Autor: Peter Podbrežnik
Izvođač: Pendragon
Izdavač: Inside Out Records
Izdanje: 2005
Trajanje: 51:31
Ocjena: 3/5
Britanski neoprogrockovski veterani Pendragon su na »Beleive«, svom sedmom studijskom ostvarenju, odabrali prilično neočekivan stilski zaokret koji je predstavljao veliki rascjep sa stilskom orijentacijom albuma iz prošlog desetljeća. U razdoblju od albuma »The World« (1991) do »Not Of This World (2001) Nick Barret i njegovi kompanjoni zaklinjali su se u sofisticirani i melodični oblik simfonijskog prog rocka. Ta im je formula donijela poprilično lijepih rezultata i izniman porast popularnosti na području istočne Europe, osobito u Poljskoj, gdje je neo prog rock posebno cijenjen, no to nije moglo trajati unedogled ako su željeli opravdati pridjev ‘progresivan’ za svoj glazbeni smjer. Nakon relativno zanimljivog akustičnog albuma »Acoustically Challenged« (2002) shvatili su da određeni stilski eksperimenti nisu nužno loši, zapravo su bili nužni, premda su nakon neuspjelog ‘pop’ eksperimenta »Kowtow« (1988), još uvijek njihova najslabijeg ostvarenja, već mogli naučiti da nije dobro pretjerati u drugu krajnost i tako poprilično otuđiti vjernu bazu sljedbenika.
Na »Believe« tako radikalan stilski prijelom kao na »Kowtow« doduše nisu napravili, iako je njegova sveopća atmosfera poprilično mračnija nego što je to bilo karakteristično za prošla Pendragon ostvarenja. Na njemu je, vjerojatno zbog pozitivnog učinka »Acoustically Challenged«, i puno više Barrettove akustične gitare te čak nekoliko manjih utjecaja world glazbe, što svakako nije pogrešna promjena. Sve navedeno zapravo bi trebalo predstavljati plus za sastav kojem je prijetila neprestana zvučna reciklaža, a ipak je tijekom komponiranja pojedinih skladbi nešto pošlo užasno krivo, jer osim rijetkih iznimki većini djela nedostaje očekivane dubine i duše, dok bi se Barrett, koji nikad nije bio više od prosječnog pjevača, mogao barem malo više potruditi, jer u trenucima kad mu zadrhti glas zvuči poprilično šuplje. Ni njegovi tekstovi, osim rijetkih trenutaka, nisu ništa više od poprilično praznih, kvazireligioznih filozofiranja, što je inače problem većine Pendragon albuma. Jedina je promjena što su tekstovi postali nešto cinični. Unatoč tome su pojedini aranžmani, u kojima vrlo važnu ulogu igra Nickov stari kompanjon, kultni klavijaturist Clive Nolan (Arena, ex-Shadowland), ponovno odlični i puni eteričnosti, dok je Barrett kao gitarist čak i napredovao te stvorio poprilično zanimljivih i uživljenih improvizacija.
Najlošiji dojam ostavlja već uvodni »No Place For the Innocent«, koji bi na prijašnja četiri Pendragon albuma mogao biti u najboljem slučaju maslo odnosno neukusan popunjivač prostora. Nakon kratkog, posve netipičnog, instrumentalnog, new age uvoda u obliku naslovne skladbe, koja zahvaljujući pomoći eteričnog ženskog vokala čak lagano podsjeća na Enyu te Nolanovim duhovitim elektroničkim improvizacijama, slijedi nagli zaokret u bizarnu pop sekciju s gotovo plesnim ritmom, gdje Barrettov vokal paše kao sol na ranu. Jedino što donekle ublaži loš okus je melodični, akustični aranžman i kao uvijek odlična interakcija između gitare i klavijatura. Ritam sekcija u sastavu basist Peter Gee i bubnjar Fudge Smith, koji se nakon »Believe« oprostio od sastava, solidna je, iako se može osjetiti da Smith na pojedinim skladbama nije bio više posve ‘u stvari’, zbog čega neki bubnjarski prijelazi zvuče poprilično sterilno.
