Autor: Rok Klemše
Fotografije: Nina Grad
Mjesto: Ušće, Beograd, Srbija
Datum koncerta: 29.06.2012
Broj posjetitelja: 10.000
Petak ujutro dočekala me lagana vrtnja u glavi, ali prije svega nestrpljivo iščekivanje večeri i popodneva, koje je bilo namijenjeno uglavnom turističkom lutanju i kušanju lokalnih dobrota s roštilja na kultnoj Skadarliji, gdje su svirači s izborom šlagera pobrinuli za prvi glazbeni vrhunac dana, hehe. Belgrade Calling kao gradski festival ima tu prednost da uz festivalsko događanje doživiš i puls grada, koji je u Beogradu doista snažan. Popodne je teklo kao podmazano, a onda se opet malo zakompliciralo ispred ulaza na festivalski prostor, gdje nas je ponovno dočekalo jednosatno kašnjenje. Ipak, u zraku se osjećala napetost i uzbuđenje (naravno, zajedno s mirisom pečenja i obaveznog hladnog jelenčeka), jer je petak bio kao stvoren za koncert dvaju legendarnih alternativnih bendova iz devedesetih.
Žarko popodnevno sunce tako je oko šest na pozornicu dozvalo velike povratnike alternativne rock scene devedesetih i uslijedio je pravi povratak »back to the nineties«, kad je MTV još bio prava glazbena televizija koja je redovito i obilato vrtjela spotove legendarne kalifornijske postave Ugly Kid Joe. S moje strane to je bio najnestrpljivije iščekivani nastup cijelog festivala i s velikim zadovoljstvom mogu napisati da su Ugly Kid Joe velika očekivanja više nego ispunili. Ugly Kid Joe su se i studijski vratili među žive nedavno objavljenim EP-jem Stairway to Hell, koji ih doduše prikazuje u nešto ozbiljnijem i mračnijem svjetlu, ali stilski je i dalje potpuno Ugly Kid Joe. UKJ su u Beogradu na pozornicu stupili u najvećoj vrućini, ali prekaljene kalifornijske »surfere« to nije ni najmanje smetalo. Legendarni vokalist Whitfield Crane, odjeven u Motörhead majicu, doveo je publiku u ekstazu već uvodnom V.I.P. i bilo je lijepo vidjeti da je unatoč žarkom suncu priličan broj ljudi aktivno sudjelovao s Ugly Kid Joe. Oni su izvrsnim izborom komada (nažalost, u kratkom vremenu koje im je bilo odrezano) stvorili savršenu ljetnu »feel good« atmosferu, a ponajviše su ponosno u prvi plan zakoračile klasične UKJ pjesme Neigbot, Milkman’s Son i Goddamn Devil. Whit je i dalje ludi frontmen koji publiku drži u malom prstu lijeve noge, a još je važnije da Crane i dalje ima vrhunski očuvan vokal i doista je zapanjujuće bilo čuti vokalnu izvedbu koja je posve blizu one s albuma. Fantastično su se na gitarama pokazali zabavljač Dave Fortman i osobito Klaus Eichstadt, koji je servirao nekoliko ludih, kul i žarkih solaža iz UKJ repertoara. Gitarista Davea Fortmana i bubnjara Shannona Larkina na ovoj turneji zamijenili su Sonny Mayo (gitara) i bubnjarka Yael, koji su svoj posao obavili tako dobro i energično da nikad ne bih rekao da su samo session članovi. Ponajviše je Fortman zajedno s basistom Cordellom Crockettom pobrinuo za zafrkantski scenski nastup, stalno animiranje publike i energično iskorištavanje svakog centimetra pozornice. Ugly Kid Joe su nezaboravan nastup okrunili odličnom izvedbom najvećih hitova Cat’s in the Cradle i ljetne himne Everything About You.
