Limbo Messiah u posjetu Sloveniji (2007)

RockLine: Stvarno nam je čast i zadovoljstvo što vas opet možemo ugostiti u našim krajevima. Koliko znam, ovo je već četvrti put otkako vas je moguće uživo gledati na našim pozornicama.

Thomas: Tako je!

RockLine: Kakva su očekivanja i što vam se vrti po glavi, s obzirom na to da ste s tamošnjom publikom više nego površno upoznati? Što sve povezuje Beatsteakse sa Slovenijom?

Thomas: Ufff, to je zapravo poprilično pitanja, ali pokušat ću odgovoriti na sva kako dolikuje … (smijeh) Ako bude barem upola tako intenzivno i dobro kao na našim zadnjim posjetima, onda će stvar biti doista fenomenalna. Prvi put smo bili ovdje još ’99., s Deconstruction Tourom, a ovaj posjet Gala Hali naš je četvrti posjet Sloveniji i drugi ovdje, a prvi je bio toliko intenzivan i super da bi, da ovaj put nismo došli, cijela stvar djelovala nepotpuno. Bila je to stvarno luda i nenadana zabava. Najimpresivnije u svemu tome je što smo, kad smo prvi put nastupili u Gala Hali, imali kao predgrupu vaš domaći bend Multiball, a oni su nam rekli da su se skupili i počeli zapravo svirati nakon što smo mi prvi put nastupili kod vas! Zbog toga je bilo posve prirodno i opuštajuće stvoriti iskrene prijateljske veze s dečkima. Nakon koncerta pokazali su nam cijeli grad i mogu reći da je to bila doista sjajna večer! Što se tiče koncertne klime: vi Slovenci imate veliki element iznenađenja. Prije koncerta to nisam mogao zamisliti, a dočekao nas je doista jedinstven štih. I zato se uvijek iznova vraćamo ovamo upoznavati nove ljude i oživljavati elementarnu cjelinu čiste međuljudske iskrenosti i neiskvarene energije.

RockLine: Praktički je nemoguće uspoređivati nastupe po klubovima i nastupe pred velikim masama ljudi. Ove ste godine pred ovim potonjima nastupili nekoliko puta, a ja sam imao priliku vidjeti da vam je na FreQuency Festivalu ove godine iz ruke jelo čak 40.000 ljudi odjednom. A kako vi volite osjećaj klupske atmosfere i velikih pozornica?

Thomas: Pravo nam je zadovoljstvo i čast svirati pred puno ljudi odjednom. Kad bih tvrdio nešto drugo, bila bi to laž, ali po mom mišljenju nemoguće je očekivati da se osjećaji na velikoj pozornici mogu mjeriti s onom intimom i strašću koju imaju male koncertne pozornice u klubovima. Na njima je, već zbog male veličine prostora i prostornih ograničenja, zapravo jedino moguće uspostaviti tijesan kontakt između nas i slušatelja. Atmosfera je takva da bi se mogla rezati, a miješaju se miris znoja i libida koji vije prostorom. Erotika. (smijeh) Ako je večer dobra, onda je moguće prevladati razlike i distancu između ljudi na pozornici i onih ispod nje. Ako je sve kako treba biti, zapravo nema razlike između izvođača i slušatelja. Ipak, luksuz je nastupati pred masama na velikim festivalima. Zapravo je usporedba tih dvaju principa otkrivanje obiju strana medalje. Jedno bez drugoga ne može postojati. Ako si u klubu, žudiš za masama, a na velikim i nerijetko bezličnim pozornicama žudiš za intimnom atmosferom malog kluba. To se nakon prilično naporne sezone ljetnih festivala više nego prilegne. U klubu je prednost jednostavno u tome što ne moraš sve izvoditi tako napeto i savršeno, uz veliko pitanje u glavi jesi li bio dovoljno jasan da te razgovijetno razumije i netko u stotom redu. A to je ono što je glavni kriterij između meni dragih i meni nedraganih bendova. Neki bendovi već na prvi pogled zrače energijom iz koje se može pročitati da žele biti i živjeti kao velika stadionska postava. To se osjeti u njihovu sviranju i u samoj glazbi. Gubi se iskrenost i osjećaj za ljude.

