Autor: Peter Podbrežnik
Izvođač: Caravan
Izdavač: Arista Records
Izdanje: 1977
Trajanje: 43:25
Ocjena: 3/5
Prvaci tzv. canterburyjske izvedenice progresivnog rocka Caravan počeli su se u drugoj polovici sedamdesetih, kao i većina njihovih prog rock vršnjaka, nakon punk i disko invazije, suočavati s naglim opadanjem popularnosti. Unatoč tome što su koncertne dvorane bile sve manje, a publike sve manje, vječni šaljivdžije iz Canterburyja u osnovi su ostali vjerni svojem specifičnom glazbenom nasljeđu, uz tu važnu razliku da su se u tom za prog rock napornom razdoblju prilično ‘pojednostavili’ i počeli izostavljati sve one kompleksne, improvizacijske elemente koji su im u prvoj polovici sedamdesetih donijeli najveći uspjeh i priznanje. U to je vrijeme nastao njihov osmi studijski album »Better By Far«, koji je predstavljao povlačenje iz svijeta neobuzdanog eksperimentalizma u, recimo tome, priličito lakše sfere, s tim da je većina prepoznatljivih zvučnih faktora uglavnom ostala netaknuta.
Gitarist/pjevač i neformalni poglavar skupine Pye Hastings, veliki ljubitelj melodičnih napjeva i prvi glas skupine, definitivno se nametnuo kao glavni autor kompozicija, pa ne iznenađuje da je ‘pop faktor’ postao izraženiji nego ikad prije. Zato je na »Better By Far« za nijansu više pozitivističkih balada nego na većini drugih Caravan albuma. Mnoge stare privrženike ta je promjena očekivano odbila, dok su Caravan još uvijek bili previše posebni i premalo ‘in’ za sljedbenike tadašnjih glazbenih trendova da bi osvježili ili čak poboljšali nekadašnji komercijalni uspjeh. Kao i na prethodnom, inače vrlo dobrom albumu »Blind Dog at St. Dunstans’« (1976), zahvaljujući klavijaturistu Janu Schelhaasu moderni su sintesajzeri zamijenili starinski zvuk hammond orgulja, što većina privrženika također nije oduševljeno prihvatila.
S druge strane, većinu skladbi uz Pyeov vokalni karizmu i briljantno sviranje gitare spašavala je rustikalno obojena viola Geoffreyja Richardsona, koji je bio i autor jedne od boljih stvaritelja na ovom albumu. Većina zanimljivijih kompozicija na »Better By Far« naime je izgrađena oko središnje melodije s pozitivističkim refrenom i rustikalnim gudačkim aranžmanima. Šaljivi tekstovi još su uvijek bili prisutni, ali su postali prilično obuzdaniji i manje seksualno začinjeni nego nekoć. Caravan su na »Better By Far« ponovno doživjeli izmjenu na poziciji basista, jer je Dek Messecar zamijenio Mikea Wedgwooda, no ta promjena nije bitno utjecala na njihov zvučni kolaž, budući da je i Messecar bio učinkovit tvorac solidnih bas linija.
Nekoliko stvaritelja na »Better By Far« naprosto je zaboravljivo, što vrijedi ponajprije za uvodni »Feelin’ Alright«, prilično nenadahnut pop rocker s jakom sintesajzerskom začinom te, što se tiče uobičajenih Caravan standarda, prilično bazičnim ritmičkim pristupima. Pyeov veseljački i vječno optimistični vokal te dominantna gitarska fraza spašavaju jednako tako prilično prosječni »Behind You«, koji u određenim segmentima podsjeća na ‘stara dobra vremena’, ali kao da je netko žestoko porezao nekoć duhovite i bogate simfonijsko-jazzovske aranžmane. Na »Better By Far« itekako se pogrešno gostujući saksofon Pyeova brata Jimmyja, koji je na prethodnim albumima pojedinim skladbama unosio snažan jazzovski pečat. Ni pojedinačni solistički odmaci nisu više ni izbliza toliko raskošni i pustolovni kao što su nekoć bili.
Naslovna kompozicija sanjiva je stvaritelj koja je neka vrsta križanca između dječje uspavanke, ljubavne balade i pastoralnog napjeva uz ugodne zvukove akustične gitare i valovanje sintesajzerskih tekstura. Kvalitetne vokalne harmonije na sreću još su uvijek dobro izbrušene, tako da sve skupa ne postane previše sentimentalno otrcano. Melodični pop rocker »Silver Strings«, koji je napisao violist Richardson, uz nešto drukčiju boju glasa i bez pretjeranih zvukova viole lako bi se mogao pripisati nekom Paulu McCartneyju i njegovim Wingsima, koji bi iz njega možda iscijedili čak i hit potencijal. Za većinu drugih rock skupina to bi bio kompliment, no za inovatore kova Caravan to svjedoči samo o nedostatku osvježavajućih ideja i očajničkom traženju nadahnuća kod drugih popularnih izvođača tog vremena.