Prekrasan početak petkovog dana brzo se pokvario kad su pozornicu zarazili britanski The Horrors i glazbeno servirali nešto od najgoreg i najluđeg što su imale priliku čuti moje jadne, ni za što krive uši. Prikladnije ime anoreksični dječačići/curice u karirastim košuljicama i lijepo zalizanim čupercima nisu mogli izabrati – njihova kvazi goth/horror verzija post-punka bila je glazbeno nešto kao vogonska poezija u Vodiču kroz galaksiju za autostopere. Da sam ih dohvatio, pojeo bih vlastite uši, ovako sam tu grozotu uspio preživjeti tražeći kutke prostora kamo me pipci te lovecraftijanski neimenovane glazbene strave nisu uspjeli dosegnuti.
Nešto lakše probavljiv nastavak petkove večeri priredila je legendarna Seks pištola, Gnili Janezek, khem, Johnny Rotten ili John Lydon, kako je danas, opet pod svojim rođenim imenom, poznat nekadaњи frontmen legendarnih britanskih punk pionira Sex Pistols. Lydon je Beograd posjetio sa svojim bendom Public Image Ltd., koji je osnovao nakon odlaska iz Sex Pistols 1978. i s kojim je bio i prvi predstavnik novorođenog post-punka. Lydon je PiL ponovno pokrenuo 2009., a i ovaj put je posve u svom stilu na pozornicu stupio s bocom konjaka iz koje je otpio nekoliko konkretnih gutljaja i bacio se na jedan od poznatijih PiL komada (This Is Not A) Love Song. Dobar zvuk pobrinuo se da se čuju ponajviše duboke, dubom inspirirane bas linije preko kojih je Gnilobko napola pjevao, napola recitirao tekstove najvećih hitova grupe – Warrior, Flowers of Romance, Rise i druge. Komunikacije s publikom bilo je tek za uzorak, a Lydon je većinu vremena stoički stajao za mikrofonom i napola u transu izgovarao svoju apstraktnu liriku. Unatoč tome John Lydon je i dalje unikatna glazbena figura koju je bio pravi užitak vidjeti u akciji, iako mi je osobno prilično repetitivna glazba grupe sa svakom pjesmom tešće ulazila u uho. Public Image Ltd. ionako nisu glazba za svačije uho i daleko su od svega što bi moglo nositi oznaku »easy-listening.«
Za nešto posve drugačije potom je pobrinuo bend za koji nisam mislio da ću ga ikad gledati uživo. Barem ne namjerno, jer sam i onaj najpoznatiji hit čuo samo slučajno. Ali nakon mračnijih, morbidnih i teško slušljivih The Horrors i djelomice Public Image Ltd. savršeno se uklopila potpuna lakoća, bezbrižnost, a ponajviše pozitivno i optimistično usmjerena glam/hard rock svirka britanskih velikana The Darkness. Oni su se lani vratili među žive nakon što su 2006. otišli na neplaniranu stanku. Razlog? Posve u stilu imidža pravih razuzdanih rockera The Darkness – vokalist Justin Hawkins otišao je na liječenje od droge i alkohola. No, Justin se pročistio, u međuvremenu su mu narasli i pravi muški brkovi i The Darkness opet pustoše po pozornicama i groupijkama. Ni u Beogradu nije bilo drugačije. Žene su vrištale, Justin je vrištao još glasnije, muški dio publike pak je pomalo ljubomorno gledao na, ionako ne previše privlačne, članove benda na pozornici. Ali ono što su The Darkness ugrijanoj i razigranoj publici predstavili u dobrom satu bilo je čisto rock uživanje. Ponajviše zahvaljujući Justinu, frontmenu kojemu nema premca. Mršavog Hawkinsa bila je puna cijela pozornica; naprijed, nazad, lijevo, desno, na nogama, na rukama, s gitarom, bez gitare, s majicom i jasno bez nje. Karizmi limenke Red Bulla u Hawkinsovu liku nema ravne, dečko ima scensku igru naučenu »do nule«, a publiku od prvog do posljednjeg trenutka samo lijevim malim prstom drži u potpunoj rock ekstazi. Visoki falzet je po mom mišljenju posljedica doista usko zategnutih Justinovih hlača, a još više u nastavku očima ne baš previše ugodnog zebrastog triko-a. Dečki su više nego uspješno predstavili najveće hitove s prva dva albuma te novitete Everybody Have a Good Time, Every Inch of You i obradu Radiohead, Street Spirit (Fade Out), koji će se naći na nadolazećoj ploči Hot Cakes, koja izlazi uskoro. Povrh svega, eksplozivni Justin je tijekom pretposljednje pjesme na ramenima zcapa osiguranja krenuo među publiku i pritom cijelo vrijeme solirao. Ne sjećam se da sam tijekom svoje karijere posjećivanja koncerata ikad bio svjedokom tako zabavnog i energičnog nastupa. I nisam mislio da će ove riječi izaći ispod mojih prstiju. Dečki doista znaju svirati.