RockLine: Ja sam neku tijesnu vezu između jednog i drugog principa jasno osjetio nakon vašeg nastupa na FreQuencyju, koji je bio zadnji susret s vašom koncertnom glazbom – a zadnji domaći susret s vama bio je, naravno, prošle godine na Trnfestu.

Thomas: Doista … Mjesto koje mi je ostalo čvrsto u mislima i lijepim uspomenama je mjesto za koje su mi rekli da je “mjesto nesretnog imena” – Trnovo. Stvarno super klima.

RockLine: Sada vjerojatno više nego bilo što drugo predstavljate materijal s vašeg zadnjeg svježeg albuma – .Limbo Messiah.

Thomas: Hmmm… Ne bih rekao da smo toliko predvidljivi, jer na našem koncertnom jelovniku je mješavina starog i novog materijala. Ne sviramo samo novu ploču i nekoliko starijih pjesama, nego sviramo materijal sa zapravo svih dosadašnjih ploča.

RockLine: Da uravnotežite energiju i zadovoljite što širu paletu ljudi …

Thomas: Naravno. Sve za dobru zabavu.

RockLine: Kakva je, prema tvom mišljenju, usporedba između zvuka i logike zadnjeg albuma i zvuka i mentaliteta koji vije sa starih ploča?

Thomas: O razlikama bih ja teško sudio, ali svaki put kad idemo u studio, žudimo za tim da se zvučno i sadržajno ne bismo ponavljali i ponovno stvarali već čuveno. Hoćemo biti sigurni u to da se ne ponavljamo. Velika stvar koja nas razlikuje od stvaratelja i bendova koji žude kopirati neki već čuveni klišej i ideal jest ta da mi to jednostavno ne volimo. Svaki album mora zvučati drukčije. Na novoj smo ploči se ipak odlučili crpiti iz tradicionalne baštine pravih klasičnih američkih HC bendova, kao što su, recimo, Dead Kennedys, a možda je tu i šačica Bad Brainsa. Više se radi o fokusiranju na napetost i energiju tih ranih bendova, zbog kojih su osnovni element strast i vatra. Tamo se uvijek osjećala nekakva žudnja da svaki od glazbenika sam što brže i suvereno privede skladbu kraju. Ta nas energija privlači i to je bio osnovni motiv i slika kojoj smo slijedili tijekom snimanja. Pišemo kao cjelina i ako uspijemo na ploču izliti energiju iz prostora za probe ili iz nevjerojatnog koncerta, onda je cilj postignut. Limbo Messiah želi doista biti takva ploča. Osjećate to, zar ne?

RockLine:A koja je misao koja vodi sve to skupa?

Thomas: Htjeli smo svirati, recimo to tako, pop glazbu na način na koji nam godi hip hop glazba. Nije bilo potrebno iznova izmišljati ritam, nego samo svirati ono što smo imali za reći na posve takav način kako nam to paše.

RockLine: Ako se posvetimo zvučnoj usporedbi: Limbo Messiah je u usporedbi s prethodnicima manje usporediva s punk revivalom, a više sa zvukom novog vala britanskih gitarističkih sastava ili nekim Pixiesima. Kakvi su onda bili oni utjecaji koji su vas tijekom stvaranja glazbeno vodili u smjeru potpunog upotpunjavanja pripovijedanog u čvrstu cjelinu?