»Wisdom of Solomon«, u kojem ne manjka biblijskih konotacija, zamjetno je uspjelije i ambicioznije ostvarenje u usporedbi sa slabim otvaranjem albuma. Zapravo je jedan od boljih trenutaka na »Believe«. Nakon još jednog ‘new age’ otvaranja koje podsjeća na neko religiozno zaklinjanje s Bliskog istoka, slijedi vrlo lijepa gitarska solaža pod snažnim utjecajem Davea Gilmoura (Pink Floyd), koji je zacijelo najviše utjecao na Barrettov gitarski stil. Potonji u nastavku iznenadi flamencom na akustičnoj gitari uz pomoć kojeg polako gradi melodramatično ugođaj. Prilična iznenađenja predstavljaju i za Pendragon poprilično neobični pojedinačni agresivni ritmički obrati i veća količina elektronike na Cliveovim klavijaturama. Da je to samo instrumentalna skladba, ispala bi odlično, jer Barrett u agresivnijim sekcijama vokalno zvuči gotovo posve izgubljeno.
Pendragon su ostali vjerni svojoj tradiciji i na ovom albumu stvorili epsku suitu naslovljenu »The Wishing Well« u međusobno odvojena četiri dijela. Prvi dio, »For Your Yourney«, izrazito je simfonijski usmjeren s moćnim orkestralnim aranžmanima u režiji gospodina Nolana te ženskim zborskim harmonijama u pozadini. Najbizarniji trenutak cijele suite događa se kad se Barrett pokuša preobraziti u nekakvog neoprogrockovskog Leonarda Cohena i počne pripovijedati svoju (kvazi)intelektualnu poeziju, što postiže upravo suprotan učinak od željenog, jer sve skupa posve ‘umori’. S eteričnom i melankoličnom atmosferom natopljen »Sou’ By Sou’ West« ima niz solidnih orkestralnih i akustičnih aranžmana, što je njegova glavna draž, dok se Barrettov vokal uzalud napreže povećati dramatični faktor. Koliko je u tome neuspješan kao pjevač, nadoknađuje kao odličan gitarist. Na »We Talked«, koji ima doduše ponovno vrlo pristojne aranžmane i ukusne improvizacije te nekoliko hvalevrijednih, udarnih prijelaza, nešto što će aktivnije početi prakticirati i u budućnosti, Barrettov ‘kantautorski’ usmjeren vokal naprosto je očajno steriln. »Two Roads« more slični problemi i odlike. Kratki instrumentalni intervali su naime odlični, a Barrettov je vokal ovaj put, zbog izdašne popratne pomoći, poprilično podnošljiviji.
S puhačkim elementima world glazbe oplemenjeni »Learning Curve« sadrži vrlo ugodan, suptilan uvod koji puno obećava i doista, i u nastavku, usprkos izrazito prosječnoj vokalnoj interpretaciji, uz pomoć elegantnih akustičnih i simfonijskih aranžmana te melodijski usmjerenih improvizacija ispada kao jedan od boljih trenutaka albuma. »The Edge of the World« je prosječan, ne osobito nadahnut, akustično naravnan završetak s naracijom u uvodu i na kraju. Lako je mogao biti barem upola kraći.
»Believe« nije bez pojedinih privlačnih trenutaka u kojima zasja tradicionalna Pendragon ambijentalna magija, no stilska promjena nažalost nije donijela željene rezultate, pa je album kao cjelina jedan od manje nadahnutih trenutaka njihove karijere. Žalosna je činjenica da su pojedine instrumentalne sekcije ponovno odlične, i Barrett i Nolan svoj su instrumentalni posao obavili vrhunski, no neke su skladateljske ideje, bez pretjeranog oslanjanja na akustičnu gitaru, mogle biti poprilično bolje izvedene. Barrett i družina su s »Believe« još uvijek stvorili solidan album, koji će danas oduševljavati samo najveće Pendragon sljedbenike. Poprilično su se bolje pokazali na svom idućem studijskom projektu, »Pure« (2008).
Postava
Nick Barrett – gitara, vokal
Clive Nolan – klavijature
Peter Gee – bas gitara
Fudge Smith – bubnjevi
Produkcija
Pendragon
Popis skladbi
1. Believe (2:56)
2. No Place For The Innocent (5:36)
3. The Wisdom Of Solomon (7:06)
The Wishing Well (21:07)
4. For your journey – 4:30
5. Sou’ by sou’ west – 6:48
6. We talked – 5:29
7. Two roads – 4:17
8. Learning Curve (6:34)
9. The Edge Of The World (8:15)