The Darkness je uspjelo pripremiti savršenu atmosferu za nastup zvijezda petkove večeri, ikona devedesetih i velikana alternativnog metala, rocka, funka i još čega, Faith No More. Ali prije toga morali smo pretrpjeti još maratonski duge pripreme pozornice, koju su scenski tehničari odjenuli u pogrebnu bjelinu i posve prekrili cvijećem, ikebanama i žalobnim vijencima (koje su si vjerojatno posudili kar iz Hiše cvetja, hehe). Pomalo morbidna scena bezobrazno je podsjećala na pogreb i time grupa očito nagovještava da se definitivno oprašta, na što upućuje i službena turnejska majica s motivom osmrtnice. Ali štogod bilo iza ugla, one petkove sat i pol s Faith No More nitko nam ne može ukrasti. Kad su nakon popriličnih tehničkih komplikacija tehničari ipak uskladili sve potrebno, jedan za drugim na pozornicu su, odjeveni sasvim u bijelo, stupili Mike Bordin (bubnjevi), Jon Hudson (gitara), Roddy Bottum (klavijature) i Billy Gould (bas) i pritisnuli gas udarnom Woodpecker From Mars. Kad se svojim članovima pridružio i veliki Mike Patton, također odjeven sasvim u bijelo i pokrivenog bijelim šeširom, euforična publika je eksplodirala, a Mike je servirao djelić klasike Toma Jonesa, Delilah, vokalno izvedene tako dobro da bi se pred njom mogao sakriti čak i Bruce Dickinson sa svojom izvedbom. Faith No More su se ovaj put odlučili za setlistu u kojoj su prevladavale mirnije, sporije i pomalo melankolične pjesme, ali je zbog toga tim više i ljepše do izražaja došao doista spektakularan vokal Mikea Pattona, koji je bez sumnje jedan od najvećih vokalista svih vremena. Patton može sve, od divnog čistog pjevanja, koje je osobito eksplodiralo u refrenima otpjevanim zajedno s publikom, ni dah oduzimajućeg opernog pjevanja, rappanja, beatboxanja i scata nije nedostajalo, pa čak ni pravih death metal growlova. Talentima eklektičnog Pattona, koji je već samom svojom karizmatičnom pojavom jedan od najboljih rock frontmena svih vremena, ne vidi se kraj. Naravno, povremeno iz njega i dalje provali nepredvidiva scenska zvijer, prvi put već u uvodnim trenucima koncerta, kad mu se nije svidjelo petljanje ništa zlo ne slutećeg roadieja po pozornici pa je za to zaslužio pošten udarac po glavi, a svoj karakteristični zajedljivi i zafrkantski sarkazam posebno dobro je istaknuo kad je pjesmu Digging the Grave posvetio novom srpskom predsjedniku Tomislavu Nikoliću (koji je karijeru započeo kao nadzornik groblja i time zaslužio nadimak »Toma the Undertaker«). Instrumentalna četvorka ni u čemu nije zaostajala za svojim frontmenom, osobito fantastični Billy Gould, čiji je dubok i izražen funkerski zvuk basa vječni trademark Faith No More i tresao je cijelo Ušće, te Roddy Bottum, koji je spretno gradio barokno bogatu zvučnu zavjesu i pomagao Mikeu izdašnim i učinkovito smještenim back vokalima. Preko vječnih klasika Midlife Crisis, Evidence i Last Cup of Sorrow koncert je prvi vrhunac postigao uzastopnom izvedbom dviju mega klasika devedesetih, koje su Faith No More definitivno ukotvile među najveće – Epic i Easy. Još i sad dobivam žmarce kad se sjetim zajedničkog