Thomas: Mislim da na naš sound nisu utjecali novodobni britanski gitarski bendovi. Ipak, postoji jedan zajednički nazivnik: oboji potječemo iz iste osnove, iz iste baze, jer se radi o preradi logike starih britanskih gitarskih bendova … (smijeh) Oboji onda crpimo iz istog zdenca znanja. Zvukovi su prilično istovjetni zvukovima iz prostora za probe. To je ono što radimo na probama i to je posve i samo zvuk naših pojačala. Zvuk bubnjeva je zvuk bubnjeva i to je ono pravo. Svemu smo dodali još šačicu onoga što smo naučili koncertiranjem i isprobavanjem recepata na pozornici. Budući da sviramo doista golem broj koncerata, nešto od toga mora odražavati i stanje duha u studiju i davati neki smjer pred snimateljskom konzolom, zar ne?

RockLine: A veza koja svih jedanaest skladbi spaja u zajedničku cjelinu? Radi li se o nekom zajedničkom konceptu ili priči?

Thomas: Ne radi se o konceptualnoj ploči. Nismo nekako pristaše progresivnog rocka sedamdesetih. Radi se naravno o jednoj potencijalnoj glavnoj osi koja se prepleće kroz tekstove, ali ne toliko o nekom suhoparnom storytellingu. Radi se samo o zbiru asocijacija. Kod određenih asocijacija rađaju vam se određene slike koje su posve vaše, koje kod nekog drugog nisu iste. Htjeli smo postići samo to da svatko ima mogućnost vidjeti nešto svoje. Ne volimo propovijedanje. Svatko neka dođe do svojih slika! Svatko ima svoj život i iskustva koja svi nosimo u svojim srcima i mislima, a daleko su od toga da bi bila svima ista. To je ono što me u tekstovima privlači i daje mi uvijek iznova nov zalet i veselje promišljati mentalna stanja i slike. Radi se o konzervansu zbog kojeg je jelo uvijek svježe …

RockLine: Pa je ipak poprilično toga bitno drukčije od onoga što ste radili na samom početku ’95. Kakav je bio onaj zov divljine i onaj prvi princip koji vas je sve zbubnjao zajedno? A što je s pričom iza samog imena koje budi asocijacije na govedinu? Beatsteaks…

Thomas: Zapravo niti ne znam kako smo došli do imena. Vjerojatno je riječ o gluposti koja je ipak izborila na glazbenim policama i u abecednim popisima bendova svrstavanje benda Beatsteaks neposredno iza Beatlesa. To je nedvojbeno dobra strana imena. Osnovna crvena nit Beatsteaksa i svega što kao bend predstavljamo ipak je prijateljstvo. Ne toliko glazbene tehničke sposobnosti. Kad je u bend došao basist, nije imao baš previše pojma o sviranju basa. Radilo se o tome da smo htjeli supostojati kao cjelina. I kao takvi se razvijamo i zajedno rastemo.

RockLine: A promjene u postavi? Jeste li doživjeli i to?

Thomas: U bendu su zapravo bile dvije promjene. Beatsteakse je napustio prvi bubnjar, kojeg možete čuti još na prvom albumu. Isto tako je promjena uslijedila i u basističkim krugovima, jer smo zamijenili basista koji je svirao na prva dva albuma. Ali rastanak je bio sporazuman i on sam je predložio tko bi ga mogao zamijeniti. Radilo se o prijedlogu za naše zajedničko dobro. I zapravo se pokazalo da nam je predložio pravog čovjeka. Naravno, na slijepo ne možeš vjerovati ničemu takvom, nego moraš energiju isprobati na probnim probama, koje su još ojačale naše prijateljsko-poslovne veze.

RockLine: Od samog početka ste usko povezani i s nastupanjem uz bok velikim bendovima uz koje bi svaki glazbenik poželio nastupati – jedna takva velika prilika bio je nastup na turneji i ponovnom povratku starih punk legendi i veterana Sex Pistols … S kim biste vi osobno željeli zajedno stati na pozornicu i koja su imena koja biste željeli dodati u katalog zajedničkog koncertiranja?

Thomas: Faith No More i All. All poznajete? To je isprva bio bend Descendants, koji je u toj postavi imao jednog pjevača, koji je otišao, a bend se preimenovao u All.