Prilično slabu prvu polovicu albuma »Better By Far« donekle spašava izvrsni instrumental »The Last Unicorn«, jedina skladba na albumu koju se lako može proglasiti Caravan klasikom i još jedna Richardsonova skladateljska tvorevina. Potonji tu s prekrasnim rustikalnim gudačkim aranžmanima ostavlja snažan pečat, a moćnu, gotovo epsku atmosferu dodatno nadograđuje uporabom mandoline. To u atmosferu unosi onaj folkovski, pastoralni dašak koji se mogao uhvatiti u zlatnim danima Caravana. U drugom dijelu slijedi genijalan prijelaz u kompleksnu instrumentalnu sekciju s brojnim dramatičnim bas linijama, strastvenim sintesajzerskim improvizacijama i jazzovski tempiranim bubnjarskim prijelazima u režiji starog mačka Richarda Coughlana.
»Give Me More«, sljedeća ljubavna balada, nije pretjerano nesretan eksperiment sa ženskim soul vokalom u režiji posebne gošće Vicki Brown, s kojom se Pye nekoliko puta upusti u pjevački duet. Dok se Pink Floyd sličnim eksperimentiranjem nekoć bogato isplatilo, ovaj pokušaj Caravana s miješanjem ‘dvaju različitih svjetova’, strastvenog ženskog soula i Pyeova nježnog glasića, ispada vrlo prosječno. Još je čudnovatiji eksperiment »Man in the Car«, koji je napisao klavijaturist Schelhaas, jer je riječ o nesretnom križancu između bluesa, soula, popa i simfonike, koji iz sivog prosjeka ponešto izvlače bogati simfonijski aranžmani i lijepe vokalne harmonije.
»Let It Shine« otvara se bluesovskom gitarskom frazom i elegantnim klavirskim pasažama koje skladno oblikuju zavodljivu melodiju i lijep refren. Ništa posebno za uobičajene Caravan norme, ali ipak jedno od boljih postignuća na »Better By Far«. Završna kompozicija »Nightmare« unatoč naslovu je jedan od nadahnutijih trenutaka albuma, na kojem se ponovno pokazuje čega su članovi benda bili sposobni kad bi ponovno napeli svoje skladateljske vijuge, pa se ta izrazito melodična i melankoličnom atmosferom protkana stvaritelj blista pod težinom zavodljivih simfonijskih aranžmana na violi i klavijaturama. Tu bi se moglo reći da je loš početak albuma donekle popravio dobar završetak.
Na »Better By Far«, čiji je naslov nažalost potpuno promašen, postalo je očito da je Caravanima polako počelo ponestajati daha za veće glazbene pustolovine i da su se počeli pretjerano osvrtati oko sebe kako bi nekako zadržali sve manju popularnost. Na sreću se nisu potpuno ‘iskvarili’ kao neki prog rock vršnjaci koji su krajem sedamdesetih naišli na priličnu krizu identiteta, pa je dobrih trenutaka na »Better By Far« još uvijek dovoljno da prizovu sjećanje na ‘godine stare slave’, ali ništa više od toga. Činjenicu da je »Better By Far« najmanje nadahnut Caravan album iz sedamdesetih nije mogao spasiti ni slavni Tony Visconti, koji se pobrinuo za izvrsnu produkciju, zapravo jednu od boljih u povijesti ove legendarne skupine.
Postava
Pye Hastings – vokal, gitara
Geoff Richardson – viola, gitara, flauta, sitar, mandolina, prateći vokal
Jan Schelhaas – klavijature, prateći vokal
Dek Messecar – bas gitara, prateći vokal
Richard Coughlan – bubnjevi, udaraljke
GOSTUJUĆI GLAZBENICI:
Vicki Brown – vokal na “Give Me More”
Fiona Hibbert – harfa na “Man in a Car”
Tony Visconti – snimači na “The Last Unicorn”, električni dvostruki bas na “Man in a Car”
Produkcija
Tony Visconti
Popis skladbi
1. Feelin’ Alright
2. Behind You
3. Better By Far
4. Silver Strings
5. The Last Unicorn
6. Give Me More
7. Man in a Car
8. Let It Shine
9. Nightmare