pjevanja Easy s deset tisuća glava velikom masom. Pattonova psihotična narav opet je provirila u shizofrenični The Gentle Art of Making Enemies, a u ležernom stilu (koji je na atmosferu festivala pasao kao ulupan) Faith No More su do kraja redovnog dijela doplivali s King For a Day, Ashes to Ashes i fantastičnom Just a Man. U bisu su FNM iznenadili novom pjesmom naslova Matador (i koja je, nadam se, pokazatelj da bend ipak još ne diše na škrge), a zatim još, ponajviše zaslugom Pattona, fenomenalno izvedenom tradicionalnom srpskom skladbom Ajde Jano, s savršeno naučenim tremolom (sumnjam da je Pattona u uk uzeo Biške iz Pero Defformero). Legendarni Faith No More su svoj nastup prebrzo priveli kraju klasikom Stripsearch. Ako je ovo doista možda konačni oproštaj Faith No More, bilo je čisto zadovoljstvo biti svjedokom tog veličanstvenog pogreba, no ipak se snažno nadam da je Matador najava novog albuma.
Petak je završio ekskluzivnim ponoćnim nastupom pionira goth rocka, mračnih Sisters of Mercy, koji su pozornicu već u prvim sekundama zamotali u debelu deku magle. No Faith No More su ostavili tako snažan dojam, a danak je uzelo i kasno vrijeme pa nas je čekala samo još noćna šetnja kroz grad. Subota je ponudila još nastup lijepog broja srpskih postava, ali je sunčana subota bila još prikladnija za lutanje gradom, posljednje pivo i konkretan ručak.
Belgrade Calling je festival koji ima potencijal da preraste u jedan od većih na području Balkana i postane ozbiljna konkurencija novosadskom Exitu. Ali zbog bijednog posjeta (navodno je ukupno prodano tek dobrih 15.000 ulaznica) njegova je budućnost upitna, jer su organizatori bez sumnje duboko zapali u crvene brojke. Šteta bi bila izgubiti takav festival, iako nije nedostajalo snažnih porođajnih trzaja. Kao prvo, nužno je smanjiti ili posve ukinuti jednosatna kašnjenja pri otvaranju prostora, pobrinuti se za prijateljskiji sustav za posjetitelje koji dolaze više dana uvođenjem narukvica (skeniranje barkodova na ulaznicama glupost je kakvoj još nisam bio svjedokom) te poboljšati ponudu hrane, jer izlazak iz festivalskog prostora nije bio dopušten. Ako za početak otklone samo te nedostatke, Belgrade Calling može imati svijetlu budućnost i njegovu pozivu sigurno će se isplatiti odazvati!
Setlista
UGLY KID JOE:
1. Intro/V.I.P.
2. Dialogue
3. Neighbor
4. Penhandlin’ Prince
5. Milkman’s Son
6. Cats in the Cradle
7. I’m Alright
8. Goddamn Devil
9. Everything About You
THE DARKNESS:
1. Black Shuck
2. Growing On Me
3. The Best of Me
4. One Way Ticket
5. Get Your Hands Off My Woman
6. Everybody Have a Good Time
7. Love Is Only a Feeling
8. Every Inch of You
9. Street Spirit (Fade Out)
10. Givin’ Up
11. I Believe in a Thing Called Love
12. Love On the Rocks With No Ice
FAITH NO MORE:
1. Woodpecker From Mars/Delilah
2. Midlife Crisis
3. Ricochet
4. Land of Sunshine
5. Evidence
6. Last Cup of Sorrow
7. Digging the Grave
8. Epic
9. Easy
10. Everything’s Ruined
11. The Gentle Art of Making Enemies
12. King For a Day
13. Ashes to Ashes
14. Just a Man
——————–
15. Matador
16. Ajde Jano/Stripsearch
Galerija slika