RockLine: A imena bendova koji nisu pokojni, a obećavaju se kao dopuna koncertne turneje na koju ste dobro zakoračili tek nedavno?

Thomas: Na nastavku njemačke turneje nastupit ćemo s njemačkim bendom Turbostadt, koji su sa sjevera Njemačke. Pjevaju na njemačkom, a njihovi su tekstovi stvarno jedinstveni. S njima smo već surađivali i snimili čak jednu skladbu. Martin, gitarist benda TurboStadt, napisao je tekst, a mi smo smislili glazbenu podlogu, koju u originalu izvode Fu Manchu. Skladbu sviramo svake večeri i nadam se da ćemo krenuti na put zajedno s njima, da ćemo na pozornici barem tu skladbu moći odsvirati zajedno. Zatim je tu još jedna moguća suradnja s tipom iz Njemačke koji se zove Dendemann. Jedan je od najvećih izvođača hip hopa u Njemačkoj, koji je također već doprinio tekst i također bismo možda mogli nastupiti zajedno …

RockLine: Neki su koraci već učinjeni i usklađeni. Koji bi mogao biti sljedeći logični korak benda Beatsteaks kojem se možemo nadati unaprijed?

Thomas: Sljedeći logični korak je izlazak koncertnog LP-ja … (smijeh)

RockLine: Ozbiljno? Kada mu se možemo nadati?

Thomas: Ako sve bude išlo kako smo zamislili i ako nam sreća bude naklonjena, onda se možete nadati već početkom iduće godine. Inače pišemo i nove skladbe. Nadamo se da neće opet trajati cijelu vječnost ili tri godine da vam ponudimo sljedeći studijski album benda Beatsteaks.

RockLine: Kada se možemo nadati njemu i imate li već što svježe napisano?

Thomas: Svi pišemo skladbe, ali ih do sada još nismo odsvirali. Vjerojatno smo preveć sramežljivi i plašljivi (smijeh). Osim toga, nismo ni jedan od onih bendova koji bi se, usprkos stresnom rasporedu koncerata i potpunoj usredotočenosti na nastupe, usudili uz sve to pisati još i glazbu za sljedeću ploču. Nedavno smo snimili i izdali EP za skladbu ‘Demons Galore’. Osim toga smo svirali dosta obrada i možda poneka uđe u naš koncertni repertoar. Kad prestanemo s nastupanjem – a na turneji ćemo biti do sljedećeg ljeta – uzet ćemo si nakon toga kraći odmor, a onda ćemo se žustro prihvatiti posla. Imat ćemo samo jednomjesečni odmor i ja mislim da je to sasvim dovoljno vremena da napunimo baterije. Onda hrabro, odsviramo skice koje do sada još nismo (jer smo prilično pošteno lijeni … (smijeh)). S obzirom na sve rečeno, točan datum izlaska sljedeće ploče još ne mogu najaviti …

RockLine: A kratkoročni i dugoročni planovi?

Thomas: Kratkoročno: svirati i nastupati po Europi i Njemačkoj sve do 18. prosinca ove godine, na proljeće krenuti na još jednu europsku turneju, ljeti posjetiti par festivala, a išta više ne bih ni usudio predviđati. Dugoročno: pisati materijal, snimati, izdavati fenomenalne ploče, izdati koncertni album i onda razvijati nove i svježe ideje. Nadam se da ćemo uza sve to uspjeti ostati priseni i pri zdravoj pameti … (smijeh)

RockLine: Još zadnja poruka našim čitateljima i vašim fanovima, a onda ideš na grozničave pripreme za nastup …

Thomas: Želimo nastaviti s onim što radimo, onoliko dugo koliko god bude moguće. S obzirom na to da nisam čovjek unutarnje inspiracije za takva sažeta obraćanja … “I’m Not a massage guy, baby…”(smijeh) Ne zaustavljajte svoje konje i uživajte do kraja!